Što više saznajem o njemu, autor David Mitchell (o kojemu sam vrlo pohvalno govorila prije koji tjedan kad sam vam pričala o njegovom monumentalnom djelu «Atlas oblaka») mi se sve više sviđa. Trostruki finalist nagrade Man Booker 2006. godine objavio je knjigu «Black Swan Green» koju je u izdanju Vuković&Runjić 2009. godine na hrvatski jezik prevela Vlatka Valentić (gospođu Valentić moram srdačno pozdraviti jer je prevela neka od djela koja su mi u posljednje vrijeme najugodnije iznenađenje, poput tetralogije Daniela Pennaca o Žrtvenom Jarcu).
U središtu je radnje u «Livadi Crnog Labuda» trinaestogodišnji dječak čije ponešto tmurno odrastanje pratimo do njegova odlaska iz tog malog britanskog mjesta u kojemu svi o svima sve znaju. Godina je 1982., u Velikoj Britaniji je recesija u punom jeku i mnogi ljudi dobivaju otkaze (citirat ću vam kasnije jedan odlomak koji me baš podsjetio na kuknjavu naših ljudi ovih dana), ali Jason Taylor, naš glavni junak, nije zabrinut zbog toga, on ima veće brige: kako ne ispasti šonjo u školi i kako izbjeći dobivanje batina od školskih kolega. On ima nekoliko otegotnih okolnosti: njegovi su roditelji dobrostojeći, građom je sitan, u potaji se bavi pisanjem pjesama, a ima i problema sa zapinjanjem kod govorenja (razlika između zapinjača i mucavca jest u tome što mucavac zapne na slogu na početku ili u sredini riječi, dok zapinjač ima određena slova kojima riječ počinje i ako zapne na tom slovu, neće moći izgovoriti riječ do kraja). Pravi kandidat za bullying, nije li?
Dakle, što ćemo saznati o recesiji u Britaniji davne 1982. godine?
«Čak i konzervativci vele da treba 'stegnuti pojas'... Sindikati su mortus, mada to po mome mišljenju nije loša stvar. Ali u British Leylandu osipaju se radna mjesta... Lučki promet pada... Čeličane propadaju... Svi naručuju brodove iz Južne Koreje, strinu joj poljubim, ma gdje bila, ne fermaju brodove na Tyne i Clyde... Drug Arthur Scargill prijeti revolucijom... Tako da baš ne znam kako se to, dugoročno gledano, ne bi obilo i o smrznute hruskave palačinke i panirane filete.»
Primjećujete li vi te izraze? Stegnuti pojas? Osipanje radnih mjesta? Sindikati šize? Tvornice propadaju? Britanija je tu vrstu krize (s kakvom se mi gombamo danas) preživjela prije nešto manje od trideset godina, i oni tih problema više nemaju, ali kao da su naši političari svoje izraze i izgovore pokupili od onih koji su u drugim zemljama takve fore morali prodavati godinama prije. Recept koji je primijenilo Ujedinjeno kraljevstvo isti je kakvoga su zakuhavali brojni državnici stoljećima prije: ako se građani bune zbog unutarnjih problema, stvori vanjski problem koji će ih ujediniti u njihovu rješavanju tako da im se svrne pozornost s unutarnjih problema. Velika Britanija je tako ušla u rat s Argentinom za Falklandsko otočje (o istome je u svom dnevniku pisao i Adrian Mole, ako se sjećate).
Stoga nije čudo što je atmosfera od one u gornjem citatu prešla u sljedeću:
«Daily Mail ima pravo kao što i Margaret Thatcher ima pravo. Cijela se Engleska pretvorila u dinamo. Ljudi u redovima čekaju pred bolnicama da dobrovoljno daju krv. Na biologiji se profesor Whitlock uglavnom bavio pričom o nekim domoljubnim mladićima koji su biciklom otišli u bolnicu u Wourcester da daju krv. (Svi znaju da je mislio na Gilberta Swinyarda i Petea Redmarleya.) Medicinska sestra rekla im je da su premladi. Sad profesor Whitlock piše našem zastupniku u Parlamentu Michaelu Spiceru i tuži se jer engleskome pomlatku uskraćuju pravo da pridonese ratnim pregnućima. Pismo je već izašlo u Malvern Gazetteeru.»
Međutim, nakon britanske (Pirove) pobjede u Faklandskom ratu (u kojemu je život izgubio jedan mladić iz njihovog mjesta), Jason ipak zaključuje ovako:
«Meni dođe da cijeli ovaj debilni usrani svijet raspalim po njuški, majku mu, pa da ga tabam dok mu napokon ne dođe iz dupeta u glavu da je milijun puta važnije da nikoga ne povrijediš nego da na kraju likuješ.»
(to je pouka priče i glede Jasonove obiteljske kataklizme, klasične priče o prikrivenom preljubu koji je zahvaljujući očevoj financijskoj neopreznosti izašao na sramno vidjelo).
Da i David Mitchell, kao i neki drugi slavni pisci (uvijek mi kod kreiranja vlastitog svijeta padne na pamet Stephen King) izgrađuje neki svoj imaginarni svijet u kojemu će sve knjige imati poveznice i nekako se referirati jedna na drugu, pokazuje i sljedeći citat:
«Ovako je to rekao T. S. Eliot: pjesma je prepad na ono što nije sročeno. Ja, Eva van Outryve de Crommelynck, slažem se s njim. Tu bivaju pjesme koja još nisu napisane ili koja nikad neće biti napisane. Svijet nesročenoga. Umjetnost», stavi još jednu cigaretu u usta i ovaj mi je put njezin zmajski upaljač spreman, «koja se proizvede iz nesročenoga prava je ljepota. Čak i kad ima ružna tema. Srebrne lune, morska tutnjava, jeftini klišeji, otrovna ljepota. Amater misli da ljepotu stvaraju njegove riječi, njegove boje, njegove note. Ali majstor zna da su njegove riječi samo prijevozno sredstvo za ljepota. Majstor zna da ne zna što je ljepota.»
Ove riječi pripadaju Evi, kćeri Vyvyana Ayrsa, skladatelja koji se pojavljuje u drugoj priči u «Atlasu oblaka» (Eva je u to vrijeme jedra djevojčica dok je u vrijeme kad razgovara s Jasonom oronula stara gospođa iz nekog završenog razdoblja).
Odmah moram reći da je ova knjiga baš tipično dječački musava, puna masturbacije, prljavih ruku, pljuvačke, prvih pogleda na ženske grudi i utrapavanja u blato i kravlji drek. U tom smislu jako podsjeća na «Gospodara muha» Williama Goldinga ili «Pjesme mrtvih klinaca» Tobya Litta (jer ima i tu pomalo morbidnu notu). Moram priznati da sam uživala u svakoj riječi jer je pametno napisana, iskrena i predstavlja onu odsudnu godinu u odrastanju svakog malog muškarca (a na ovog sam dječaka pomalo privatno i ponosna, jer iako mu život i nije podijelio baš najbolje karte, s izvrsnom prilikom da ostane mali zlobni šonjo, on je ipak u par navrata donio ispravne odluke iako su omjeri govorili u korist toga da će donijeti neispravne.)
Evo za kraj i Jasonovih misli nakon što je ta kobna godina protekla:
«Svijet je školski ravnatelj koji se bavi tvojim manama. Ne mislim u nekom u nekom mističnom ili Isusovom smislu. Nego prije na foru da se uporno spotičeš preko neke skrivene stube, bez kraja i konca, dok ti konačno ne sine: pazi, stuba! Sve su stvari u kojima kiksamo skrivene stube, bilo da smo odveć sebični ili odveć sluga pokoran ili što već. Ili nikad nećeš primijetiti u čemu griješiš pa ćeš dovijeka trpjeti posljedice ili ćeš jednog dana primijetiti i popraviti stvar. A što je najveći vic, kad napokon skužiš gdje je ta skrivena stuba i pomisliš: Ej, pa ipak život nije baš takva koma, slijedi TRES! Strmoglaviš se niz novo skriveno stubište.
Nikad kraja.»