Marketing
ništa bez papira
Ovo je već treći tekst na istu temu, pa - ako vas zanima - bolje vam je početi čitati od početka koji se nalazi OVDJE
Nisam se mnogo dogovarao s doktorom Bobanom o tome da mu se prepustim u ruke. Izrecitirao mi je listu pregleda koje moram prethodno napraviti i naglasio: "Ponesi sa sobom sve nalaze koje imaš, i svakako uzmi od doktorice opće prakse uputnice za hospitalizaciju, anesteziju i operaciju. Nikako to nemoj zaboraviti. Bez toga ne može."
Poslušno sam desetak dana obilazio razne specijaliste i sakupljao nalaze i procjene, a područna doktorica dala mi je sve potrebne uputnice. Uvečer prije odlaska u bolnicu sve sam te papire uredno spremio u jednu kartonsku omotnicu i pohranio u torbu koju sam nakanio ponijeti sa sobom.
Pred ulazom u bolnicu, Boban je dobacio: "Kad pređemo ovaj prag, više ništa ne brini. Prepusti se i sve će ići kao po loju."
- Pozlatile ti se riječi - rekoh. - Ipak, ne mogu ne brinuti se. Meni ti se stalno događaju nevolje poput toga da dođemo do austrijske granice i ondje ustanovimo da sam kući zaboravio putovnicu… - Nisam stigao ispričati kako je prijatelj s brzim autom okrenuo za Zagreb, cijelo društvo sa mnom čekalo u nekoj odurnoj graničnoj birtiji, a kad se vratio s pasošem ustanovili smo da mu je istekao rok važenja, jer smo došli na abdominalni odjel, pokazali su mi krevet koji me je čekao, odložio sam stvari i otišao s kartonskom omotnicom do sestre kojoj sam se trebao prijaviti. Sestra je otvorila omotnicu, počela listati papire, nalazi, nalazi, nalazi, ali uputnica - nigdje. Nije mi bilo jasno - pa kako?
- Samo ti hajde, svuci se, obuci pidžamu i lezi, a ja ću to srediti... - rekao je Boban. Nakon nekoliko minuta došao je do kreveta na kojem sam već ležao.
- Mogu telefonirati supruzi na posao - predložio sam. - Ona može otići kući, pronaći uputnice i donijeti ih u bolnicu.
- Nije potrebno - rekao je on. - Neka mi ih donese kući navečer, nakon posla, a ja ću ih donijeti ovamo sutra ujutro.
Tog dana čekale su me posljednje pretrage u samoj bolnici i priprema za operaciju, a naredno jutro će me rezati. Cijeli dan čitao sam po tko zna koji put "Majstora i Margritu". Svakih nekoliko godina iznova se prihvatim te knjige i svaki puta mi je sve bolja. U nekoliko navrata došle su neke sestre i bockale me, u nekoliko navrata su me odveli do rendgena, ultrazvuka i sličnih naprava, a sve ostalo vrijeme sam se izležavao. Kad me je supruga nazvala nakon posla rekao sam da se ne sjećam kada sam se fizički tako dobro osjećao. Zaista, ne sjećam se kada sam preležao dan ništa ne radeći, a da mi temperatura nije bila četrdeset. Čak se ni moje tegobe koje su me mučile posljednjih godinu dana, zbog kojih sam se odlučio podvrgnuti kirurškom zahvatu, uopće nisu javljale. Smiješno, idem se dati rezati upravo kada me ništa ne boli. Kad boli, jasno je da je potrebno i čovjek je nestrpljiv da se nevolje riješi, ali kad ne boli svrsishodnost takvog zahvata djeluje neuvjerljiva i potrebna je snaga volje da se ne predomisli.
Objasnio sam supruzi gdje mi se čini da bi mogle biti tražene uputnice. Dok sam se spremao za bolnicu, razdvojio sam u jedan fascikl nove nalaze, a u drugi zastarjele i nepotrebne. Otišla je u moju radnu sobu s mobitelom na uhu i slijedeći upute bez muke našla tu drugu omotnicu. Otvorila ju je i uzviknula:
- Evo uputnica na vrhu! Crvene su…
- Aha. Odnesi to odmah do Bobana.
Narednog jutra, čim sam se probudio, sestre su počele s posljednjim pripremama. Jedna mi je izbrijala trbuh da je bljesnuo gladak kao koža novorođenčeta. Druga mi je navukla visoke tijesne elastične bijele čarape, da spriječe eventualno pucanje krvnih žila na nogama. Moram priznati, ležeći tako gol pod plahtom osjećao sam se pomalo perverzno.
Unišao je doktor Boban i dodao mi fascikl koji mu je donijela moja supruga. Bio je to upravo taj fascikl koji sam tražio. Otvorio sam ga - i šlag da me trefi! To nisu bile te uputnice! Bile su to dvije uputnice koje mi je prije nekoliko godina dala jedna doktorica, ne sjećam se više točno ni zašto, ostavivši ih do kraja neispisane, zaštambiljane, ali bez datuma, a ja ih - vrag će ga znati zašto - nisam bacio.
- Da ih ispunimo? - u trenutku je predložio doktor.
- Ne možemo - opomenuo sam. - Ova što je potpisala je doktor stomatologije, a to bi bilo čudno…
- Aha! - rekao je on.
I gledamo se. Bilo je jasno što možemo učiniti: odgoditi operaciju za nekoliko sati, ja nazovem suprugu da ode s posla do lokalne ambulante, objasni problem i dobije kopije uputnice, te ih donese do bolnice. Pri tome je moguće da ambulanta ne radi prijepodne, već poslijepodne, da stigne tek kada doktor Boban ode, a sutradan on neće operirati, i tko zna kad bih ponovo mogao doći na red…
Pogledao me je i rekao: "Sredit ću to", a zatim naložio sestrama da nastave. Nakon toga je odjurio negdje s nekim razgovarati.
Dvije vrlo zgodne sestre su me pokrile plahtom do brade i pogurale krevet na kotačićima. Kroz dugi hodnik, pa u lift, pa na najviši kat. Ostavile su me pred ulazom u operacionu salu i nestale.
Ići na operaciju već je samo po sebi nezgodna stvar. Ono što je posebno nezgodno, a razlikuje se od svih ostalih životnih situacija, jest da inače obično nešto radimo, od nas se nešto očekuje, moramo nešto napraviti, ali kad upadnemo u žrvanj operativne procedure svedeni smo samo na komad mesa koji će netko drugi rezati i razvlačiti. Nisam dramio, ni paničario, ni histerizirao, ali nije mi bilo ugodno. Vjerojatno je jedna od onih tableta ili injekcija koju su mi dali još u sobi bila za umirivanje, ali nisam se osjećao lagodno. Bilo bi mi prijatnije da su me uspavali još ondje i poštedjeli me vožnje kroz bolnicu i čekanja.
Dok sam tako ležao u zelenom hodniku, druge bolničarke su dovezle drugi krevet. Bio je to dječji krevetac s visokim rešetkastim stranicama, kao kavez, a u njemu je ležala prelijepa djevojčica, mlađa od deset godina, i neutješno plakala. Sestre su je pokušavale umiriti i razabrao sam da se zove Mihaela. Okrenuo sam glavu prema njoj i rekao što sam smirenije mogao:
- Vidjet ćeš, to je zapravo vrlo zabavno…
U narednom trenutku su je već odveli. O, da sam barem mogao preuzeti njezinu boljeticu na sebe! Poštedjeti je, a mene, kad već režu, neka režu. Prisjetio sam se svoga sina. Nitko ne zna što sve njega čeka! Kada bih barem mogao preuzeti sve nevolje koje će ga snaći! Pa kada ih već ne mogu preuzeti, da ga barem naučim kako se s njima nositi!
Uvezli su me dvoranu za operacije. Pokretni krevet su prislonili uz operacioni stol i sam sam se premjestio na njega. Sa stropa su u mene buljila ogromne, još neupaljene svjetiljke, poput letećih tanjura. Nekoliko zakrabuljenih sestra se uzvrtjelo uokolo. Jedna je postavljala neke kromirane cijevi kao nekakvu građevinsku konstrukciju iznad mojih prsiju. Druge dvije su prinijele stolić i na njega položile moju lijevu ruku. Pogledao sam onu koja se nadnijela nad mene ubadajući iglu u žilu i upitao:
- Vi ćete me uspavati?
Odgovorila je: "Da." Nosila je naočale, a oči ispod stakala izgledale su vrlo prijatno. Pomislio sam da je pozovem na kavu, ali mi je palo na pamet da je to pametnije ostaviti za kasnije, pa sam samo upitao:
- Kako se zovete?
- Biba.
- Biba, hoću li imati prijatne snove ili noćne more?
- Prijatne…
- Koliko ću brzo zaspati?
- Za petnaest sekundi.
S druge strane stola stvorio se doktor Boban. Zapitao sam:
- Jesi li sredio ono s uputnicama?
Jedino što se vidjelo od njegova lica bile su oči koje su se namreškale na rubovima, pa sam znao da je ispod maske razvukao usta od uha do uha:
- Ne brini. Ako ne sredimo drugačije, ja častim!
Klikni za nastavak OVDJE
Post je objavljen 12.07.2008. u 19:53 sati.