Marketing
zdravstvo u takozvanoj provinciji
Da se idem operirati Karlovac odlučio sam prvenstveno stoga jer ondje reže i šiva doktor Boban, a osjećao sam se lagodnije znajući da će po meni rovati netko koga znam i s kim sam u dobrim odnosima. Naknadno sam ustanovio da mi je to bila odlična odluka i zbog okolnosti koje mi nisu padale ni na pamet.
Većina onih kojima sam se unaprijed povjerio se začudila. Zašto idem "u provinciju" kada svi odande hrle u Zagreb? Upravo zato! Navodno i doktori iz provincije žele dobiti posao u prijestolnici, ovdje ih je previše, u ostalim dijelovima Hrvatske premalo. Većina pacijenata bi zbog svakog iole ozbiljnijeg problema uputnicu za koju zagrebačku bolnicu. Vjerujem da je zaista tako. Nasuprot tome, znam nekolicinu liječnika koji su, što stjecajem okolnosti, što dragovoljno, otišli u manje gradiće i provincijske sredine i ondje uživaju kao bubrezi u loju. Nije istina da su najbolji stručnjaci u Zagrebu. Za dobiti posao u kojoj od zagrebačkih medicinskih ustanova često je presudnije imati dobre veze nego o kakvom je doktoru riječ. Za kvalitetu doktora često je najvažnije iskustvo, rutina, pa i širina iskustva izvan uske specijalizacije, a toga neki od doktora u udaljenim medicinskim centrima imaju više od onih koji u gradu gube vrijeme i živce na pronalaženje mjesta za parkiranje. Znam i nekoliko vrlo sposobnih i vrijednih liječnika koji su završili probrane specijalizacije na cijenjenim mjestima u svijetu, ali mjesto u Zagrebu dobiti ne mogu. Pacijenti hrle u naše vrhunske središnje ustanove jer se neki zahvati mogu poduzeti samo u njima, ali pretjeravaju i promašuju kada na istom mjestu traže i ono što bi im pored kuće mogli napraviti jednako dobro, ako ne i bolje.
Moja odluka je ispala još bolja jer sam poslušao savjet doktora Bobana da pričekam s operacijom ljetne mjesece. Preko ljeta je na bolnice manji pritisak jer i bolesnici radije odlaze na ljetovanje nego da ga iskoriste za liječenje, a na jesen uzimaju bolovanje i opravdano izostaju s posla.
Kada sam došao na odjel abdominalne kirurgije u Karlovcu, bio je poluprazan. U sobama s više kreveta bila su po dva pacijenta ili netko sam. I ja sam bio sam su sobi, što mi je dozvolilo da se neometano baškarim, rastvorim laptop, slušam radio i čitam do kasno u noć. Neopterećeno gužvom, osoblje je bilo smireno, ljubazno, i posvećivalo svakome od pacijenata dostojnu pozornost.
Dapače, naučen na uobičajeno zagrebačko ophođenje kada se gdje pojavim kao stranka, pacijent, mušterija ili slično, nakon nekog vremena mi se učinilo da su sestre neuobičajeno, neprirodno ljubazne i brižne, (iako se i ovdje na tom polju dogodio enormni napredak,) a doktori opušteni, prisni i srdačni. Koliko god to bilo prijatno, nisam tome posvećivao odviše pažnje jer sam smatrao da je riječ o osobnom, varljivom dojmu, sve dok se nisam vratio i kako je, po prirodi stvari, u narednih desetak dana u svakom od nekoliko desetaka razgovora koje sam imao s raznim ljudima iskrsavala i tema bolesti i liječenja, iznenada bio zasut lavinom svjedočanstava kako se tko proveo u nekoj od zagrebačkih bolnica, koja su bila sve jedno gore od drugoga. Priče o tome kako su bili pogrešno liječeni, zanemarivani, kako su u bolnicama nedostajale osnovne potrepštine, a medicinari svih nivoa osorni, bahati i nepažljivi, smjenjivale su se kao krugovi Danteova pakla. Naposljetku sam naletio na doktora koji radi u medicinskom centru u unutrašnjosti koji mi je pričao kako je bio na nekoj specijalizaciji u renomiranoj zagrebačkoj ustanovi i nakon dvije sedmice jedva dočekao da pobjegne glavom bez obzira jer nije mogao vjerovati vlastitim očima što je sve vidio. Kako sam nedavno vidio kako su prihvatili sinka Dinka Mandarinka u bolnici u Gospiću kada mu je zatrebala hitna zdravstvena pomoć, a nekolicina sugovornika je također imala samo vrlo pohvalne riječi za svoja iskustva po manjim bolnicama u okolnim gradovima, nametnula mi se slika da nigdje nije dobro kada čovjek zatreba takvu pomoć, ali je u Zagrebu bolje da se to nikome ne dogodi, dok drugdje može očekivati daleko savjesniji profesionalni prijem i više ljudskosti u ophođenju.
Ako je zaista tako, zapitao sam se zašto je tako. Domislio sam se jednog obrazloženja, pa kako nemam boljega, za sada se držim njega.
Recimo, tipični liječnik, specijalist bilo koje vrste ili tipična bolnička sestra u Zagrebu imaju toliko posla da su objektivno na rubu toga da izlude. S druge strane, izgledi da će ikada više u životu sresti bilo kojega pacijenta, naročito ako dođe s uputnicom iz nekog mjesta udaljenog dvije stotine kilometara, nikakvi su. U takvim okolnostima ni bombonjera, ni darovana flaša skupocjenog pića ili parfema ili sto eura zapravo ne mogu mnogo utjecati na kvalitetu usluge. Čak i ako se netko od njih založi za nekog svog bliskog prijatelja ili rođaka, ne može promijeniti cjelinu već uhodane mašinerije. Čast izuzecima koji usprkos svemu uspijevaju zadržati svoju savjesnost i poštenje. Nasuprot tome, tipična bolnička sestra kad izađe na tržnicu u Karlovcu može biti sigurna da će sresti barem tridesetak svojih bivših pacijenata i barem toliko budućih, da će automehaničar koji će joj zatrebati biti bivši pacijent, mesar, službenik u općini, majstor za popravke u kući, da su brojni ljudi koji će njoj zatrebati ili koje neizbježno susreće ljudi koje se stalno iznova viđati, pa i na svom radnom mjestu mora biti ljubazna sa svima.
Sve u svemu, odjednom mi je sinula da sam, otišavši u Karlovac na operaciju, i nehotice primijenio Todorovu strategiju. Opća slika je kazivala da je to dobar potez, othrvao sam se nagonu da se priključim gomili koja hrli u zagrebačke zdravstvene centre, a sam izabravši kada mi je to najpovoljnije, umjesto da odlažem dok me hitna pomoć ne odveze u najbližu bolnicu, imao sam pod kontrolom sve što sam mogao.
Tako je Todorova strategija pokazala superiornost na još jednom neočekivanom polju, još jednom dokazavši svoju vrijednost.
Post je objavljen 24.07.2008. u 17:51 sati.