Imam ja jednog starog prijatelja, zove se Todor. Ne samo da smo prijatelji odavno, nego je i zaista star. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u partizanima, gotovo od prvog dana. Proživio je sve i svašta, između ostaloga i tri neprijateljske ofenzive: na Zelengori, Sutjesci i Neretvi. Koliko sam čuo, većina partizana zahvaćeni ofenzivama su poginuli, a on ih je preživio, ne jednu nego tri. Često mi je padalo da pamet da to mora da je više nego slučajnost, sve dok ga jednog dana - sjedeći ležerno uz kavu - nisam i zapitao.
- Ofenzive su nazvane ratne operacije u kojima su Nijemci višestruko premoćnim snagama opkoljavali teritorij na kojemu su bili partizani - počeo je gotovo pučkoškolskim predavanjem. - Dovukli bi svoje divizije, pojačali ih četnicima, ustašama, Talijanima, domobranima, balistima, belogardijcima, navukli silnu ratnu tehniku, osigurali podršku avijacije, potpuno opkolili veliki kraj. Ofenzive su obično počinjale tako da su se elitne njemačke trupe sukobile s glavninom partizanskih snaga, razbile ih i natjerale u bijeg. Razbijene partizanske jedinice su bježale sve dok s druge strane nisu naletjele na obruč. Ondje su ih ponovo desetkovali i natjerali u bijeg nazad, i tako - kao da igraju pingpong s njima - sužavali obruč sve dok ih nisu sve pobili.
- I kako ste se Vi iz toga izvukli?
- Prvo, nisam bježao. Kad bježiš, okreneš leđa, ne vidiš što je iza tebe, gdje su i koliko blizu. Uvijek sam išao prema neprijateljima. Kad ih vidiš, vidiš i gdje se možeš probiti, provući. Nije ni njihov zid bio savršen, nisu nastupali jedan drugome do ramena. Iskoristiš konfiguraciju terena, prikriješ se, prođu te. Jednom kada te pređu, čak i ako primijete da se netko izvukao, neće se zamarati pojedincima ni rasipati na njih snage. Njima je bio cilj uništiti glavninu. Zato nikada nisam bježao s gomilom. Obezglavljena, uspaničena gomila je najlakši plijen. Tako je i u mirnodopskom životu. Ako čitaš izvještaje o nesrećama, požarima u diskoklubovima i kinima, najveći broj ljudi pogine zato jer svi nagrnu u istom smjeru. Najviše ih nastrada na vratima, u tijesnim hodnicima, međusobno se izgaze. Ne smiješ dozvoliti da te stampedo povuče, treba plivati protiv struje. Kadikad se više isplati oprljiti protrčavši kroz plamen nego bježati pred njim. Treba naći svoj put usprkos prijateljima i neprijateljima!
Dakle, Todorova strategija sastoji se od tri isprepletena elementa. Prvi nije ni spomenuo. Podrazumijeva se. Prvi je stvoriti globalnu sliku, sagledati cjelinu. Zadržati hladnokrvnost, pamet u glavu! Već prije početka ofenzive slušao je vijesti i glasine kako se neprijatelji okupljaju svuda naokolo. Shvatio je da je ono što izgleda kao zid neprijatelja koji nadiru više od toga, dio obruča, da će na isti takav zid naići ako bježi u bilo kojem smjeru. Drugo, krenuti u susret neprijatelju, ne bježati od opasnosti, nego je suočiti. U tome je Todorova strategija suglasna s Mandarinkovim poučkom. Treće, ne povoditi se za svima ostalima, nego naći svoj izdvojeni, individualni, osobeni put.
Todorova strategija primjenjiva je i na uobičajeni svakodnevni život. Recimo, svi nagrnu kupovati odjeću nekog razvikanog proizvođača. Pusti gomilu neka luduje, osvrni se da ne postoji nešto zapostavljeno, nepoznato, a jeftinije i kvalitetnije od onoga što se svima uspjelo naturiti. Time si se suočio s problemom, riješio ga, izbjegavši opasnost da skupo platiš nešto što nije toga vrijedno ili kupiš ono što je nepotrebno. Naravno, to je moguće ukoliko u cjelini sagledaš situaciju, izbistriš si u glavi razliku između funkcionalne i estetske funkcije odjeće s jedne strane i modnih ludosti, konformizma gomile, marketinških mehanizama potrošačkog društva i povodljivosti nekritičkih pojedinaca s druge.
U skladu s tim je čovjek koji je preživio tri ofenzive, u vrijeme dok si je to mogao priuštiti, a većina onih koji su također mogli si je i priuštila da se voze u mercedesima, vozio watrburga. Dok su drugi gradili viletine na Jadranu, on je sagradio vikendicu. U svojim sedamdesetim i osamdesetim hodao je naokolo u trapericama i tenisicama i mladenačkim majicama. Nekoliko godina nakon što mu je umrla supruga, oženio se drugi put, za trideset i pet godina mlađu ljepoticu koja ga pazi kao kvočka piliće. Todor je po svemu jedan od onih od kojih valja učiti i u koje se vrijedno ugledati. I na kraju, koliko god da je stariji od mene, ne bih se čudio da on bude na mom sprovodu, a ne ja na njegovom.