Marketing
savlađivanje prepreke koja raste
Urbanistički plan je u ovoj priči viša sila. Mjesto radnje su dva gradilišta, u početku priče na njima nije još ništa sagrađeno, jedan do drugoga, u lijepoj rezidencijalnoj četvrti, od kojih svako ima svojeg vlasnika. Prema urbanističkom planu na njima se može podići dvojni objekt, dvije kuće naslonjene jedna na drugu i točka. To je viša sila. Nema načina kako ju se može umilostiviti, promijeniti njezinu odluku.
Ne smetaju vlasnicima gradilišta koji na njima kane podići kuće druge kuće. Dapače, jedan od razloga zašto upravo ondje žele podići svoje kuće i jest taj da će biti u lijepom i reprezentativnom susjedstvu. Oni što im smeta je da će upravo uz njihovu biti podignuta i druga kuća, prislonjena uz nju. Pa kako baš da jedino uz njihovu kuću u cijelom susjedstvu bude prislonjena neka druga, tuđa kuća, da imaju zajednički zid?
Oba vlasnika su to pokušala riješiti tako da su ponudila onom drugom vlasniku da otkupe i njegovo gradilište, pa parcele ujedine i sagrade na sredini kuću slobodnu sa svih strana, ali nijedan nije pristao svoje prodati. I jedan i drugi su željeli živjeti upravo ondje, na tom mjestu, u tom susjedstvu.
I tako su niknule jedna uz drugu dvije kuće, jedna ljepša od druge, ne može se reći koja je ljepša, milina ih pogledati.
U jednoj od tih kuća živi mala Mikica, u drugoj mali Janko.
Djeca ko djeca, izađu u vrt, pa se igraju.
Nije se to svidjelo ni jednim ni drugim roditeljima. No ne možeš to reći djeci izravno, a kamoli razložiti sve argumente: kakva su djeca, izbrbljala bi se na ulici, u vrtiću, gdje bi najmanje trebalo… Priča bi se raširila, napuhala, tko zna što bi ostali ugledni i utjecajni susjedi mogli o njima pomisliti.
Rekoše roditelji i Mikici i Janku: "Smijete se igrati samo u svom vrtu!"
Mikica i Janko, dobra i poslušna djeca - što će? Poslušaju roditelje. Sjedni svaki u svoj vrt, dva metra razmaknuti, očiste tlo između, svaki na svojoj strani, i pikulaju se.
Gledaju to roditelji s prozora, iza zavjesa, i nije im se svidjelo. Ništa ne kažu, nego posade živicu točno po međi između njihovih vrtova, nisku, uredno podrezanu, kakvu i druge kuće u tom kraju imaju oko svojih vrtova.
Mikica je išla još u vrtić, Janko već u školu, i viđali su se jedino preko vikenda. Živica im je poslužila da, svatko iz svog dvorišta, igraju softball, onu igru s plasičnim reketima i spužvastom loptom, sličnu tenisu.
Gledaju to roditelji poskrivećki i nije im se svidjelo. Do narednog je vikenda pored živice iznikla i metar visoka žičana ograda.
Nađoše se Mikica i Janko, vidješe ogradu i što će? Preko ograde su si dobacivali loptu.
Narednog je vikenda ograda još porasla. U međuvremenu je Janko u školi saznao za odbojku, pa je marljivo u subotu i nedjelju podučavao Mikicu.
Kad su se sljedeći puta našli, ograda je imala gotovo dva metra. No oboje su imali komplete za badmington i svaki sa svojim reketom veselili su se prebacujući pernatu lopticu preko visoke ograde.
Nakon toga su se roditelji potrudili da svakog vikenda odu na neki izlet, a u međuvremenu je ograda porasla gotovo kao kuća. Kada su se djeca ponovo našla, ograda je bila poput dvojnog objekta na koji se naslonila. Janko je donio iz svoje sobe mali helikopterčić na daljinsko upravljanje i spravica se veselo uzdizala i spuštala s druge strane Mikici u krilo, pa nazad. Jedino, kada se drugo jutro probudio, elisa letjelice bila je slomljena, a nitko nije znao kako se to dogodilo.
Onda je došla kišna jesen i hladna zima i roditelji nisu puštali djecu u vrt. Ali proljeće je bilo lijepo i toplo i nisu ih mogli zadržati u kućama s nikakvim valjanim razlogom i djeca su se ponovo našla uz ogradu. Sav ostali prostor vrtova nije im bio zanimljiv, nego - kao privučeni magnetom - samo onaj dio ograde gdje je drugo od njih bilo s druge strane. Sjedili su što su mogli dalje od kuća, dvojnog objekta, i pjevali.
Kada su sigurni da ih nitko ne čuje, onda i razgovaraju. Najmiliji razgovor im je o tome kako će jednoga dana, kada odrastu, a roditelji ostare, srušiti ogradu.
Post je objavljen 01.07.2008. u 03:55 sati.