Marketing
unutrašnja opasnost
Odavno nisam dobio tako dragocjen poklon kao plastičnu vrećicu s kamenjem i pijeskom koju mi je, nakon što sam se probudio iz narkoze nakon operacije, spustio na dlan doktor Boban. Opčinjeno sam buljio u nekoliko većih primjeraka. Oblikom su bili trostrane piramide sa stranicama gotovo do centimetra, crni, tvrdi kao vulkansko kamenje, svaki sa četiri oštra vrha s kojima bi se moglo zaparati staklo. Izgledali su kao zubi morskog psa kojima nije potreban ostatak životinje da bi živjeli svoj život. Bilo je dovoljno vidjeti ih da bih se prisjetio kakve mi je neugodnosti, još vrlo nedavno, pričinjao svaki pomak bilo kojeg od njih. Usredotočio sam se najopakijeg, onoga koji se izdvajao oštrinom stranica i vrhova i znao sam - to je Zli kamen!
- Što mi nisi donio da vidim i organe koje si mi počupao?
Zanimalo bi me da ih proučavam na dnu kantice kao što sam svojevremeno zapanjeno, s čuđenjem i gnušanjem, proučavao svaku dlačicu koja mi je niknula pri dnu trbuha, ali nisam mogao odvojiti pogled od njih, kao što sam istovremeno iz dana u dan razgledao sa svih strana koliko mi je od posljednjeg pregleda porastao izdanak kroz koji sam piškio, a - ako ga povlačim - kako se može napuhati, očvrsnuti i strčati uvis.
Zli kamen i njegova još gora družina ostali su mi kao morbidna uspomena i opomena što je u životu najopasnije i što može svaliti na nas najveće, fatalne nevolje. Čovjek, kao i društva ili civilizacija, razvijen je i složen organizam, sposoban surađivati ali i opirati se sebi sličnima, ravnima, pa čak i sposobnijima. Sposobni su odoljeti najvećim opasnostima. Čovjek može izbjeći i metak, izmaknuti mu, skloniti se, metak može promašiti, pancirni prsluk može ga zadržati, ako je i pogođen - može se izliječiti. Ono pred čim ni čovjek, kao ni društva ni civilizacije, nemaju obrane jeste kada nešto raste unutar njih, nešto tako glupo da se ne obazire ni na kakva uvjeravanja, argumente, nagovaranja, savjete, prijetnje ni prevare, a tako tvrdokorno da je neosjetljivo na bilo što. Kako objasniti kamenu da prestane rasti, da mu nije mjesto gdje se našao, da neće ni sebi dobro priskrbiti? Nikako. Jedini djelotvoran način kako se s tako nečim ophoditi jest da se to ukloni, izvadi i odbaci. Da je to kamenje ostalo u meni, moglo je dovesti i do smrtonosnog ishoda. Ovako, na dlanu, može poslužiti čak i da se od njega izradi neka nakaradna ogrlica, ukras.
Da, bio bi to vrlo poseban ukras. Onima koji ne bi znali od čega je ne napravljen bio bi egzotičan, onima koji bi prepoznali - zastrašujući, a onome koji bi ga nosio, koliko god se radovao što je opasnost svedena na bezopasni ukras, bilo bi bolje da je uspio sačuvati svoj organizam cjelovit, zdravlje neokrnjeno, da ničega nije ni bilo.
Post je objavljen 26.07.2008. u 18:55 sati.