Priču o knjizi «Povijest čitanja» Alberta Manguela nastavljam iz neba pa u rebra pričom koju sam već spominjala na ovom blogu, a radi se o umjetničkom djelu Luigija Serafinija, pod nazivom Codex Seraphinianus. O njemu ćemo se sad malo podsjetiti:
«Jednoga ljetnoga poslijepodneva 1978., debeo paket stigao je u ured izdavača Franca Marije Riccija u Milanu, gdje sam radio kao urednik za strane jezike. Kad smo ga otvorili vidjeli smo da, umjesto rukopisa, sadrži opsežnu zbirku ilustriranih stranica koje prikazuju čudne predmete i detaljne ali bizarne radnje, a pored slika bilo je pismo koje nitko od nas nije mogao prepoznati. Popratno pismo objašnjavalo je da je autor, Luigi Serafini, stvorio enciklopediju zamišljenog svijeta u obliku srednjovjekovnog znanstvenog kompendija: svaka stranica točno je prikazivala konkretnu natuknicu, a bilješke na besmislenoj abecedi koju je Serafini također izmislio tijekom dvije duge godine u malom stanu u Rimu, imali su svrhu objasniti zamršenost ilustracija. Ricci, što mu služi na čast, objavio je rad u dva raskošna sveska s divnim predgovorom Itala Calvina; oni su među najčudnijim primjercima ilustriranih knjiga koje poznajem. Sastavljen u potpunosti od izmišljenih riječi i slika, Codex Seraphinianus treba čitati bez pomoći običnog jezika, pomoću znakova za koje ne postoje značenja osim onih koja im pridaje voljni i inventivni čitatelj.»
Nakon bliske budućnosti, povratak u daleku prošlost, kad su tekstove interpretirali isključivo žongleri ili trubaduri.
«Postojala su dva različita načina da se čuje tekst. Počevši od jedanaestoga stoljeća, diljem europskih kraljevstava, putujući žongleri običavali su recitirati ili pjevati vlastite stihove, ili one koje su sastavili njihovi gospodari trubaduri. Žongleri su bili javni zabavljači koji su izvodili svoje točke na sajmovima i tržnicama, i često su im uskraćivali zaštitu zakona i sakramente Crkve. Trubaduri, kao što je Guillaume iz Akvitanije, Eleanorin djed i Bertran de Born, grof od Hauteforta, bili su plemićkoga roda i pisali su formalne pjesme u slavu svoje nedostižne ljubavi.»
Manguel u cijeloj knjizi ubacuje korisne i zgodne anegdote iz svijeta čitatelja, a meni je bila osobito smiješna ova francuskog enciklopedista Diderota koji je kao pravi Francuz «kvario» svoju čednu suprugu Nanette.
«S druge strane, netko je mogao čitati naglas upravo da bi proizveo to žalost popuštanje stege. Diderot je 1781. godine u šali pisao kako je «izliječio» svoju ženu bogomoljku, Nanette, koja je rekla da neće taknuti knjigu, osim ako ne sadrži nešto dugovno uzvišeno, podvrgavajući je nekoliko tjedana dijeti opscene književnosti. «Ja sam postao njezin Čitatelj. Dajem joj tri žlice «Gil Blasa» svakoga dana: jednu ujutro, jednu poslije ručka i jednu uvečer. Kad dođemo do kraja «Gil Blasa» prijeći ćemo na «Vraga na dva štapa» i «Neženju iz Salamance» i druga vesela djela iste vrste. Nekoliko godina i nekoliko stotina takvih čitanja zaokružit će liječenje. Ako sam siguran u uspjeh, ne bih se smio tužiti zbog truda.»
Nedavno sam čula kako je tržište knjiga jedna od najprofitabilnijih industrija u Hrvatskoj. I po tom pitanju, dakle, Hrvatska kaska za ostatkom Europe gdje su se te gospodarske promjene počele događati već u šesnaestom stoljeću.
«Očito je da te promjene nisu bile ni iznenadne ni sveobuhvatne, ali općenito, od kraja šesnaestoga stoljeća, «izdavači-prodavači knjiga nisu se više trudili da pomažu književnom svijetu, već su samo nastojali objaviti knjige kojih je prodaja zajamčena. Najbogatiji su se obogatili na knjigama sa zajamčenim tržištem, pretiscima starih bestselera, tradicionalnim religijskim djelima i, iznad svega, crkvenim ocima.» Drugi su obilazili školsko tržište, s bilješkama školskih lekcija, gramatičkim priručnicima i početnicama.»
Zanimljivo je i kako je nastao Penguin Books, izdavač s najvećim udjelom na tržištu mekoukoričenih izdanja.
«Do 1935. Godinu ranije, nakon vikenda provedenog s Agathom Christie i njezinim drugim mužem, u njihovoj kući u Devonu, engleski izdavač Allen Lane, na povratku u London, čekajući vlak, gledao je po štandovima knjiga kako bi uzeo nešto za čitanje. Među popularnim tjednicima nije našao ništa što mu se svidjelo, kao ni među skupim, tvrdo ukoričenim knjigama i rotoromanima, pa se dosjetio da bi trebalo proizvesti jeftine ali dobre džepne knjige. Kad se vratio u The Bodley Head, gdje je radio sa svoja dva brata, izložio im je plan. Objavit će izdanje svijetloobojenih džepnih knjiga najboljih autora, koje ne samo da će se svidjeti običnom čitatelju već će mamiti svakoga tko zna čitati, intelektualce i neintelektualce podjednako. Prodavat će knjige svuda: i na štandovima za knjige i u dućanima za čaj, papirnicama i trafikama.»
Općenito, poglavlje «Oblik knjige» u Manguelovoj «Povijesti čitanja» posvećeno je razmatranju industrije knjiga od njezinih početaka do danas i meni je upravo ono tijekom čitanja bilo najdraže i najzanimljivije od svega navedenog dosad.
Daljnja poglavlja govore o privatnim užitcima u čitanju, poput čitanja u krevetu. Moram priznati da i sama najviše i najčešće čitam u krevetu uz noćnu lampu, iako sam poznata i po tome da znam čitati i sjedeći na podu, leđima naslonjena uz radijator. Manguel dijeli moje oduševljenje krevetom kao mjestom za čitanje:
«I ja čitam u krevetu. U dugačkom slijedu kreveta u kojima sam provodio noći svoga djetinjstva, u čudnim hotelskim sobama gdje se svjetlo automobila u prolazu tajanstveno protezalo po stropu, u kućama čiji su mi mirisi i zvukovi bili strani, u ljetnim kolibama ljepljivim od morske soli, ili onda gdje je planinski zrak bio tako suh da su mi pokraj kreveta stavili vrč vode s eukaliptusovim parama da bih mogao disati, spoj kreveta i knjige pružao mi je neku vrstu doma u koji sam znao da se mogu vratiti, iz noći u noć, pod bilo kojim nebom. Nitko ne bi vikao i naređivao da radim ovo ili ono; moje tijelo, nepomično ispod plahti, nije ništa trebalo. Ono što se događalo, događalo se u knjizi, a ja sam bio onaj koji priča priču. Život se događao jer sam ja okretao stranice. Ne znam mogu li se sjetiti većeg sveobuhvatnog užitka od onoga kada sam dolazio do zadnjih nekoliko stranica i odlagao knjigu kako bi se kraj odgodio barem do sutradan i kad sam ponovno uranjao u jastuk s osjećajem da sam u stvari zaustavio vrijeme.»
No nisu sve knjige za krevet, tvrdi Manguel. Neke čitamo drugdje (pa i ja, stručnu literaturu volim čitati za pisaćim stolom jer tamo imam disciplinu (kičme) i dovoljno mjesta za pisanje bilješki).
«Postoje knjige koje čitam u naslonjaču, a ima knjiga koje čitam za stolom; postoje knjige koje čitam u podzemnoj željeznici, u tramvaju i u autobusu. Čini mi se da knjige koje čitam u vlaku imaju neka svojstva knjiga koje čitam u naslonjaču, možda zbog toga što se na oba mjesta mogu isključiti iz okoline.»
(A vi, gdje vi najradije čitate? Koja su najneobičnija mjesta gdje ste se zatekli čitajući?)
Franz Kafka nije jedini pisac čijega se stvaranja i razmišljanja o knjigama Alberto Manguel dotaknuo tijekom pisanja ove knjige. Jedan od njih je i Walt Whitman, za kojega Manguel kaže sljedeće:
«Za Whitmana, tekst, autor, čitatelj i svijet odražavali su jedan drugoga u činu čitanja, činu čije je značenje proširio dok mu nije poslužilo da odredi svaku bitnu ljudsku radnju, kao i svemir u kojemu se ona događa. U tom smislu, čitatelj odražava pisca (on i ja smo jednu), knjiga odjekuje u svijetu (Božja knjiga, knjiga Prirode), knjiga je od krvi i mesa (piščeva vlastitoga mesa i vlastite krvi, koji preko književne transsupstancijacije postaju moji), svijet je knjiga koju trebao odgonetnuti (piščeve pjesme postaju moje čitanje svijeta). Čini se da je Whitman cijeloga života nastojao shvatiti i odrediti čin čitanja, koji je istovremeno samosvojan i metafora za sve njegove dijelove.»
Knjige, smatraju mnogi pisci, filozofi i kritičari, osobito su povezane s metaforom jedenja, žvakanja i probavljanja. Provjerimo i to:
«Upravo onako kao što autori govore o kuhanju priče, prekrajanju teksta, polupečenim zamislima o zapletu, začinjanju nekog prizora ili odijevanju golih kostiju nekim argumentom, pretvaranju sastojaka nekog bezvrijednog djela u gnjecavu prozu, kriški života začinjenu aluzijama u koju čitatelji mogu zariti zube, mi čitatelji govorimo o kušanju knjige jednim sjedenjem, o povraćanju neprobavljenog teksta, o preživanju nekog odlomka, o valjanju pjesnikovih riječi po jeziku, o blagovanju poezije, o življenju na dijeti detektivskih priča.»
(nisam sigurna odakle dolazi ta povezanost metafora, ali i sama je primjećujem.)
Jedan tekst o odnosu pisca i čitatelja već mi mjesecima stoji u mentalnoj ladici, ali nikako da ga dovršim (imam problem sa zaključkom tog teksta), no čini se da sad i ne moram jer je Manguel izvukao neke zaključke za mene:
«Praiskonski odnos između pisca i čitatelja divan je paradoks: u stvaranju uloge čitatelja pisac također naređuje piščevu smrt, jer, da bi se tekst dovršio, pisac se mora povući, prestati postojati. Dok pisac ostaje prisutan, tekst ostaje nedovršen. Tek kad ga pisac napusti, tekst počinje postojati. U tom trenutku, postojanje teksta je nijemo postojanje, tiho do trenutka u kojemu ga čitatelj čita. Tek kada sposobno oko dođe u dodir s oznakama na pločici, tekst stupa u aktivni život. Svo pisanje ovisi o velikodušnosti čitatelja.»
Imam dojam, možda griješim, da neki pisci pišu ne misleći na osobu koja će to (htjeti) čitati. Osobno, kao čitateljica volim da me se mazi i da me se nosi na dlanu. Volim pisca za kojega imam dojam da je mislio na mene ili bar na neku ideju Čitatelja dok je pisao svoje djelo.
Alberto Manguel, kao strastven čitatelj je nedvojbeno takav pisac. No ujedno te može i iscrpiti pa za danas završavam s razmatranjem njegove knjige «Povijest čitanja». Ali nismo ni izdaleka blizu kraja.