Ovu knjigu vucaram po torbi već danima (kao mačka mlado, rekli bi stariji u mom kraju). Pročitala sam je, daleko od toga da nisam (ne odustajem lako, pogotovo od tako kratkih knjiga). Jedino se ne mogu natjerati da vam o tom književnom pothvatu nešto i kažem.
Na početku mi se svidjelo, prolog obiluje neskrivenim sarkazmom:
«Jest, riječ je o poznatoj priči o hrabrom malom krojaču što su je 1812. godine braća Grimm uvrstila u svoju prvu antologiju posve bezveznih bajki i narodnih priča, uglavnom preuzetih od stare sluškinje njihova prijatelja, ljekarnika Wilda, te brbljave i djetinjaste bakice po imenu Marie, klepetuše kakvu svijet nije vidio, ali i od dokonih kaselskih udovica Dorothee Viehmann i sestara Hassenpflug, da se zadržim samo na tim trima histeričnim babama, kao i iz drugih izvora, manje-više komplementarnih i proturječnih. Riječ je upravo o onoj poznatoj priči što su je zbrda-zdola iznjedrili naraštaji slatkorječivih brbljavaca koji su šutjeli jedino dok su pili, a ružinom je vodicom škropile i satarom prekrajale majke za potrebe snenih djevojčica i dječaraca koji su je u snu nastavljali kako su stigli, da bi se priče konačno domogli i za tisak je pripremili Jacob i Wilhelm Grimm – dok su njihova preostala tri brata po svoj prilici punim plućima udisala seoski zrak – time je iznova podastirući svim utjelovljenjima neuglađenih, nepreciznih i počesto glupih preradbi.»
U tom se kratkom odlomku nalazi sva mudrost ove priče – radi se o malom krojaču koji je jeo kruh s pekmezom, na kojega se nakupilo sedam muha, koje je on sve dokusurio jednim udarcem. Nakon toga je na pojas izvezao «Sedam jednim udarcem» i otisnuo se u svijet. Hrabri mali krojač se potom borio sa zmajem i divovima ne bi li se domogao princezine ruke… Jasno vam je. Knjiga mi je dugo stajala na polici jer nisam imala volju čitati jednu te istu Grimmovu bajku o hrabrom malom krojaču koju smo, kako je prognozirao i sam autor, već toliko puta čuli da je više ne možemo ni smisliti.
Ispočetka, kako rekoh, simpatična su mi bila autorova sarkastična nastojanja da priči udijeli osobni pečat sebe kao autora. U sljedećem citatu vidimo kako se «perom umočenim u kiselinu» obrušio i na lovce:
«S ulovljenim veprom hrabri mali krojač, naš bajkoviti junak, tvrdoglavi patuljak, krhki obješenjak, ulazi u dično bratstvo trbušastih i zakletih regulatora šumske faune koji se ujesen svake subote laćaju oružja kako bi obranili civilizaciju od divljosvinjskih osvajača, umjesto da se malo razonode nakon naporna radnog tjedna.»
Međutim, ubrzo mi je bilo too much, pa sam se čisto razveselila kad je Chevillard odlučio u obranu i zaštitu uzeti dotad toliko omrznute Grimmove:
«Zaboravu ste oteli tu tisuću i jednu priču što su ih starci sa sobom nosili u smrt, Grimme, Grimme, a djeca sa sobom u san. Nije vas se osobito doimao vaš status njemačkih građana 19. stoljeća. Barem do neke mjere, i zbog toga vam želim odati počast, Grimme, Grimme, klanjam vam se, jer ste znali držati po strani građanštinu, Njemačku i 19. stoljeće. Sa stanovitom ste se elegancijom borili, ispod te troslojne štirke, usred magli vladajućeg romantizma. Patetika i ozbiljnost na svaki su izlaz stavljale bravu. Nebo nad vašim glavama bilo je olovno, Grimme, Grimme, a tlo pod vašim nogama ljepljivo od slinava plača mladog Werthera. Ništa nije moglo poremetiti vaše dobro raspoloženje.»
(Vrlo ubrzo ispostavilo se da Chevillard nije mislio ozbiljno).
Ako je u ovoj knjizi išta totalna ludnica i razlog da se pročita od korica do korica, to mora biti popis od sto novih izazova za junake bajki (pošto je autor ocijenio da se već svaki junak bajki koji drži do sebe borio protiv zmaja, divova, a dakako i divljih svinja). Točnije, radi se o «stotinu novih izazova i podviga osmišljenih za potrebe suverena koji žele iskušati odvažnost i vrlinu onih prosaca njihovih kćeri koji su malo predobro istrenirani za borbu s divovima, jednorozima i zmajevima, u nadi daće monotoni posao pripovjedača time dobiti na raznolikosti.»
(ako ste mislili da ću sad citirati barem neki od tih izazova, grdno ste se prevarili – provjerite sami! )