Nećete vjerovati, ali ovo je i dalje nastavak pričanja koje je započelo OVDJE, 8.srpnja, deset postova niže:


Ležeći gol, pokriven samo plahtom, na krevetu s kotačićima u hodniku ispred ulaza u operacionu salu, izbrijanog trbuha od prsnih bradavica do korijena kurca, s bijelim tijesnim čarapama do prepona protiv prskanja krvnih žila na nogama, razmišljao sam kako to najbolje opisati. Kako riječima izraziti taj osjećaj da je čovjek sveden na komad mesa koji će uskoro netko drugi rezati, a on sam na to ne može nikako utjecati? Koliko je to uopće moguće? Nakon što su odveli malu Mihaelu koja je neko vrijeme čekala na svom krevetcu pored mene, razmišljao sam kako bih o ljudskoj nemogućnosti da preuzmu bol od drugih, koliko god to svim bićem željeli, mogao napisati esej. Morao sam se nasmijati. Gle, ležim nemoćan neposredno prije operacije i umjesto da se brinem kako će sve to proći, razmišljam što bi od onoga što proživljavam bilo vrijedno zapisati i kako to što bolje uobličiti! Ako to nije ponašanje pravog pisca, ne znam što je. I u (potencijalno) smrtnom času pokazujem se kao pravi, čistokrvni pisac. Pet caciba!

Tada mi se iznenada razotkrila jedna od koristi od literature, pisanja, jedna od njenih zadaća u životu. Daleko bilo da mislim da je to glavna ili da se time iscrpljuju sve njezine uloge, ali to je jedna od značajnijih, a u svakodnevnom životu rijetko nama pada na pamet i rijetko se spominje. Doduše, često se može čuti da nam literatura pomaže u teškim časovima, ali što to znači i kako je to moguće?

Nije nužno biti Dostojevski, dovoljno je biti i literarni diletant, ali čim nas nešto muči, ili nakon što smo proživjeli nešto što nas progoni i kao uspomena, čim pokušavamo to zapisati izdižemo se iznad toga, možemo to objektivnije i realnije sagledati, emocionalno se odalečujemo od vlastite patnje i muke, ne dozvoljavamo im da nas u potpunosti preplave i time ih svodimo na podnošljivu mjeru. Oni koji su savladali to umijeće su pravi pisci, bez obzira koliko su knjiga objavili, kakve su i da li uopće ono što napišu ikome pokazuju. Za pravog pisca čitatelj je manje važna pojava, on piše zato jer se njemu piše, kao što pauk izbacuje svoju nit iz sebe naprosto zato što je pauk.

Uloga čitatelja, imaginiranog ili stvarnog, ipak je vrlo značajna. Razmišljajući što i kako zapisati, pisac ga mora imati na umu, truditi se vladati konvencijama poput abecede, pravopisa, razumljivog izlaganja, naprosto zato jer bi u protivnom naprosto ispisivao gomilu besmislica, šarao nerazumljive čvrčkarije, kao što i pauk mora imati na umu muhu jer bi u protivnom samo razvlačio niti, a ne bi pleo mrežu. Time što se mora disciplinirati da bi zapisao što želi, pisac ujedno ukroćuje sam sadržaj i njegov emocionalni naboj.

Je li pisac Vladimir Vidrić koji je u životu napisao svega dvadesetak pjesmica ili su pisci Goran Tribuson i Pavao Pavličić koji su objavili ne znam koliko knjiga? Ne znam. Možda su svi navedeni, a možda nije nitko. Pisac je prvenstveno onaj tko razmišlja kao pisac, kome su život i literatura toliko isprepleteni da je literatura samo nastavak života drugim sredstvima.

Odavno nisam dobio tako dragocjen poklon kao plastičnu vrećicu s kamenjem i pijeskom koju mi je, nakon što sam se probudio iz narkoze nakon operacije, spustio na dlan doktor Boban. Opčinjeno sam buljio u nekoliko većih primjeraka. Oblikom su bili trostrane piramide sa stranicama gotovo do centimetra, crni, tvrdi kao vulkansko kamenje, svaki sa četiri oštra vrha s kojima bi se moglo zaparati staklo. Izgledali su kao zubi morskog psa kojima nije potreban ostatak životinje da bi živjeli svoj život. Bilo je dovoljno vidjeti ih da bih se prisjetio kakve mi je neugodnosti, još vrlo nedavno, pričinjao svaki pomak bilo kojeg od njih. Usredotočio sam se najopakijeg, onoga koji se izdvajao oštrinom stranica i vrhova i znao sam - to je Zli kamen!

- Što mi nisi donio da vidim i organe koje si mi počupao?

Zanimalo bi me da ih proučavam na dnu kantice kao što sam svojevremeno zapanjeno, s čuđenjem i gnušanjem, proučavao svaku dlačicu koja mi je niknula pri dnu trbuha, ali nisam mogao odvojiti pogled od njih, kao što sam istovremeno iz dana u dan razgledao sa svih strana koliko mi je od posljednjeg pregleda porastao izdanak kroz koji sam piškio, a - ako ga povlačim - kako se može napuhati, očvrsnuti i strčati uvis.

Zli kamen i njegova još gora družina ostali su mi kao morbidna uspomena i opomena što je u životu najopasnije i što može svaliti na nas najveće, fatalne nevolje. Čovjek, kao i društva ili civilizacija, razvijen je i složen organizam, sposoban surađivati ali i opirati se sebi sličnima, ravnima, pa čak i sposobnijima. Sposobni su odoljeti najvećim opasnostima. Čovjek može izbjeći i metak, izmaknuti mu, skloniti se, metak može promašiti, pancirni prsluk može ga zadržati, ako je i pogođen - može se izliječiti. Ono pred čim ni čovjek, kao ni društva ni civilizacije, nemaju obrane jeste kada nešto raste unutar njih, nešto tako glupo da se ne obazire ni na kakva uvjeravanja, argumente, nagovaranja, savjete, prijetnje ni prevare, a tako tvrdokorno da je neosjetljivo na bilo što. Kako objasniti kamenu da prestane rasti, da mu nije mjesto gdje se našao, da neće ni sebi dobro priskrbiti? Nikako. Jedini djelotvoran način kako se s tako nečim ophoditi jest da se to ukloni, izvadi i odbaci. Da je to kamenje ostalo u meni, moglo je dovesti i do smrtonosnog ishoda. Ovako, na dlanu, može poslužiti čak i da se od njega izradi neka nakaradna ogrlica, ukras.

Da, bio bi to vrlo poseban ukras. Onima koji ne bi znali od čega je ne napravljen bio bi egzotičan, onima koji bi prepoznali - zastrašujući, a onome koji bi ga nosio, koliko god se radovao što je opasnost svedena na bezopasni ukras, bilo bi bolje da je uspio sačuvati svoj organizam cjelovit, zdravlje neokrnjeno, da ničega nije ni bilo.

Da se idem operirati Karlovac odlučio sam prvenstveno stoga jer ondje reže i šiva doktor Boban, a osjećao sam se lagodnije znajući da će po meni rovati netko koga znam i s kim sam u dobrim odnosima. Naknadno sam ustanovio da mi je to bila odlična odluka i zbog okolnosti koje mi nisu padale ni na pamet.

Većina onih kojima sam se unaprijed povjerio se začudila. Zašto idem "u provinciju" kada svi odande hrle u Zagreb? Upravo zato! Navodno i doktori iz provincije žele dobiti posao u prijestolnici, ovdje ih je previše, u ostalim dijelovima Hrvatske premalo. Većina pacijenata bi zbog svakog iole ozbiljnijeg problema uputnicu za koju zagrebačku bolnicu. Vjerujem da je zaista tako. Nasuprot tome, znam nekolicinu liječnika koji su, što stjecajem okolnosti, što dragovoljno, otišli u manje gradiće i provincijske sredine i ondje uživaju kao bubrezi u loju. Nije istina da su najbolji stručnjaci u Zagrebu. Za dobiti posao u kojoj od zagrebačkih medicinskih ustanova često je presudnije imati dobre veze nego o kakvom je doktoru riječ. Za kvalitetu doktora često je najvažnije iskustvo, rutina, pa i širina iskustva izvan uske specijalizacije, a toga neki od doktora u udaljenim medicinskim centrima imaju više od onih koji u gradu gube vrijeme i živce na pronalaženje mjesta za parkiranje. Znam i nekoliko vrlo sposobnih i vrijednih liječnika koji su završili probrane specijalizacije na cijenjenim mjestima u svijetu, ali mjesto u Zagrebu dobiti ne mogu. Pacijenti hrle u naše vrhunske središnje ustanove jer se neki zahvati mogu poduzeti samo u njima, ali pretjeravaju i promašuju kada na istom mjestu traže i ono što bi im pored kuće mogli napraviti jednako dobro, ako ne i bolje.

Moja odluka je ispala još bolja jer sam poslušao savjet doktora Bobana da pričekam s operacijom ljetne mjesece. Preko ljeta je na bolnice manji pritisak jer i bolesnici radije odlaze na ljetovanje nego da ga iskoriste za liječenje, a na jesen uzimaju bolovanje i opravdano izostaju s posla.

Kada sam došao na odjel abdominalne kirurgije u Karlovcu, bio je poluprazan. U sobama s više kreveta bila su po dva pacijenta ili netko sam. I ja sam bio sam su sobi, što mi je dozvolilo da se neometano baškarim, rastvorim laptop, slušam radio i čitam do kasno u noć. Neopterećeno gužvom, osoblje je bilo smireno, ljubazno, i posvećivalo svakome od pacijenata dostojnu pozornost.

Dapače, naučen na uobičajeno zagrebačko ophođenje kada se gdje pojavim kao stranka, pacijent, mušterija ili slično, nakon nekog vremena mi se učinilo da su sestre neuobičajeno, neprirodno ljubazne i brižne, (iako se i ovdje na tom polju dogodio enormni napredak,) a doktori opušteni, prisni i srdačni. Koliko god to bilo prijatno, nisam tome posvećivao odviše pažnje jer sam smatrao da je riječ o osobnom, varljivom dojmu, sve dok se nisam vratio i kako je, po prirodi stvari, u narednih desetak dana u svakom od nekoliko desetaka razgovora koje sam imao s raznim ljudima iskrsavala i tema bolesti i liječenja, iznenada bio zasut lavinom svjedočanstava kako se tko proveo u nekoj od zagrebačkih bolnica, koja su bila sve jedno gore od drugoga. Priče o tome kako su bili pogrešno liječeni, zanemarivani, kako su u bolnicama nedostajale osnovne potrepštine, a medicinari svih nivoa osorni, bahati i nepažljivi, smjenjivale su se kao krugovi Danteova pakla. Naposljetku sam naletio na doktora koji radi u medicinskom centru u unutrašnjosti koji mi je pričao kako je bio na nekoj specijalizaciji u renomiranoj zagrebačkoj ustanovi i nakon dvije sedmice jedva dočekao da pobjegne glavom bez obzira jer nije mogao vjerovati vlastitim očima što je sve vidio. Kako sam nedavno vidio kako su prihvatili sinka Dinka Mandarinka u bolnici u Gospiću kada mu je zatrebala hitna zdravstvena pomoć, a nekolicina sugovornika je također imala samo vrlo pohvalne riječi za svoja iskustva po manjim bolnicama u okolnim gradovima, nametnula mi se slika da nigdje nije dobro kada čovjek zatreba takvu pomoć, ali je u Zagrebu bolje da se to nikome ne dogodi, dok drugdje može očekivati daleko savjesniji profesionalni prijem i više ljudskosti u ophođenju.

Ako je zaista tako, zapitao sam se zašto je tako. Domislio sam se jednog obrazloženja, pa kako nemam boljega, za sada se držim njega.

Recimo, tipični liječnik, specijalist bilo koje vrste ili tipična bolnička sestra u Zagrebu imaju toliko posla da su objektivno na rubu toga da izlude. S druge strane, izgledi da će ikada više u životu sresti bilo kojega pacijenta, naročito ako dođe s uputnicom iz nekog mjesta udaljenog dvije stotine kilometara, nikakvi su. U takvim okolnostima ni bombonjera, ni darovana flaša skupocjenog pića ili parfema ili sto eura zapravo ne mogu mnogo utjecati na kvalitetu usluge. Čak i ako se netko od njih založi za nekog svog bliskog prijatelja ili rođaka, ne može promijeniti cjelinu već uhodane mašinerije. Čast izuzecima koji usprkos svemu uspijevaju zadržati svoju savjesnost i poštenje. Nasuprot tome, tipična bolnička sestra kad izađe na tržnicu u Karlovcu može biti sigurna da će sresti barem tridesetak svojih bivših pacijenata i barem toliko budućih, da će automehaničar koji će joj zatrebati biti bivši pacijent, mesar, službenik u općini, majstor za popravke u kući, da su brojni ljudi koji će njoj zatrebati ili koje neizbježno susreće ljudi koje se stalno iznova viđati, pa i na svom radnom mjestu mora biti ljubazna sa svima.

Sve u svemu, odjednom mi je sinula da sam, otišavši u Karlovac na operaciju, i nehotice primijenio Todorovu strategiju. Opća slika je kazivala da je to dobar potez, othrvao sam se nagonu da se priključim gomili koja hrli u zagrebačke zdravstvene centre, a sam izabravši kada mi je to najpovoljnije, umjesto da odlažem dok me hitna pomoć ne odveze u najbližu bolnicu, imao sam pod kontrolom sve što sam mogao.

Tako je Todorova strategija pokazala superiornost na još jednom neočekivanom polju, još jednom dokazavši svoju vrijednost.

Nećete vjerovati, ali ovo je i dalje nastavak pričanja koje je započelo OVDJE:


One noći prije odlaska u bolnicu na operaciju, nakon oluje, kada sam izišao prošetati psa, zbio se i jedan neuobičajen događaj. Obično šećem do točke gdje se cesta uspinje pedesetak-šezdesetak metara, na vrhu se osvrnem na sve strane, okrenem se i krenem nazad. Tako sam napravio i te večeri.

Spuštajući se usponom kojim sam se maloprije prošao, iznenada sam čuo da me netko slijedi. Nisam se osvrtao jer sam znao da me nitko ne može slijediti. Na vrhu sam se okrenuo na sve strane i vidio na nadaleko i naširoko nema nikoga. Ipak, u zatišju nakon oluje jasno se čulo da netko ide za mnom. Prešao sam tako petnaestak metara, zastao i okrenuo se. Nigdje nikoga.

Krenuo sam dalje, no nisam prešao ni tri metra, a zvuk koji me je pratio je krenuo za mnom. Jasno sam ga čuo otprilike tri metra iza mene. Ponovo sam se ukipio. Zvuk je prestao. Naglo sam se okrenuo. Nigdje nikoga. Da je nekoga i bilo ne bi stigao odskočiti u mrak žbunja, a kamoli bez zvuka.

Stajao sam kao okamenjen nekoliko trenutaka, a onda nastavio. Zvuk slijeđenja se ponovo oglasio, kao da me prati nevidljivi čovjek. Hodao sam desnom stranom ceste i lagano okrenuo glavu. Krajičkom oka spazio sam kako se drugom stranom ceste kotrlja nešto maleno i okruglo, manje od pingpong loptice, ali pri tome štropoće kao da hoda čovjek. Pomislio sam: to mora da je neki plod pao s neke krošnje i kotrlja se za mnom. Kako je to drveće između kojega hodam? Ima hrastova, žir bih prepoznao. Ima bukava… Kako izgleda plod bukve? Pojma nemam, niti kada sazrijeva. Možda u ovoj šumi ima i grabova. Grab ne bih prepoznao ni da buljim u njega.

Sagnuo sam se, dohvatio i pogledao okrugli predmet i iznenadio se. Nije bio nikakav plod. Bio je to najobičniji kamen. No umjesto da se time događaj razjasni, samo se zakomplicirao.

Kamen je bio okruglast, ali daleko od toga da bi bio savršeno okrugao. Usprkos tome kotrljao se za mnom sve u svemu četrdesetak metara po neravnoj cesti preskačući naplavljene prepreke. Upravo to preskakanje svega i svačega učinilo je da je njegovo štropotanje zvučalo kao koraci. Kako ga nijedna od tih prepreka nije zaustavila? Što ga je uopće pokrenuo s vrha ceste? Kako to da je stao svaki puta kada sam i ja stao? Kako je tri puta nastavio da me slijedi kada sam krenuo? Ne vjerujem da su moji koraci u tenisicama na tri metra udaljenosti mogli da se prenesu kroz asfalt i izbace ga iz ravnoteže.

Došao sam do ulične svjetiljke i pod njom ga bolje pogledao. Na strani okrenutoj meni nabori u kamenu su cijelom stranom nedvojbeno ocrtavali početno slovo mog prezimena.

Ne znam kako i zašto, prostrujila mi je misao - to je moj sretni kamen!

Ne znam što bi to bio "sretni kamen", a kamoli zašto bi to bio sretan, a ne nesretan kamen, ali pomisao me raspoložila. Sada, dok ovo ispisujem, pada mi na pamet da mi je sve to sijevnulo jer sam ranije mislio da bi mi malo sreće dobro došlo u onome što me očekuje. Nisam od onih koji vjeruju u nadnaravne sile, natprirodne moći, čarolije, duhove, mitska bića i folklorne likove, u svijet Harrya Pottera. Pomislio sam: jeste da ja znam da svega toga nema, ali možda bi bilo zgodno ostaviti barem mogućnost da nešto od toga ipak postoji, nešto što mi šalje znak preko ovog kamena. Ako odbacim kamen, time ću odbaciti i ponudu koju mi to nešto šalje, prekinuti svaku mogućnost kontakta i onemogućiti to nešto da mi pomogne. Gorko sam se osmjehnuo - ta nisam valjda davljenik koji se i za slamku hvata? Ipak, nisam mogao odbaciti kamen.

Spremajući stvari koje ću ponijeti u bolnicu, naposljetku sam u torbu ubacio i okruglasti kamen. Raspremajući iste te stvari u bolničkoj sobi, izvadio sam kamen i odložio ga na prozorski rub.

Dan kasnije, kada su u sobu došle dvije medicinske sestre i počele izguravati krevet na kotačićima na kojemu sam ležao pripremljen za operaciju, bacio sam pogled na kamen na prozoru. U međuvremenu se potpuno osušio i početno slovo mog prezimena postalo je nevidljivo.

- Loš predznak! - pomislio sam.

Nećete vjerovati, ali ovo je i dalje nastavak pričanja koje je započelo OVDJE:


Bijeli bolnički strop inspirativan je kao krvavocrveni zalazak sunca, morska pučina, osniježeni planinski vrhunci ili nejebica. Othrvaš li se dominantnim, neizbježnim idejama koje nameću, iza njih navire takvo mnoštvo drugih da se onaj početni dojam sasvim potire, dapače, mnoge od njih su takve snage i usmjerenja da se značenje slike potpuno preokreće.

Recimo, uživaš u promatranju nekog predivnog krajolika: brežuljci, doline, livade, šume, žitna polja, potočići… Duša ti klikće od miline! A onda se sjetiš - zašto na tako predivnom svijetu ima toliko jada? Mir koji vlada samo je privremen, ovuda su tutnjale vojske, progonitelji hajkali nevine ljude, svaki je grumen zemlje krvlju natopljen, usprkos bogatstvu prirode ljudi su stoljećima živjeli u oskudici… Zašto? Zašto?

Buljeći u bijeli bolnički strop raščlanjivao sam i sabirao iskustvo kroz koje sam upravo prolazio.

Zapravo ono kroz što sam prolazio nije bilo nimalo strašno, mačji kašalj. Mrske su mi injekcije, a dobio sam ih dvadesetak, no sve sestre su imale tako oštre igle i lake ruke da sve te injekcije zajedno nisu boljele kao jedno vađenje krvi u Domu zdravlja, što je - mora se priznati - luk i voda. Prije operaciju su me uspavali, niti sam što vidio niti osjetio, samo sam se probudio kada je sve bilo gotovo. Prema tome je bilo koje plombiranje zuba kod bilo kojeg zubara pravo mučenje, a u životu sam ih otrpio barem stotinu bez naročitog uzbuđenja. Postoperativne tegobe? Zanemarive. Dapače, u odnosu na bol koja je operacijom uklonjena dočekao sam ih kao olakšanje.

Nasuprot tome, moram priznati da mi nije bilo ugodno ići u bolnicu, kao što mi je bilo neugodno i svaki puta kada mi je ranije palo na pamet da mi to predstoji. Već samo to da sam natjeran na nešto što ne želim je odbojno. Pa kada sam još zamišljao kako mi u utrobu ulaze čelične oštrice, probijaju, režu… Odurno! Uz sve to, postoji i pomisao kako je sve to opasno, bojazan da je ishod neizvjestan… Strah samo raste i raste. Svaki puta kada se koja sestra približila s iglom stisnuo sam zube i pripremio se da će zaboljeti, iako nijednom nije. Pitanje koje sam se čuvao postaviti doktoru Bobanu bilo je kakva je njegova statistika preživljavanja pacijenata nakon zahvata koji se spremao na meni napraviti. Da je odgovorio i "Sto posto!", ne bih mu vjerovao.

Sve u svemu, daleko najgora stvar koja muči čovjeka pred operaciju je strah.

Taj strah je zapravo u najvećem broju slučajeva potpuno neopravdan, ali takav je strah. Strah nije racionalna pojava. Uoči li se peraja morskog psa daleko na pučini, stotine tisuća turista se sedmicu dana neće kupati, ili će se bojažljivo brčkati u vodi do koljena, a istovremeno milijuni ljudi svakodnevno sjedaju u automobile, pri čemu je izvjesno da će se nekoliko njih slupati.

Dakle, priznajem da nisam išao u bolnicu bezbrižno i opušteno. Priznajem da me je bilo frka. I upravo zbog toga bio sam iskreno ponosan kada mi je Boban prenio riječi doktorice Bibe da se iznenadila kako sam se smireno, sabrano i opušteno držao. Najznačajnije od svega, zaista je i bilo tako. Mogao sam pretpostaviti kako ću se ponašati, ali nikada ne znaš kako ćeš se ponašati dok se ne nađeš u pravom sranju. Očekuješ jedno, uvjeren si u to, a onda se u posljednjem trenu slomiš, uspaničariš, počeš moliti za milost, tvrditi da si se predomislio… Ja sam ispao hrabriji nego što sam očekivao.

Ono što me je iznenadilo i zainteresiralo, a i pojačalo uvjerljivost iskaza, bilo je što je u Bibinim riječima ujedno bilo i objašnjenje zašto je to bilo tako. Rekla je da se joj je bila novost kako sam joj se zagledao u oči, kako sam se iskreno htio upoznati s njom, ali ne samo s njom, kako sam zainteresirano gledao sve oko sebe, prostoriju u kojoj sam se našao, ostalo osoblje, pratio dok sam mogao što su radili. Nasuprot tome, većina drugih pacijenata u takvim trenucima misli samo na sebe, od straha ne vide ništa, misle samo na to što im predstoji, grče se i tresu u stravi ili leže umrtvljeni od nemoći, nesvijesni vanjskog svijeta.

Na stranu što imam u sebi tračak životne filozorije Radovana Zogovića, koji je umirući od bolnog raka odbijao primiti lijekove tvrdeći da je i bol dio života, pa želi, dok je još živ, i to u potpunosti iskusiti. Bol svodi čovjeka na puki organizam, na ljudsku životinju, i pozdravljam napredak medicine u uklanjanju boli, ali neku količinu boli je vrijedno u životu iskusiti da bi upoznali bogatstvo života i znali cijeniti kada ne boli. Zanemarimo to.

Ono što sam izvukao kao pouku je saznanje što pomaže u uklanjanju ili barem umanjivanju straha. Strah je neizdrživ kada smo usredotočeni samo na sebe. Znao sam to i ranije, ali ovom prilikom je oprobano i pod drastičnim opterećenjem. Što smo zainteresiraniji za druge ljude, to smo manje usredotočeni na sebe, to nas je manje strah. Što više volimo druge ljude, to i mi možemo više podnijeti. To što je čovjek društvena životinja ima posljedice i u najneočekivanim područjima života i najneočekivanijim situacijama.

Junaci i revolucionari koji su žrtvovali i živote za dobrobit drugih ljudi, svojih naroda ili čovječanstva, mora da su voljeli ljude, kakvi jesu da jesu. Da nisu voljeli ljude njihova junačka djela i žrtve bili bi ne samo besmisleni nego i nemogući. Nasuprot tome, zapravo nije ni teško ni nemoguće postati bogat ili moćan. Ako nije posljedica nasljedstva ili sretnog slučaja okolnosti, prvenstveno je potrebno naprosto biti karakter koji može gaziti preko svega, imati opsesivnu volji i patološku želju da se to postigne. Takav bogataš ili moćnik može si dozvoliti da i zbog najbenignijeg medicinskog zahvata skoči do Amerike, priušti si neko Nasino svemirsko liječenje, ali koliko se taj napati od straha tokom leta do, recimo, bolnice "Walter Reed", svi novci na svijetu i sva moguća moć ne mogu nadoknaditi.

Većinu nas u životu kad-tad očekuju neke gotovo neizbježne vrlo neugodne situacije. Na kraju svega konačna smrt. Ako vjerujemo da s našom smrću sve prestaje, da je to kraj svega, već i sama pomisao na umiranje je teško podnošljiva, a mnogi ljudi, kada se stvarno suoče s njom, padaju u paniku ili se sasvim rastroje. Ako s jedne strane znamo da se u smrti samo pridružujemo nizu ljudi koje smo voljeli, ako nikako drugačije da ćemo i mi iskusiti njihovo iskustvo (kakvo bilo da bilo), a s druge da će nas nadživjeti niz ljudi koje volimo, ni smrt više nije tako strašna. Ili, recimo, da nas zla hudba baci u zatvor, u samicu. Čovjek koji bi u ćeliji razmišljao samo o tome kako mu je strašno, čega je sve lišen, koliko će u njoj provesti, i tako dalje, morao bi pošandrcati. Onaj koji vani ima ljude koje voli, dječicu koja rastu, nužno bi morao biti tužan, a povremeno i očajan, što nije s njima, ali čekajući da ga posjete, razmišljajući što će im poručiti, što i u takvoj situaciji može za njih učiniti, svakodnevno zamišljajući kako oni uživaju slobodu, ne može mu biti toliko strašno koliko bi bilo da mu je za sve ostale ljude na svijetu svejedno. "Društvena životinja" crpi svoju snagu iz društva na razne načine, a najmoćniji od njih je ako voli druge ljude.


Nastavak OVDJE:

Ovo je već četvrti tekst na istu temu, pa - ako vas zanima - bolje vam je početi čitati od početka koji se nalazi OVDJE


Doktor Boban se dosmucao u sobu u kojoj sam ležao smijuljeći se kao mangup koji je smislio neku nepodopštinu i uzviknuo:

- O! Probudio si se! Kako se osjećaš?

- Obzirom na okolnosti, ne mogu se požaliti.

Boljelo je, ali drugačije nego uobičajeno, i to je bilo ohrabrujuće. Ranija bol je nestala, nadajmo se zauvijek, a bolovi koji su je zamijenili - očekivao sam - privremeni su, prolazni.

- Mogu ti reći da si šarmirao Bibu. Rekla mi je "Zgodan ti je ovaj prijatelj!"

- Jesi me našao mučiti sada, kad ležim onemoćao i ne mogu se braniti! - prekinem ga.

- Ne! Ne! - navro on. - Rekla je da se iznenadila kako si je pogledao u oči i htio se upoznati s njom, kako si gledao sve oko sebe, dok većina drugih pacijenata u takvim trenucima misli samo na sebe, od straha ne vide ništa. Kažem ti, ostavio si dobar dojam.

- Jebeš dojam! - pomislio sam, ali ipak mi je bilo drago čuti što je rekao, tim više što je djelovalo uvjerljivo. Čak i u trenucima kada sam se osjećao ništavniji nego ikada u životu, a bez donjih zuba koje sam ostavio u čaši u bolničkoj sobi teško da sam bio iole glamurozan, preostalo je dovoljno naboja da privlačna mlada ženska pomisli da sam zanimljiv. Ništa lakše nego biti šarmer kada je sve u najboljem redu, kada si mlad, zdrav, dotjeran, dođeš s dobrim autom na neki parti, sijevaš osmjehom i razbacuješ se doskočicama. Hajde budi šarmer kad ležiš kao mesni doručak na operacionom stolu i imaš petnaest sekundi prije nego se obeznaniš! Možda bih se trebao više cijeniti? S druge strane, treba biti realan. Velika većina onih koje Biba ima priliku tako vidjeti stari su ljudi, istrošeni i izobličeni, nakazno mršavi ili groteskno predebeli, ružni. Nisam više u godinama ni stanju da bih mogao konkurirati za Mistera Hrvatske, ali prema većini ostalih pacijenata ipak sam cvjetić.

- Molim te - rekoh mu - poruči joj da mi nešto duguje.

On me upitno pogleda.

- Prijatne snove. Obećala je, a nije bilo ničega. Samo ništavilo. Ne sjećam se ničega.

Razmišljao je nekoliko trenutaka prije nego je odgovorio:

- Pa ona je ispunila svoje obećanje! Samo se pogledaj kako izgledaš - zadovoljan kao zadrigli prasac! Istina da još ne možeš skakati po sobi, ali moći ćeš uskoro, a u međuvremenu imaš dovoljno materijala za najprijatnije snove koji ti padnu na pamet. Ništavilo si iskusio, a sve nakon njega možeš zahvaliti i Bibi…


Za nastavak klikni OVDJE.

Ovo je već treći tekst na istu temu, pa - ako vas zanima - bolje vam je početi čitati od početka koji se nalazi OVDJE


Nisam se mnogo dogovarao s doktorom Bobanom o tome da mu se prepustim u ruke. Izrecitirao mi je listu pregleda koje moram prethodno napraviti i naglasio: "Ponesi sa sobom sve nalaze koje imaš, i svakako uzmi od doktorice opće prakse uputnice za hospitalizaciju, anesteziju i operaciju. Nikako to nemoj zaboraviti. Bez toga ne može."

Poslušno sam desetak dana obilazio razne specijaliste i sakupljao nalaze i procjene, a područna doktorica dala mi je sve potrebne uputnice. Uvečer prije odlaska u bolnicu sve sam te papire uredno spremio u jednu kartonsku omotnicu i pohranio u torbu koju sam nakanio ponijeti sa sobom.

Pred ulazom u bolnicu, Boban je dobacio: "Kad pređemo ovaj prag, više ništa ne brini. Prepusti se i sve će ići kao po loju."

- Pozlatile ti se riječi - rekoh. - Ipak, ne mogu ne brinuti se. Meni ti se stalno događaju nevolje poput toga da dođemo do austrijske granice i ondje ustanovimo da sam kući zaboravio putovnicu… - Nisam stigao ispričati kako je prijatelj s brzim autom okrenuo za Zagreb, cijelo društvo sa mnom čekalo u nekoj odurnoj graničnoj birtiji, a kad se vratio s pasošem ustanovili smo da mu je istekao rok važenja, jer smo došli na abdominalni odjel, pokazali su mi krevet koji me je čekao, odložio sam stvari i otišao s kartonskom omotnicom do sestre kojoj sam se trebao prijaviti. Sestra je otvorila omotnicu, počela listati papire, nalazi, nalazi, nalazi, ali uputnica - nigdje. Nije mi bilo jasno - pa kako?

- Samo ti hajde, svuci se, obuci pidžamu i lezi, a ja ću to srediti... - rekao je Boban. Nakon nekoliko minuta došao je do kreveta na kojem sam već ležao.

- Mogu telefonirati supruzi na posao - predložio sam. - Ona može otići kući, pronaći uputnice i donijeti ih u bolnicu.

- Nije potrebno - rekao je on. - Neka mi ih donese kući navečer, nakon posla, a ja ću ih donijeti ovamo sutra ujutro.

Tog dana čekale su me posljednje pretrage u samoj bolnici i priprema za operaciju, a naredno jutro će me rezati. Cijeli dan čitao sam po tko zna koji put "Majstora i Margritu". Svakih nekoliko godina iznova se prihvatim te knjige i svaki puta mi je sve bolja. U nekoliko navrata došle su neke sestre i bockale me, u nekoliko navrata su me odveli do rendgena, ultrazvuka i sličnih naprava, a sve ostalo vrijeme sam se izležavao. Kad me je supruga nazvala nakon posla rekao sam da se ne sjećam kada sam se fizički tako dobro osjećao. Zaista, ne sjećam se kada sam preležao dan ništa ne radeći, a da mi temperatura nije bila četrdeset. Čak se ni moje tegobe koje su me mučile posljednjih godinu dana, zbog kojih sam se odlučio podvrgnuti kirurškom zahvatu, uopće nisu javljale. Smiješno, idem se dati rezati upravo kada me ništa ne boli. Kad boli, jasno je da je potrebno i čovjek je nestrpljiv da se nevolje riješi, ali kad ne boli svrsishodnost takvog zahvata djeluje neuvjerljiva i potrebna je snaga volje da se ne predomisli.

Objasnio sam supruzi gdje mi se čini da bi mogle biti tražene uputnice. Dok sam se spremao za bolnicu, razdvojio sam u jedan fascikl nove nalaze, a u drugi zastarjele i nepotrebne. Otišla je u moju radnu sobu s mobitelom na uhu i slijedeći upute bez muke našla tu drugu omotnicu. Otvorila ju je i uzviknula:

- Evo uputnica na vrhu! Crvene su…

- Aha. Odnesi to odmah do Bobana.

Narednog jutra, čim sam se probudio, sestre su počele s posljednjim pripremama. Jedna mi je izbrijala trbuh da je bljesnuo gladak kao koža novorođenčeta. Druga mi je navukla visoke tijesne elastične bijele čarape, da spriječe eventualno pucanje krvnih žila na nogama. Moram priznati, ležeći tako gol pod plahtom osjećao sam se pomalo perverzno.

Unišao je doktor Boban i dodao mi fascikl koji mu je donijela moja supruga. Bio je to upravo taj fascikl koji sam tražio. Otvorio sam ga - i šlag da me trefi! To nisu bile te uputnice! Bile su to dvije uputnice koje mi je prije nekoliko godina dala jedna doktorica, ne sjećam se više točno ni zašto, ostavivši ih do kraja neispisane, zaštambiljane, ali bez datuma, a ja ih - vrag će ga znati zašto - nisam bacio.

- Da ih ispunimo? - u trenutku je predložio doktor.

- Ne možemo - opomenuo sam. - Ova što je potpisala je doktor stomatologije, a to bi bilo čudno…

- Aha! - rekao je on.

I gledamo se. Bilo je jasno što možemo učiniti: odgoditi operaciju za nekoliko sati, ja nazovem suprugu da ode s posla do lokalne ambulante, objasni problem i dobije kopije uputnice, te ih donese do bolnice. Pri tome je moguće da ambulanta ne radi prijepodne, već poslijepodne, da stigne tek kada doktor Boban ode, a sutradan on neće operirati, i tko zna kad bih ponovo mogao doći na red…

Pogledao me je i rekao: "Sredit ću to", a zatim naložio sestrama da nastave. Nakon toga je odjurio negdje s nekim razgovarati.

Dvije vrlo zgodne sestre su me pokrile plahtom do brade i pogurale krevet na kotačićima. Kroz dugi hodnik, pa u lift, pa na najviši kat. Ostavile su me pred ulazom u operacionu salu i nestale.

Ići na operaciju već je samo po sebi nezgodna stvar. Ono što je posebno nezgodno, a razlikuje se od svih ostalih životnih situacija, jest da inače obično nešto radimo, od nas se nešto očekuje, moramo nešto napraviti, ali kad upadnemo u žrvanj operativne procedure svedeni smo samo na komad mesa koji će netko drugi rezati i razvlačiti. Nisam dramio, ni paničario, ni histerizirao, ali nije mi bilo ugodno. Vjerojatno je jedna od onih tableta ili injekcija koju su mi dali još u sobi bila za umirivanje, ali nisam se osjećao lagodno. Bilo bi mi prijatnije da su me uspavali još ondje i poštedjeli me vožnje kroz bolnicu i čekanja.

Dok sam tako ležao u zelenom hodniku, druge bolničarke su dovezle drugi krevet. Bio je to dječji krevetac s visokim rešetkastim stranicama, kao kavez, a u njemu je ležala prelijepa djevojčica, mlađa od deset godina, i neutješno plakala. Sestre su je pokušavale umiriti i razabrao sam da se zove Mihaela. Okrenuo sam glavu prema njoj i rekao što sam smirenije mogao:

- Vidjet ćeš, to je zapravo vrlo zabavno…

U narednom trenutku su je već odveli. O, da sam barem mogao preuzeti njezinu boljeticu na sebe! Poštedjeti je, a mene, kad već režu, neka režu. Prisjetio sam se svoga sina. Nitko ne zna što sve njega čeka! Kada bih barem mogao preuzeti sve nevolje koje će ga snaći! Pa kada ih već ne mogu preuzeti, da ga barem naučim kako se s njima nositi!

Uvezli su me dvoranu za operacije. Pokretni krevet su prislonili uz operacioni stol i sam sam se premjestio na njega. Sa stropa su u mene buljila ogromne, još neupaljene svjetiljke, poput letećih tanjura. Nekoliko zakrabuljenih sestra se uzvrtjelo uokolo. Jedna je postavljala neke kromirane cijevi kao nekakvu građevinsku konstrukciju iznad mojih prsiju. Druge dvije su prinijele stolić i na njega položile moju lijevu ruku. Pogledao sam onu koja se nadnijela nad mene ubadajući iglu u žilu i upitao:

- Vi ćete me uspavati?

Odgovorila je: "Da." Nosila je naočale, a oči ispod stakala izgledale su vrlo prijatno. Pomislio sam da je pozovem na kavu, ali mi je palo na pamet da je to pametnije ostaviti za kasnije, pa sam samo upitao:

- Kako se zovete?

- Biba.

- Biba, hoću li imati prijatne snove ili noćne more?

- Prijatne…

- Koliko ću brzo zaspati?

- Za petnaest sekundi.

S druge strane stola stvorio se doktor Boban. Zapitao sam:

- Jesi li sredio ono s uputnicama?

Jedino što se vidjelo od njegova lica bile su oči koje su se namreškale na rubovima, pa sam znao da je ispod maske razvukao usta od uha do uha:

- Ne brini. Ako ne sredimo drugačije, ja častim!



Klikni za nastavak OVDJE

U sumrak su se nagomilali oblaci, a s noći su se obrušili snažna, gusta kiša, vjetar koji je trgao krošnje i gromovi koji su parali svezaglušujuću buku kao da zajednički kane zbrisati sve s lica Zemlje. Oko ponoći je sukob četiri osnovna elementa - vode, zraka, vatre i zemlje - prestao. Obilna kiša se istočila, vjetar ispuhao. Svako kretanje se zaustavilo, osim cijeđenja kapljica s mokrih listova. Oluja kao da se raširila ostavivši početno središte sleđeno. Posvuda uokolo na horizontu sijevale su munje koje su potpuno osvjetljavale velik dio mračnog vidika otkrivajući neporozne crne oblake koji su u potpunosti natkrilili svijet. Udaljeni gromovi stopili su se u neprekidnu prijeteću tutnjavu.

Izišao sam prošetati psa cestom koja vodi kroz šumu na hrptu brijega. Asfalt je bio pokriven naplavljenim šljunkom i blatom, otrgnutim lišćem i grančicama, te ispresijecan potočićima koji su se probijali kroz taj krš stvarajući mjestimice mlake koje je valjalo zaobilaziti.

Najčešće ne razmišljamo o prirodi oko nas. Ovakve erupcije njezine snage podsjete nas da ne samo da smo u njoj, nego i da smo tek njezin dio, i to beznačajne trunčice.

Hodao sam uživajući u svakom koraku i iako je bilo kasno, a ja vrlo umoran, bio sam potpuno razbuđen. Uživao sam u svakom koraku usprkos oštroj boli koja me neprekidno pratila posljednjih godinu dana. U početku nije bila toliko jaka i javljala se samo na mahove. Kasnije se učestala i ojačala, da bi naposljetku dostigla prag nepodnošljivosti. Da me prije koju godinu iz čista mira pogodila ovakva bol, vjerojatno bih se srušio na zemlju i urlao, no ja sam u međuvremenu svikao na nju kao magarac na batine. Istina da se u posljednje vrijeme rijetko smješkam, ali iapk funkcioniram gotovo normalno. Cijeloga dana sam pripaljivao cigaretu na cigareti, svjesno pretjeravajući, pa sam tako pušio i u šetnji. Predstojalo mi je nekoliko dana bez pušenja, i to me je onespokojavalo jer nisam mogao zamisliti kako ću to izdržati. Rano ujutro trebao sam krenuti u bolnicu, na operaciju, i bilo mi je jasno da bi bilo najbolje otići pravo u krevet, ali nisam vjerovao da bih mogao zaspati.

Vratio sam se kući i spremio u torbu potrepštine koje ću ponijeti. To je bilo gotovo za petnaestak minuta i naravno da sam zaboravio uzeti sapun, četkicu za zube i još nekoliko sitnica, ali nisam zaboravio laptop, fotoaparat, mali radio, diktafon, dobru knjigu, notes i olovku, rezervne baterije i punjače. Ako nešto pođe po zlu, tko zna koliko ću ostati hospitaliziran.

Završivši to, preostalo mi je samo jedno. Otvorio sam laptop i počeo pisati novi post za blog. Pisao sam uz pomisao da mi je to posljednji za neko vrijeme, a vjerojatno i uz primisao da je možda posljednji zauvijek. Veliki su izgledi da ću se nakon opće anestezije probuditi, ali izvjesnosti ipak nema.

Pisao sam imajući na umu radio-dramu Orsona Wallesa "Rat svjetova". Završio sam tekst i objavio ga, zatim se još malo muvao po kući, nazvao telefonsku centralu i naručio buđenje u pet sati, te legao oko tri. Tek ujutro sam se s iznenađenjem prisjetio kako sam zaspao istog trena.

Malo prije šest zatvorio sam za sobom kućna vrata. Sunce se još nije pojavilo. Na jednom ramenu visjela mi je torba sa pidžamama, maramicama, sokovima i sličnim stvarima, a na drugom torba od laptopa ispunjena elektronikom. Posvuda uokolo bili su razasuti tragovi prohujale oluje. Polako sam se spustio pješke stotinjak metara do stepenica, a zatim još niz stotinjak stepenica do mjesta gdje sam se dogovorio naći s doktorom Bobanom. On će me odvesti u bolnicu i operirati. Kada već netko mora prčkati po mojoj utrobi, draže mi je da je to netko koga znam i s kojim sam u dobrim odnosima.

Odložio sam torbe i pripalio cigaretu. Posljednja. U njegovom autu ne bih zapalio. Dobro odmjereno, jer tek što sam odbacio čik, na kraju ulice ukazala su se svjetla njegova automobila.

Palo mi je na pamet:

"Evo zore, evo dana,
evo doktora Bobana…"

Ima Bobana i Bobana.

Spremio sam torbe u prtljažnik, sjeo u vozilo, zatvorio vrata za sobom i krenuli smo. U razgovoru smo došli do trenutka kad sam mu rekao jedino što mi je bilo značajno:

- Reži što hoćeš, ali mi kurac ostavi! Mogao bi mi kad-tad ponovo zatrebati…



Klikni za nastavak OVDJE.

NEMAM SNAGE

ZA NASLOV

Laknulo mi je kada sam začuo glas doktora Bobana, ali je jednu zebnju zamijenila druga. Zapitao sam:

- Jesi li u službi?

Prednost mobitela je da su ljudi svugdje dostupni, ali je mana da mogu biti na Tenenerifima.

- Jesam. Što ima, što se događa?

- Mislim da… umirem.

Na trenutak je zašutio. Znao je da se ne bih šalio na takav način, i vjerojatno prepoznao po glasu da je ozbiljno. Kada je ponovo progovorio, zvučao je oštro kao skalpel:

- Gdje se nalaziš?

- Parkirao sam auto… nisam mogao voziti dalje… pored ceste… - s mukom sam istiskivao svaku riječ kroz zgrčene vilice. Srećom, Boban zna koji auto vozim, pa to ne moram objašnjavati. - Dolazim po staroj cesti, s mora… Ne vidim ništa od kiše… Nedavno sam prošao oznaku… da sam izišao iz Tušilovića…

- Izdrži. Uključi signalna svjetla da trepću. Sad ću odmah poslati kola Hitne pomoći po tebe.

Nisam imao snage spustiti mobitel u džep. Samo sam ga pustio da klizne iz ruke i presavio se preko upravljača. Bol me tresla i razdirala. Uz veliki napor volje uspio sam uključiti signalna svjetla. Koliko će trebati kolima Hitne pomoći da stignu? Još mi samo treba da se skrhaju u oluji koja bjesni uokolo!

---------------

Otvorio sam laptop koji je ležao na sjedištu suvozača i uključio ga. Dok se sistem budio i dizao, potražio sam mobitel na podu pored nogu. Nasreću, USB kabel je bio zataknut u računalo. Drugi kraj uspio sam utaknuti u mobitel. Stišćući lijevom rukom iz sve snage bolno mjesto pod rebrima, drhtavom desnom sam ruljio po tačpedu i kuckao po tastaturi dok se nisam spojio na internet.

Na mahove obnevidio i na rubu magnovenja besvijesti napisao sam ovo gore.. Pišem dalje što u svjetlosti ekrana koja blago osjetljuje tastaturu, što koristeći bljesak munja, što napamet. Ne znam da li pri tome cvilim ili urlam jer kiša tako bubnja po krovu i po prozorima da sve zaglušuje. Nebo se otvorilo. Čujem u blizini krckanje drveta kojega čupa vjetar i tresak pada odlomljene teške grane…

Ako čitate, znači da sam tekst uspio i poslati.

Poslavši ga, preostaje mi samo čekati. Sve ostalo zavisi od toga koliko će brzo doći po mene, pa ako stignem živ do operacionog stola, koliko će pouzdane biti doktorove ruke.

Narednih nekoliko dana sigurno neće biti mojih novih postova. A možda ni nikada više…



Klikni za nastavak OVDJE.

Urbanistički plan je u ovoj priči viša sila. Mjesto radnje su dva gradilišta, u početku priče na njima nije još ništa sagrađeno, jedan do drugoga, u lijepoj rezidencijalnoj četvrti, od kojih svako ima svojeg vlasnika. Prema urbanističkom planu na njima se može podići dvojni objekt, dvije kuće naslonjene jedna na drugu i točka. To je viša sila. Nema načina kako ju se može umilostiviti, promijeniti njezinu odluku.

Ne smetaju vlasnicima gradilišta koji na njima kane podići kuće druge kuće. Dapače, jedan od razloga zašto upravo ondje žele podići svoje kuće i jest taj da će biti u lijepom i reprezentativnom susjedstvu. Oni što im smeta je da će upravo uz njihovu biti podignuta i druga kuća, prislonjena uz nju. Pa kako baš da jedino uz njihovu kuću u cijelom susjedstvu bude prislonjena neka druga, tuđa kuća, da imaju zajednički zid?

Oba vlasnika su to pokušala riješiti tako da su ponudila onom drugom vlasniku da otkupe i njegovo gradilište, pa parcele ujedine i sagrade na sredini kuću slobodnu sa svih strana, ali nijedan nije pristao svoje prodati. I jedan i drugi su željeli živjeti upravo ondje, na tom mjestu, u tom susjedstvu.

I tako su niknule jedna uz drugu dvije kuće, jedna ljepša od druge, ne može se reći koja je ljepša, milina ih pogledati.

U jednoj od tih kuća živi mala Mikica, u drugoj mali Janko.

Djeca ko djeca, izađu u vrt, pa se igraju.

Nije se to svidjelo ni jednim ni drugim roditeljima. No ne možeš to reći djeci izravno, a kamoli razložiti sve argumente: kakva su djeca, izbrbljala bi se na ulici, u vrtiću, gdje bi najmanje trebalo… Priča bi se raširila, napuhala, tko zna što bi ostali ugledni i utjecajni susjedi mogli o njima pomisliti.

Rekoše roditelji i Mikici i Janku: "Smijete se igrati samo u svom vrtu!"

Mikica i Janko, dobra i poslušna djeca - što će? Poslušaju roditelje. Sjedni svaki u svoj vrt, dva metra razmaknuti, očiste tlo između, svaki na svojoj strani, i pikulaju se.

Gledaju to roditelji s prozora, iza zavjesa, i nije im se svidjelo. Ništa ne kažu, nego posade živicu točno po međi između njihovih vrtova, nisku, uredno podrezanu, kakvu i druge kuće u tom kraju imaju oko svojih vrtova.

Mikica je išla još u vrtić, Janko već u školu, i viđali su se jedino preko vikenda. Živica im je poslužila da, svatko iz svog dvorišta, igraju softball, onu igru s plasičnim reketima i spužvastom loptom, sličnu tenisu.

Gledaju to roditelji poskrivećki i nije im se svidjelo. Do narednog je vikenda pored živice iznikla i metar visoka žičana ograda.

Nađoše se Mikica i Janko, vidješe ogradu i što će? Preko ograde su si dobacivali loptu.

Narednog je vikenda ograda još porasla. U međuvremenu je Janko u školi saznao za odbojku, pa je marljivo u subotu i nedjelju podučavao Mikicu.

Kad su se sljedeći puta našli, ograda je imala gotovo dva metra. No oboje su imali komplete za badmington i svaki sa svojim reketom veselili su se prebacujući pernatu lopticu preko visoke ograde.

Nakon toga su se roditelji potrudili da svakog vikenda odu na neki izlet, a u međuvremenu je ograda porasla gotovo kao kuća. Kada su se djeca ponovo našla, ograda je bila poput dvojnog objekta na koji se naslonila. Janko je donio iz svoje sobe mali helikopterčić na daljinsko upravljanje i spravica se veselo uzdizala i spuštala s druge strane Mikici u krilo, pa nazad. Jedino, kada se drugo jutro probudio, elisa letjelice bila je slomljena, a nitko nije znao kako se to dogodilo.

Onda je došla kišna jesen i hladna zima i roditelji nisu puštali djecu u vrt. Ali proljeće je bilo lijepo i toplo i nisu ih mogli zadržati u kućama s nikakvim valjanim razlogom i djeca su se ponovo našla uz ogradu. Sav ostali prostor vrtova nije im bio zanimljiv, nego - kao privučeni magnetom - samo onaj dio ograde gdje je drugo od njih bilo s druge strane. Sjedili su što su mogli dalje od kuća, dvojnog objekta, i pjevali.

Kada su sigurni da ih nitko ne čuje, onda i razgovaraju. Najmiliji razgovor im je o tome kako će jednoga dana, kada odrastu, a roditelji ostare, srušiti ogradu.