ŽIVOT, KOLIJEVKA LITERATURE

petak, 11.07.2008.

U sumrak su se nagomilali oblaci, a s noći su se obrušili snažna, gusta kiša, vjetar koji je trgao krošnje i gromovi koji su parali svezaglušujuću buku kao da zajednički kane zbrisati sve s lica Zemlje. Oko ponoći je sukob četiri osnovna elementa - vode, zraka, vatre i zemlje - prestao. Obilna kiša se istočila, vjetar ispuhao. Svako kretanje se zaustavilo, osim cijeđenja kapljica s mokrih listova. Oluja kao da se raširila ostavivši početno središte sleđeno. Posvuda uokolo na horizontu sijevale su munje koje su potpuno osvjetljavale velik dio mračnog vidika otkrivajući neporozne crne oblake koji su u potpunosti natkrilili svijet. Udaljeni gromovi stopili su se u neprekidnu prijeteću tutnjavu.

Izišao sam prošetati psa cestom koja vodi kroz šumu na hrptu brijega. Asfalt je bio pokriven naplavljenim šljunkom i blatom, otrgnutim lišćem i grančicama, te ispresijecan potočićima koji su se probijali kroz taj krš stvarajući mjestimice mlake koje je valjalo zaobilaziti.

Najčešće ne razmišljamo o prirodi oko nas. Ovakve erupcije njezine snage podsjete nas da ne samo da smo u njoj, nego i da smo tek njezin dio, i to beznačajne trunčice.

Hodao sam uživajući u svakom koraku i iako je bilo kasno, a ja vrlo umoran, bio sam potpuno razbuđen. Uživao sam u svakom koraku usprkos oštroj boli koja me neprekidno pratila posljednjih godinu dana. U početku nije bila toliko jaka i javljala se samo na mahove. Kasnije se učestala i ojačala, da bi naposljetku dostigla prag nepodnošljivosti. Da me prije koju godinu iz čista mira pogodila ovakva bol, vjerojatno bih se srušio na zemlju i urlao, no ja sam u međuvremenu svikao na nju kao magarac na batine. Istina da se u posljednje vrijeme rijetko smješkam, ali iapk funkcioniram gotovo normalno. Cijeloga dana sam pripaljivao cigaretu na cigareti, svjesno pretjeravajući, pa sam tako pušio i u šetnji. Predstojalo mi je nekoliko dana bez pušenja, i to me je onespokojavalo jer nisam mogao zamisliti kako ću to izdržati. Rano ujutro trebao sam krenuti u bolnicu, na operaciju, i bilo mi je jasno da bi bilo najbolje otići pravo u krevet, ali nisam vjerovao da bih mogao zaspati.

Vratio sam se kući i spremio u torbu potrepštine koje ću ponijeti. To je bilo gotovo za petnaestak minuta i naravno da sam zaboravio uzeti sapun, četkicu za zube i još nekoliko sitnica, ali nisam zaboravio laptop, fotoaparat, mali radio, diktafon, dobru knjigu, notes i olovku, rezervne baterije i punjače. Ako nešto pođe po zlu, tko zna koliko ću ostati hospitaliziran.

Završivši to, preostalo mi je samo jedno. Otvorio sam laptop i počeo pisati novi post za blog. Pisao sam uz pomisao da mi je to posljednji za neko vrijeme, a vjerojatno i uz primisao da je možda posljednji zauvijek. Veliki su izgledi da ću se nakon opće anestezije probuditi, ali izvjesnosti ipak nema.

Pisao sam imajući na umu radio-dramu Orsona Wallesa "Rat svjetova". Završio sam tekst i objavio ga, zatim se još malo muvao po kući, nazvao telefonsku centralu i naručio buđenje u pet sati, te legao oko tri. Tek ujutro sam se s iznenađenjem prisjetio kako sam zaspao istog trena.

Malo prije šest zatvorio sam za sobom kućna vrata. Sunce se još nije pojavilo. Na jednom ramenu visjela mi je torba sa pidžamama, maramicama, sokovima i sličnim stvarima, a na drugom torba od laptopa ispunjena elektronikom. Posvuda uokolo bili su razasuti tragovi prohujale oluje. Polako sam se spustio pješke stotinjak metara do stepenica, a zatim još niz stotinjak stepenica do mjesta gdje sam se dogovorio naći s doktorom Bobanom. On će me odvesti u bolnicu i operirati. Kada već netko mora prčkati po mojoj utrobi, draže mi je da je to netko koga znam i s kojim sam u dobrim odnosima.

Odložio sam torbe i pripalio cigaretu. Posljednja. U njegovom autu ne bih zapalio. Dobro odmjereno, jer tek što sam odbacio čik, na kraju ulice ukazala su se svjetla njegova automobila.

Palo mi je na pamet:

"Evo zore, evo dana,
evo doktora Bobana…"

Ima Bobana i Bobana.

Spremio sam torbe u prtljažnik, sjeo u vozilo, zatvorio vrata za sobom i krenuli smo. U razgovoru smo došli do trenutka kad sam mu rekao jedino što mi je bilo značajno:

- Reži što hoćeš, ali mi kurac ostavi! Mogao bi mi kad-tad ponovo zatrebati…

Klikni za nastavak OVDJE.

- 13:19 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>