Marketing
nastavak života drugim sredstvima
Nećete vjerovati, ali ovo je i dalje nastavak pričanja koje je započelo OVDJE, 8.srpnja, deset postova niže:
Ležeći gol, pokriven samo plahtom, na krevetu s kotačićima u hodniku ispred ulaza u operacionu salu, izbrijanog trbuha od prsnih bradavica do korijena kurca, s bijelim tijesnim čarapama do prepona protiv prskanja krvnih žila na nogama, razmišljao sam kako to najbolje opisati. Kako riječima izraziti taj osjećaj da je čovjek sveden na komad mesa koji će uskoro netko drugi rezati, a on sam na to ne može nikako utjecati? Koliko je to uopće moguće? Nakon što su odveli malu Mihaelu koja je neko vrijeme čekala na svom krevetcu pored mene, razmišljao sam kako bih o ljudskoj nemogućnosti da preuzmu bol od drugih, koliko god to svim bićem željeli, mogao napisati esej. Morao sam se nasmijati. Gle, ležim nemoćan neposredno prije operacije i umjesto da se brinem kako će sve to proći, razmišljam što bi od onoga što proživljavam bilo vrijedno zapisati i kako to što bolje uobličiti! Ako to nije ponašanje pravog pisca, ne znam što je. I u (potencijalno) smrtnom času pokazujem se kao pravi, čistokrvni pisac. Pet caciba!
Tada mi se iznenada razotkrila jedna od koristi od literature, pisanja, jedna od njenih zadaća u životu. Daleko bilo da mislim da je to glavna ili da se time iscrpljuju sve njezine uloge, ali to je jedna od značajnijih, a u svakodnevnom životu rijetko nama pada na pamet i rijetko se spominje. Doduše, često se može čuti da nam literatura pomaže u teškim časovima, ali što to znači i kako je to moguće?
Nije nužno biti Dostojevski, dovoljno je biti i literarni diletant, ali čim nas nešto muči, ili nakon što smo proživjeli nešto što nas progoni i kao uspomena, čim pokušavamo to zapisati izdižemo se iznad toga, možemo to objektivnije i realnije sagledati, emocionalno se odalečujemo od vlastite patnje i muke, ne dozvoljavamo im da nas u potpunosti preplave i time ih svodimo na podnošljivu mjeru. Oni koji su savladali to umijeće su pravi pisci, bez obzira koliko su knjiga objavili, kakve su i da li uopće ono što napišu ikome pokazuju. Za pravog pisca čitatelj je manje važna pojava, on piše zato jer se njemu piše, kao što pauk izbacuje svoju nit iz sebe naprosto zato što je pauk.
Uloga čitatelja, imaginiranog ili stvarnog, ipak je vrlo značajna. Razmišljajući što i kako zapisati, pisac ga mora imati na umu, truditi se vladati konvencijama poput abecede, pravopisa, razumljivog izlaganja, naprosto zato jer bi u protivnom naprosto ispisivao gomilu besmislica, šarao nerazumljive čvrčkarije, kao što i pauk mora imati na umu muhu jer bi u protivnom samo razvlačio niti, a ne bi pleo mrežu. Time što se mora disciplinirati da bi zapisao što želi, pisac ujedno ukroćuje sam sadržaj i njegov emocionalni naboj.
Je li pisac Vladimir Vidrić koji je u životu napisao svega dvadesetak pjesmica ili su pisci Goran Tribuson i Pavao Pavličić koji su objavili ne znam koliko knjiga? Ne znam. Možda su svi navedeni, a možda nije nitko. Pisac je prvenstveno onaj tko razmišlja kao pisac, kome su život i literatura toliko isprepleteni da je literatura samo nastavak života drugim sredstvima.
Post je objavljen 30.07.2008. u 21:32 sati.