«Povijest čitanja» Alberta Manguela trebala bi naći mjesto na polici svakog istinskog strastvenog čitatelja (i to mislim maksimalno ozbiljno, bez ikakve namjere «floskulizacije» ove izjave). Izdana je kod izdavača «Prometeja» 2001. godine (1996. godine, kad je Manguel izdao izvornik, ta ga je činjenica lansirala u svijet kao velikog poznavatelja i ljubitelja knjiga – kao jednoga od nas, dakle). Knjiga funkcionira kao «Wikipedia prije Wikipedije». Naime, svaka tema (a u knjizi su teme podijeljene na dvadeset i dva poglavlja, uključujući i «Posljednju stranicu» koja je zapravo prva stranica, i «Prazne stranice na kraju» koje se doista nalaze na kraju), svako ime koje je izgovoreno, svaki pojam koji je spomenut zahtijevaju svoje vlastito objašnjenje i razradu. Svako od tih objašnjenja je nevjerojatno zanimljivo i povlači niz drugih pitanja koja vrijedi postaviti. Ukratko, čitanju ove knjige nema kraja.
Da nisam promašila s tom ocjenom «Povijesti čitanja», potvrđuje mi i sam autor u zadnjem slovu u «Praznim stranicama na kraju». On ovako kaže, zamišljajući knjigu koju u tom trenutku nije napisao, a kakvu je želio čitati:
«Pred sobom imam otvorenu knjigu na svom stolu. Napisana je lijepim stilom (imam točan osjećaj njezina prizvuka), pristupačna a opet eruditska, puna obavijesti a opet potiče na razmišljanje. Autor, čije sam lice vidio na zgodnoj naslovnoj stranici, ugodno se smiješi (ne mogu razabrati je li muškarac ili žena; glatko obrijano lice moglo bi biti oboje, a to bi isto mogli biti inicijali imena) i osjećam da sam u dobrim rukama. Znam da ću dok budem prolazio poglavljima polako ulaziti u tu starinsku obitelj čitatelja, nekih poznatih, mnogih nepoznatih, kojoj i ja pripadam. Naučit ću ponešto o njihovim običajima i promjenama u tim običajima, kao i o preobrazbama kroz koje su prošli dok su sobom nosili, poput starinske magije, moć pretvaranja mrtvih znakova u živo pamćenje. Čitat ću o njihovima uspjesima i progonima i gotovo tajnim otkrićima. I na kraju ću bolje shvatiti tko sam ja kao čitatelj.»
Doista, ova knjiga je napisana eruditski, ali pristupačno tako da je može razumjeti i laik, a otkriva dovoljno insajderskih detalja o čitateljskoj kulturi da može biti zanimljiva stručnjacima. Čitanje sam razvlačila ravno tjedan dana i uživala sam u svakoj minuti.
Sve počinje kad naučite čitati (sjećate li se kako ste naučili čitati? Ja sam slova učila u četvrtoj godini kad se rodio moj sibling koji je kao beba pio Frutek sokove koji su imali čepove na kojima su bila slova – na svakom čepu po jedno. Mama je skupljala čepove za mene i onda sam učila slažući riječi iz slova sa čepova. Ali dobro se sjećam kako sam odjednom shvatila da mi titlovi na televiziji – imaju smisla.) I Manguel ima svoju popkulturnu priču o učenju čitanja:
«Onda jednoga dana, kroz prozor automobila (danas se ne mogu sjetiti cilja toga puta), vidio sam reklamni pano pokraj ceste. Prizor nije mogao dugo trajati; možda se automobil na trenutak zaustavio, možda je samo usporio, dovoljno da bih mogao vidjeti velike i nejasne obrise slične onima u mojoj knjizi, ali obrise koje nikada prije nisam vidio. A ipak, sasvim iznenada, znao sam što oni znače; čuo sam ih u glavi, od crnih crta i bijelih prostora pretvorili su se u čvrstu, zvučnu smislenu stvarnost. To sam uradio sasvim sam. Nitko za mene nije izvršio magični čin. Ja i obrisi bili smo nasamo zajedno, otkrivajući se jedan drugome u tihom i uljudnom dijalogu. Budući da sam mogao pretvoriti puke crte u živu stvarnost, bio sam svemoćan. Mogao sam čitati.»
Odmah potom Manguel objašnjava i zašto čitamo:
«Svi mi čitamo sami sebe i svijet oko sebe da bismo letimično opazili što smo i gdje smo. Čitamo da bismo razumjeli ili počeli razumijevati. Ne možemo bez čitanja. Čitanje, gotovo kao i disanje, naša je bitna funkcija.»
(ovo je prilično biološko definiranje zašto čitamo, ali sigurna sam da svatko od nas ima svoj odgovor na pitanje zašto čita. Moj odgovor na to pitanje još se uvijek traži.)
Evo još jednog Manguelovog iskustva, ovaj put o tome na koje sve načine čita (općenito, sam početak knjige je vezan za njegova iskustva s čitanjem, dok se u daljnjim poglavljima razvija i čitav niz tuđih priča vezanih uz knjigu i čitanje):
«Mislim da sam čitao barem na dva načina. Prvi, tako što sam u jednom dahu slijedio događaje i likove, ne zaustavljajući se na detaljima, pa je ubrzani tempo čitanja ponekad zavitlao priču i preko posljednje stranice – kao kad sam čitao Ridera Haggarda, «Odiseju», Conana Doylea i njemačkog autora priča o Divljem zapadu, Karla Maya. Drugi, brižljivim istraživanjem, pregledavajući tekst da bih shvatio njegovo skriveno značenje, pronalaženjem užitka u samom zvuku riječi ili u ključevima koje riječi nisu željele odgonetnuti, ili u onome što sam mislio da je skriveno duboko u samoj priči, nešto previše strašno ili previše divno, a da bi se s tim moglo suočiti.»
(oba načina čitanja i sama dobro poznajem)
Jedan kuriozitet glede autora «Povijesti čitanja» u mojim je bilješkama (a kod ove knjige sam ih zapisala preko trideset stranica – kažem: old school Wikipedia) zabilježen kao «sretnik! čitao je Borgesu!». To se dogodilo na sljedeći način:
«Jednog poslijepodneva, Jorge Luis Borges došao je u knjižaru u pratnji svoje osamdesetosmogodišnje majke. Bio je slavan, ali ja sam tek pročitao nekoliko njegovih pjesama i priča i nisam bio pretjerano oduševljen njegovom literaturom. Premda gotovo potpuno slijep, odbijao je nositi štap i rukom je prelazio po policama kao da prstima čita naslove. Tražio je knjige pomoću kojih će proučavati anglosaksonski, što mu je bila postala najnovija strast, pa smo za njega naručili Skeatov rječnik i inačicu «Maldonove bitke» s komentarom. Borgesova majka postajala je nestrpljiva; «Oh George», rekla je, «ne znam zašto gubiš svoje vrijeme s anglosaksonskim, umjesto da proučavaš nešto korisno poput latinskog ili grčkog!» Na kraju se okrenuo i zatražio od mene nekoliko knjiga. Neke sam našao, a druge sam pribilježio. Na odlasku zapitao me radim li svake večeri, jer treba (rekao je to gotovo ispričavajući se) nekoga da mu čita, zato što se njegova majka vrlo brzo umara. Pristao sam.
Tijekom sljedeće dvije godine čitao sam Borgesu, kao što su to činili i mnogi drugi sretnici i slučajni poznanici, navečer ili, ako je to škola dopuštala, ujutro.»
Zanimljiva stvar koju su Borges i Manguel otkrili tijekom čitanja priče «S onu stranu ograde» Rudyarda Kiplinga o ženi koja šalje poruku svom ljubavniku putem stvari u svežnju. Taj detalj Kipling nije izmislio, a glasi ovako:
«... u istočnom Turkestanu, mlada žena poslala je svom ljubavniku poruku koja se sastojala od čaja, vlati trave, crvenog voća, osušene marelice, komada ugljena, cvijeta, komada šećera, oblutka, sokolova pera i oraha. Poruka je glasila: «Ne mogu više piti čaj, blijeda sam poput trave bez tebe, crvenim kad pomislim na tebe, moje srce gori poput ugljena, ti si lijep kao cvijet, i sladak kao šećer, no je li tvoje srce kameno? Poletjela bih do tebe da imam krila, tvoja sam poput oraha u tvojoj ruci.»»
Veliko pitanje koje si svaki čitatelj postavlja jest: kako čuvati svoje knjige? Kako ih sistematizirati? Moj je sustav prilično složen i većinom se sastoji od «kud koji, mili moji» jer nemam previše mjesta, a volim biti okružena svojim knjigama i ne bih podnijela da se nalaze u hrpetini kartonskih kutija. Prva velika podjela je na beletristiku i publicistiku (dođe do problema kod knjige eseja, primjerice, ali to su pojedinačni specimeni), pa zatim na pročitane i nepročitane među jednima i drugima, pa ako se knjiga nalazi u serijalu, volim da se druži sa svojim kolegicama iz istog serijala. Stoga – veliki je problem za svakog čitatelja kako će organizirati svoj knjižni fond. Manguel tu nije nikakva iznimka:
«U početku sam svoje knjige čuvao prema strogom abecednom redu, po autorima. Onda sam ih počeo dijeliti po žanrovima: romane, eseje, drame, pjesme. Kasnije sam ih pokušao razvrstavati po jezicima, a kada sam, za vrijeme putovanja bio prisiljen uzeti ih samo nekoliko, razdvajao sam ih u one koje sam jedva ikada pročitao, one koje stalno čitam i one za koje sam se nadao da ću ih čitati.»
Zanimljiva mu se misao ukazala i glede školskog programa čitanja: je li i vama ponekad palo na pamet zašto, primjerice, učimo o Šišku Menčetiću, a niti ne spominjemo Jane Austen u školskom programu književnosti? Tko kaže da se Gabriel Garcia Marquez smije bez posljedica izbaciti iz školskog programa, a Antun Matija Reljković ne smije? Slično kaže i Manguel:
«Činilo mi se da je književnost koja se podučava u školi – u kojoj se veze između Cervantesa i Lopea de Vege objašnjavaju na osnovi činjenice što su živjeli u istoj zemlji, i u kojoj se «Platero y yo», Juana Ramona Jimeneza (erotska priča o pjesnikovoj zaslijepljenosti magarcem), smatrala remek-djelom – bila isto tako proizvoljan ili isto tako dopustiv izbor kao i književnost koju sam mogao sastaviti sam, zasnovanu na svojim nalazim po krivudavoj cesti vlastitih čitanja i veličini vlastitih polica. Povijest književnosti, onako kao što je sažeta u školskim priručnicima i službenim knjižnicama, izgledala mi je kao puka povijest nekih čitanja – iako starijih i bolje obaviještenih od mojih, ali ne manje ovisna o slučaju i o okolnostima.»
Još jedno pitanje za vas za kraj ovog poduljeg teksta (međutim, o «Povijesti čitanja» Alberta Manguela planiram detaljnije pisati i idućih nekoliko dana) – kako se nečitatelji odnose prema čitateljima? Velika je razina nerazumijevanja između te dvije društvene grupe i ja moram priznati da se prema ljudima koji su posljednji put knjigu držali u ruci kad su čitali «Šegrta Hlapića» u osnovnoj školi odnosim svisoka, kao pravi snobina. Kad mi je jedan brdsko – planinski čovječuljak rekao da mu ne pada na pamet čitati knjigu za bilo što za što postoji film, bila sam dostojno i glasno zgrožena. Vjerujem da se i nečitatelji jednako zgražaju na nas čitatelje (doista ne želim time produbiti jaz, samo ukazujem na stvari koje sam primijetila), a sličnome je svjedočio i Manguel:
«Ali ne boje se samo totalitarne vlade čitanja. Čitatelje tiraniziraju u školskim dvorištima i u svlačionicama isto tako kao i u vladinim uredima i zatvorima. Gotovo posvuda, zajednica čitatelja ima dvojbeni ugled koji dolazi od stečenog autoriteta i spoznate snage. Nešto u odnosu između čitatelja i knjige priznaje se kao mudro i korisno, ali se na to isto tako gleda s prezirom kao isključivo ili isključujuće, možda zbog toga što slika pojedinca sklupčanog u kutu, nesvjesnog prigovaranja sa strane, govori o neprobojnoj privatnosti i sebičnosti, čudnoj tajnoj radnji. («Idi i živi!», govorila bi mi majka kada bi me vidjela kako čitam, kao da moja nečujna aktivnost proturječi njezinu shvaćanju onoga što znači živjeti.)»
Nikad o knjizi nisam razmišljala kao o subverzivnom elementu u društvu, iako bi valjalo zaključiti da ona to jest, pogotovo u vrijeme kad se glavnina komunikacije odvija dirigiranim kanalima, preko elektronskih i tiskanih medija.
«Populistički režimi zahtijevaju da zaboravljamo, pa stoga žigošu knjige kao suvišni luksuz; totalitarni režimi zahtijevaju da ne mislimo, pa stoga zabranjuju i prijete i cenzuriraju; i jedni i drugi, uglavnom, zahtijevaju da postanemo glupi i krotko prihvatimo naše poniženje, pa stoga ohrabruju potrošnju smeća. U takvim okolnostima čitateljima jedino preostaje da budu subverzivni.»
Slijedom navedenog, do idućeg posta ostanite mi lijepi, pametni i subverzivni!