…prije četrdeset i pet godina. Prepoznajem na fotografiji malu Nevenku Tuđman, malu Ljerku Mintas, malog Ognjena Krajačića, malog Debeljaka, malog doktora Čurca, malog Babla… Mogao bih vam u trenu ispričati sedamnaestak priča s njima kao glavnim likovima. No nepredvidivi splet skokovitih asocijacija baca me u dvadeset i prvo stoljeće. Moj sinko Mandarinko ima tek četiri godine i tako mali sjedi zamišljeno pored mog pisaćeg stola i zadubljeno me promatra kako kuckam po tastaturi. Sjedi tako gotovo nepomično nevjerojatno dugo za tako malo dijete, ponavljam - ima svega četiri godine, možda i pola sata, a zatim se ustane i priđe mi. Pogleda me onim okicama u kojima se sažela sva mudrost svijeta pogledom pred kojim ništa nije skrito i zapita ni ne očekujući odgovor, znajući da na to pitanje nitko ne može odgovoriti, pa i zato jer je odgovor već sadržan u pitanju:

- Tata, gdje će mene otpuhati vjetrovi sudbine?

Nije važno, sine, gdje god ti budeš, moj anđele, biti će središte svijeta. Jedino što je važno, gdje god bio, da ti ostaneš ti.

Nisam primijetio da je itko reagirao, premda bi stari grčki sofisti ciktali od radosti. Mora da mi je promaklo, nemoguće da to nitko nije zamijetio. Ja se još nisam oporavio otkako sam prije nekoliko dana ugledao dva naslova na naslovnoj stranici "Večernjeg lista": DIMIĆ: KRAO SAM GLASOVE / HEBRANG: KAKO VJEROVATI LOPOVU. Prvom naslovu nedostaje uskličnik, drugome (retorički) upitnik. Mora da su se i redaktori i lektori zblesavili kada su se susreli s tim.

Dakle, taj čovjek, Dimić, tvrdi da je krao glasove da bi Sander prigrabio vodstvo u HDZ-u, čime je Sanderu omogućeno da postane predsjednik vlade. Opaka optužba. Ukoliko je točno što je rekao, imamo predsjednika vlade koji se dokopao te pozicije prijevarom i krađom. Hebrang mu oponira argumentom "ad hominem", kljuvanjem u potkoljenicu. Želeći reći da nije točno što Dimić tvrdi pita se možemo li vjerovati lopovu. Prisjetimo li se one narodne "tko laže taj i krade", ako krade podrazumijevalo bi se i da laže. Ako laže, nije istina ono što tvrdi. No kako znamo da laže? Po tome što je lopov. A zašto je lopov? Jer je napravio ono što tvrdi, dakle, lopov je ako mu povjerujemo da je krao. Tako stižemo i do starog Orwella i njegove maksime iz romana "1984": LAŽ=ISTINA.

Grčki sofizam "Čovjek iz Efesa je ustvrdio da svi Efežani lažu", koji je služio mentalnoj gimnastici kojom je trebalo dokučiti da li je Efežanin govorio istinu, pa je time i sam slagao, ili je slagao, pa mu se ne može vjerovati, i tako dalje, nadmašen je u suvremenoj hrvatskoj stvarnosti. Paradoks se rješava provjerom prakse. Jesu li nas slagali obećavajući sve i svašta, a zatim izvještavajući što je postignuto? Već brza inventura ukazuje da su slagali sve što su zinuli. Jesu li nas pokrali? Brzi osvrt oko sebe kazuje da su pokrali sve što se moglo pokrasti: nekretnine, pokretnine, prirodne resurse i privredne subjekte, položaje… Utoliko možemo povjerovati i jednome i drugome. Orwellianski Hebrang, taj dični muž, …. iiiiik!!! Imate li i vi osjećaj da samo zatvara krug lopova koji se svađaju oko plijena, toliko zapjenušani da ni ne primjećuju da međusobno se daveći svi tonu u kaljužu iz koje su iznikli?

Početkom dvadeset i prvog stoljeća gotovo je svaki stanovnik razvijenih zemalja na planeti imao svoj mobitel. Godine 2005. postalo je tehnički moguće, a godine 2010. i ekonomski svakome dostupno da aktivira uslugu stopostotnog pokrivanja. Usluga se sastojala u tome da mobitel koji je svatko imao uza se neprekidno prenosi zvuk i sliku na drugi, ovlašteni prijemnik. Uobičajilo se i da signal istovremeno ide do snimača kod kuće, na kojemu je ostajala snimka svega kroz što je nosilac mobitela prolazio posljednjih dvadeset i četiri sata, zlu ne trebalo.

U početku je usluga korištena iz sigurnosnih razloga da bi se spriječile ili smanjile otmice djece iz bogatih obitelji i vrhunskih menadžera značajnih kompanija, ali su uskoro nađene i druge primjene. Profesori su koristili uslugu da bi otklonili ucjene o seksualnom napastvovanju studentica na ispitima u četiri oka u kabinetima zatvorenih vrata, roditelji su nadzirali da druga djeca ne maltretiraju njihovo dijete, službenici su koristili uslugu da bi se zaštitili od mobinga… Uvriježilo se da su muškarci nosili svoje mobitele u džepićima na prsima iz kojih su objektivi kamere virili kao nekoć ukrasne maramice, a žene su imale objektive i mikrofone u broševima koje su mijenjale u skladu s garderobom ili često nosile i po nekoliko njih u naušnicama i drugom nakitu.

Usluga je uskoro postala najkorišteniji dio standardne ponude davatelja telekomunikacijskih usluga kada su ljubavni parovi u početku veze, kada je sve idilično i euforično, uz srednjevjekovni običaj zamjene prstenja počeli i ovlašćivati jedan drugoga na međusobno stopostotno pokrivanje. Jednom kada se takvo međusobno nadziranje uspostavi, a veza se ustali, teško je objasniti onom drugome da bi se željelo prekinuti sa neprestanim nadzorom.

U takvim okolnostima Georgor Rutzum je razvio posebne procedure sastajanja s ljubavnicom. Sretna okolnost bila je da je imao kancelariju samo za sebe, a ona je radila u istoj zgradi. S tajne e-mail adrese poslao joj je poruku da dođe znajući da su slova na ekranu presitna da bi se mobitelom mogla pročitati. Zatim je ustao od stola i prišao prozoru kao da se zadubio u pogled s dvadeset i drugog kata. Napeo je uši i čuo je kada je ljubavnica ušla i tiho zatvorila vrata, pratio je i njezine jedvačujne korake po debelom tapisonu i okrenuo se tek kada je bio siguran da se smjestila pod pisaći stol. Tek tada se vratio stolu, sjeo u ugodnu tapeciranu radnu stolicu i privukao je toliko da je prsima upro u rub radne plohe. Objektiv kamere je sagledavao samo tastaturu i ekran pred njim, te ostali uredski pribor po stolu. Prihvatio je neke papire kao da ih pažljivo čita, što je i obje njegove ruke učinilo vidljivim. Osjetio je kako mu ljubavnica klečeći između koljena raskopčava hlače. Morao je suspregnuti uzdahe kada je unutrašnjost njezinih toplih vlažnih usta obujmila njegov najosjetljiviji dio, a zatim se prepustio uživanju. Za svaki slučaj pustio je i neku muziku da prikrije eventualne jače šumove. Svega u jednom navratu je gurnuo samo jednu ruku pod stol na nekoliko trenutaka, da joj pridrži tjeme dok je svršavao da ne uzmakne, ali to je udaljeni promatrač mogao protumačiti kao da se počešao. Sve to ga je ispunilo višestrukim zadovoljstvom. Pored posjete nadzemaljski vješte i požrtvovne ljubavnice bio je uvjeren da Simon i Ivan, da su u to vrijeme pratili što se zbiva ili čak da pregledaju pohranjenu snimku kod kuće, ne bi zamijetili išta sumnjivo.

Kad je ljubavnica jednako obazrivo otišla, uspostavili su privatnu chat-vezu i još dugo izmjenjivali riječi prepune nježnosti.

Prvi puta sam se doselio u Zapruđe kad još pola zgrada nije bilo sagrađeno, novoposađeno drveće je bilo tek šiblje nešto više od metra, a Utrine su bile livade. Stanari u kućama koje su još mirisale na malter dobili su stanove od svojih radnih organizacija nakon dužeg ili kraćeg čekanja na stambenim listama i svi su bili presretni. Posljednji autobus iz grada stizao je u 22 sata, ali to je malo koga smetalo. Televizijski program završavao je između 22 i 23 sata. Pet minuta nakon toga zagrgoljili su svi vodokotlići na stubištu. Sa svog prozora gledao sam na zgradu nasuprot. Vidio sam devet katova sa osam ulaza, na svakom ulazu tri stana, na svakom stanu dva ili četiri prozora, i svi su oni potonuli u mrak petnaestak minuta nakon završetka tv-programa. Radnička klasa je uredno završavala dan: odgledati posljednje vijesti, olakšati crijeva, pa u krevet, da bi se sutradan moglo uredno dići za nove radne pobjede. U ponoć je metropola izgledala kao nekropola i moj je prozor bio jedini koji je poput svjetionika svijetlio do duboko u noć.

Drugi puta sam se doselio u Zapruđe deset godina kasnije. U međuvremenu su neki od onih koji su dobili stanove poumirali, neki se poženili, neki se porazveli, neki se preselili… Stanovi su se počeli iznajmljivati. Oni koji nisu imali sreće da budu na stambenim listama za zaposlene niti dovoljno novaca da kupe stanove, ali su imali dovoljno da kupe auto na kredit, te im nije ostalo dovoljno da iznajme skuplji stan u centru, ali su imali dovoljno za komforniji stan u prekosavskim naseljima, bili su mladi novinari i srodni kulturni radnici. Na svakom stubištu ostajalo je barem u jednom stanu upaljeno svjetlo i nakon ponoći. Sa svog prozora vidio sam desetke takvih kasnosvjetlećih prozora i poznavao ama baš sve ljude koji su živjeli iza njih. Iza jednog prozora živjeli su Mirjana Brabec i Vlado Roksandić - Rex sa malim sinom Aljošom, iza drugoga Slavenka Drakulić sa Slobodanom Drakulićem i malom Rujanom Jeger, iza trećega Tanja Torbarina i Krešo Fijačko, iza četvrtog Agar Pata i Vlado Tomić, iza petog Ana i Rajko Grlić…Svi stanovi imali su telefone!

Kada sam treći puta doselio u Zapruđe drveće je već nadraslo prozore na prvim katovima. Govorilo se da će do naselja uskoro stići i tramvaj. Oko ulaza je bilo toliko automobila da je kadikad trebalo parkirati i dalje od pedeset metara od svojih vrata. Barem pola stanova bilo je iznajmljeno ljudima svih mogućih kategorija i malo koga sam poznavao. U ćevabdžinici na središnjem trgu moglo se popiti pivo i nakon ponoći. Spanđao sam se s curom koja je rođena i odrasla u Zapruđu i tvrdila da ne bi mogla ni zamisliti živjeti igdje izvan njega.

Ona sada živi u Kini i povremeno mi pošalje razglednicu.

Hrvatska i Slovenija su prije petnaestak godina krenule na put novosnovanih državica otprilike s istog nivoa razvijenosti. Od samog početka Sloveniji je bolje krenulo. Usporedni podaci koji povremeno dospiju u javnost pokazuju da se jaz sve više širi, a već kratak posjet susjednoj državi očigledno pokazuje da komparativno sve više zaostajemo.

Zatupljeni državotvorni mozgovi tvrde da je to stoga što je Hrvatska otrpjela rat, a Slovenija je bila pošteđena ratnih razaranja.

Dobar izgovor zlata vrijedi, ali navedeni izgovor ne drži vodu.

Kao prvo, čak i da je točno, taj izgovor ne vrijedi zauvijek.

Drugo, rat ne može biti uzrok zaostajanja, prije bi trebalo biti obrnuto. Ako se izuzmu pljačkaška osvajanja poput onoga kada su Vizigoti razrušili Rim i srušili Rimsku imperiju, ratovi su kroz povijest, a naročito u posljednjim stoljećima, snažni zamašnjaci privrednog rasta, pa čak i velike katastrofe slično djeluju. Povjesničari su dobro obrazložili kako je veliki srednjevjekovni pomor od kuge doveo do gospodarskog procvata i omogućio humanizam i renesansu. Nakon američkog rata Sjevera i Juga S.A.D. su krenule na put koji ih je pretvorio u svjetsku velesilu. Desetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, prethodno nerazvijena, a tijekom rata razrušena Jugoslavija imala je u svjetskim razmjerima jednu od najviših stopa rasta. Ratne narudžbe, ratni zajmovi i pojačana motivacija radnog stanovništva, donijele su u pola desetljeća Svjetskog rata Americi takav skok znanosti, tehnologije i industrije za kakav bi normalnim tijekom razvoja trebalo barem pola stoljeća. Da ne spominjemo kako su se temeljito razrušeni Njemačka i Japan uzdigli iz pepela kao Feniks…

Sve u svemu, oni koji su nas u svemu unazadili, nisu sposobni smisliti čak ni dobro opravdanje. Stoga možemo smatrati da čak i ono što se dobroga dogodilo kroz to vrijeme nije zahvaljujući njima, nego njima usprkos.

Problem s napolitankama je u tome što su toliko prhke i ukusne da čim se otvori zaštitni celofanski omotač i okusi prva, teško se može prestati jesti dok se ne pojede i posljednja.

Ne kanim o tome reći više niti riječ dok se ne javi neki proizvođač napolitanki i dogovorimo se.

U protivnom bih mogao nastaviti pisati o tome kako se okus promijeni ako napolitanke ostanu u otvorenom omotu tjedan dana, a u tom slučaju ne bi bilo na odmet spomenuti ni proizvođače.

Neudane, razvedene, ostavljene, udovice ili cure,
željne ljubavi ili avanture!

Mladić, muškarac, slobodan intelektualac,
svestrani genije, Zagrepčanin, radoznalac,
44/173/77, 29/174/68, 30/175/75, od 28 cm!
nepušač, samostalan, osjećajan, iskren, sportski građen,
zanimljiv, razveden sporazumno, suvremen, prehlađen,
pomalo stidljiv, povučen, tužan, radoholik,
tamnosmeđe kose i smeđih očiju, paranoik i ekscentrik,
usamljen i odbačen, prešao sito i rešeto,
materijalno obezbijeđen, sa dobrim primanjima,
ima kola, ima stan, u fazi traženja totalnog oslonca,
sa obavezom, temperamentan, bez predrasuda,
voli muziku, sport, bavi se fotografijom,
šarmantan, potentan, neambiciozan, koji je dao oglas pod šifrom
"Kao ti", bavi se hata-jogom, trenutno ročnik, bojnik, satnik, ratnik,
iznad svega cijeni iskrenost, časnik na stranom brodu,
materijalno više nego osiguran, situiran, vrlo kulturan,
prijatnog ili čak izuzetno prijatnog izgleda,
pustolov bez predrasuda, želi da ostvari
bliži kontakt, duhovit, uglađenog ponašanja, voli sve što vole mladi,
pomalo romantičan, zbog zauzetosti, voli muziku i putovanja,
očigledno zbrkan, voli prirodu, svestranost u životu,
ljubitelj naturizma, iskompleksiran,
neiskusan u ljubavi, polaznik večernje škole,
iz Pitomače, željan ljubavi poslije jednogodišnje pauze,
koji bi ispunjavao sve želje!

Alkoholičarke isključene!

Ženo, javi se
i nećeš se razočarati!


Zgodnu, šarmantnu, lijepo građenu,
inteligentnu, osjećajnu, suvremenu,
maštovitu i bez predrasuda, bez lažnog morala
od 18 do 36 godina, od 45, do 50,
temperamentnu i iskusnu, skromnu,
punije, dugokose plavuše imaju prednost,
raspuštenicu visokog ili srednjeg rasta,
koja ima snažne, lijepe noge, široka debela bedra i veliko
razvijeno stegno, ne mora biti lijepa, a može biti
sa jednim ženskim djetetom; koja se bavi jogom i živi u Međimurju,
sa višim obrazovanjem, stambeno obezbijeđena Riječanka,
iz zemlje i inozemstva, koja bi voljela živjeti u Bjelovaru,
slična ženska osoba, koja voli šalu i lutanja u dvoje,
senzualna i nesputana, radi zajedničkih trenutaka,
koja bi bila voljna da prenese iskustva i usput uživa u mladosti
da toplinom svog bića upotpuni dom, a intimnom životu pruži smisao
postojanja; koja bi željela da se upozna sa tajnama ljubavi,
koja bi uljepšala dane i ulila životnu radost,
kojoj bi bile dovoljne unutrašnje vrijednosti,
koja bi imala razumijevanja za posebnog čudaka,
koja će pomoći da se riješi problem,
koja voli slobodnu ljubav u diskreciji i intimnoj atmosferi
njenog doma, ne suviše lijepa, ali ni toliko ružna da bi bila usamljena,
vitka, duge crne kose, koja će pokušati da ga razumije i možda,
vremenom zavoli, maštovita, razmažena i energična gospodarica,
po mogućnosti iz okoline Siska, da voli male majmune,
radi prijateljstva i zajedničkih izlazaka,
radi zajedničkih trenutaka, radi dopisivanja;
brak moguć.

Poželjna fotografija (nije uvijet)
koja se na zahtjev vraća.

Slobodan Lang zna na mahove biti iznenađujuće lucidan. Recimo, kada se u užem društvu povela riječ o zajedničkom prijatelju, imao je priču koja ga je strahovito okarakterizirala:

- On je onaj koji, kada se nađeš u Dubravi na tulumu, a stanuješ na Črnomercu, i već je pobjegao posljednji tramvaj, pada kiša, toliko si već izmožden da ti nije ni do čega, a nemaš ni za taksi, a kamoli svoj auto, a on ima, pa iako stanuje u Novom Zagrebu, sam ti priđe i ponudi da će te prevesti kući. To je takva usluga da ti nije ni palo na pamet ikoga zamoliti. U tom si mu trenu zahvalan kao mali psić pokupljen sa ceste.

Dođe vrijeme da se krene kući, a on te već nekako čudno gleda. U međuvremenu je požalio što je ponudio, ali više nema petlje poreći, no ti to ne primjećuješ.

I vozi te on tako dvadesetak kilometara, lijepo te doveze gotovo do pred kuću, no tko može pretpostaviti što mu se u glavi kovitla: možda je ljut sam na sebe i predbacuje si što je podlegao slabosti sažaljenja i, umjesto da je već u svom toplom krevetu, vozi kroz grad i još će mu trebati pola sata da se dokopa svoje kuće, i ljut što nije skupio snage reći da se predomislio, sa svakim je kilometrom sve ljući. I već ste sto metara do tebe, no ako skrene, jer su ceste jednosmjerne, morati će napraviti krug još petsto metara, pa zaustavi i izbaci te da prehodaš tih posljednjih sto metara koje su najteže i najmrže, dovoljno da prokisneš do kože i nasmrzavaš se i stigneš kući mrzeći ga više od ikoga i ne možeš mu više biti zahvalan što te je samoinicijativno prevezao preko cijeloga grada.

To nije čovjek, to je sindrom. Toliko se žrtvuje, da zbog toga postane zločest. Onaj koji ti napravi mnogo dobra, ali uskrati posljednju mrvicu i time te ogorči više nego da nije ništa učinio.

KOMENTAR: Ne, ne, to je tek ono pravo! Je li te prevezao preko pola grada? Je. Ali nije te htio opteretiti zahvalnošću, već te završnom gestom oslobodio osjećaja da mu išta duguješ. Je li priskočio u pravom trenutku? Je. To je tek pravo dobročinstvo, ne zato da bi sebi priskrbio auru Dobrog Samaričanina, već da bi nesebično pružio pomoć gdje i kada je potrebna…

KOMENTAR: Ma nemojte mi kasti…

Zvali su ga Klokan jer je tek dvije-tri godine ranije doselio iz Australije i govorio s jakim akcentom i često tražeći riječi. Lik mu je odavao prekomjerno hranjenje hamburgerima i junk-foodom. Ljudi su ga podnosili uglavnom zato jer se gurao častiti i kad je trebalo i kad nije trebalo, pa nikoga nije začudilo kada je pozvao na rođendan sve i svakoga uz napomenu da se može povesti koga god se hoće, što više to bolje.

Kada se u prizemlju i vrtu njegove prostrane kuće natiskalo već dvjestotinjak ljudi, iznenada je počeo juriti između grupica uzrujano vičući:

- Čujem da je ovdje neka Srpkinja! Neću Srbe među svojim gostima! Tko ju je doveo? Gdje je?

Zaga se sledila i problijedila. Rođena u Zagrebu, odrasla u Zagrebu, zagrebčanka od glave do pete, nije se još stigla snaći, a zapjenjena gromada kojoj je navrla sva krv u glavu nahrupila je preda nju. Na trenutak je ostao zatečen koliko je zgodna i seksi, jedna od onih za kojima inače može samo sliniti izdaleka, a još se bila posebno dotjerala jer u posljednje vrijeme nije mnogo izlazila, no bio je u zaletu i svjestan da ga sad svi gledaju, te se izderao još goropadnije kao da nadoknađuje trenutnu zabunu:

- Odmah napusti moju kuću! Marš van!

Bez riječi se okrenula i krenula prema izlazu. Svi su ukočeno pratili što se zbiva, te se razmaknuli oslobađajući joj put. On mi se snishodljivo obratio, no u nastalom muku odjeknulo je s kraja na kraj:

- Ti, naravno, možeš ostati. Uvijek si dobrodošao…

Odložio sam čašu:

- Ja, naravno, idem za njom.

Prošao sam kroz uzvanike kao između gomile voštanih figura i sustigao Zagu da smo izašli zajedno. Jesam li u krivu kad pretpostavljam da je Klokan još danima masturbirao prisjećajući je se i maštajući kako bi bilo lijepo da ju je sreo u povoljnijim okolnostima - recimo negdje u dubokoj šumi, on s puškom, a ona mu prepuštena na volju - bez svjedoka i s dovoljno vremena na raspolaganju?

Koliko ja volim glazbu, naročito pjevanje! Od malih nogu pjevušim od jutra do sutra, a čim mi se pruži prilika pustim glas iz sve snage. Dovoljno mi je jedanput čuti neki šlager, pa da ga zapamtim, na-na-na-na-na, a ne znam broja pjesmama kojima znam sve riječi napamet. Najmanje njih nekoliko stotina!

Otkako znam za sebe sanjao sam da budem pjevač, a i dan danas mi je to najveća neuslišana želja koja se, nažalost, nikada neće ostvariti.

Kada sam imao osamnaest godina pružila mi se prilika otpjevati i snimiti nešto sa svog repertoara u pravom pravcatom profesionalnom tonskom studiju. Zgranuo sam se kada su mi pustili da poslušam snimku, sve mi se zavrtjelo, zamantalo, koljena mi popustila, zamalo sam se srušio, nisam mogao vjerovati!

Glas koji sam čuo pjevao je istu pjesmu koju sam maloprije otpjevao, na način kako sam ja otpjevao, ali to nije bio moj glas! Bio je to neki oduran, iritantan glas, kao blato, kao da u tercetu pjevaju Darth Wader, rže konj i brenči žaba krastača, i sve to dopire iz smrdljive kanalizacije, a netko još suhom kredom struže po školskoj ploči.

- To je ono kako te ljudi čuju, to je tvoj glas! - smijuljio se dripac tonmajstor. - To je to! Svatko od nas ima kanale unutar glave između uha i ždrijela gdje su glasnice, Eustahijeve tube. Sebe čujemo istovremeno izvana, ali i iznutra, tako da se boja tog glasa razlikuje od onoga što čuju svi ostali.

Glas koji ja čujem je uzbudljiv, egzotičan, ima u njemu prizvuka Charlesa Azanavoura, Sergea Gainsbourga, Arsena Dedića, Balaševića i Lennona, s rasponom kao kod Ime Summac. Pokušali smo ga propustiti kroz razne elektronske filtere i modifikatore, obogatiti specijalnim efektima i malim stručnim trikovima, ali nije se moglo reći što je gore. Beznadan slučaj! Katastrofa!

I dalje pjevušim po cijeli dan, ali pazim da ne dopre do nikoga. Ne mogu opisati koliko mi je žao što ne mogu ljudima pružiti užitak da slušaju moj božanstveni unutarnji glas, baca me to u najdublju tugu, u kojoj me tješi jedino to što ja mogu u njemu uživati.

Bili smo već više od mjesec dana u pički materinoj, na vrhu neke crnogorske planine kojemu se narod nije ni potrudio nadjenuti ime, a u vojnim specijalkama je bio obilježen samo brojem. Civilizacija se nije vidjela ni na obzorju, premda smo s tog mjesta nadzirali četvrt Crne Gore. Postojala je samo jedna velika zgrada usred ničega u kojoj se spavalo i jelo i ništa, ništa, ništa, ako se izuzme monumentalnost prirodnih ljepota kojih smo se toliko zasitili da su nam već izlazile na nos i uši. Jedne noći me zapalo da budem dežurni. To je značilo da ne smijem spavati i ujutro moram sve probuditi i postrojiti. Buditi vojsku značilo je da će mi svi jebat mater, gađati me cokulama, da ću se morati natezati s onima koji odbijaju ustati, da moram biti spreman eventualno se potući s najrogobatnijima. Mrzovoljan od nespavanja i još mrzovoljniji od saznanja što me tek čeka, otvorio sam vrata prve spavaonice i ponesen nenadanom inspiracijom povikao s praga, ni ne ulazeći:

- Ustaj, vojsko! Djevojke su stigle!

Ne čekajući da vidim efekat od tog, ponovio sam isto u preostale tri spavaonice, pri čemu su u narednima već čuli što sam se izderao u prethodnima, a zatim izišao pred zgradu, udaljio se pedesetak metar i pripalio cigaretu.

Nasta stampedo. Iskakali su iz postelja kao bijesni stršljanovi, tiskali se na vratima i iskakali kroz prozore. Nisam popušio ni do pola, a njih tri stotine se već natiskalo oko mene navlačeći posljednje komade uniforme, zakapčajući se i slineći:

- Gdje su? Gdje su? Gdje su?

Hladan kao špricer povikao sam "Zbor!"

U trenu su bili poredani preda mnom kao po špagici, po visini, sve jedan drugome do uha. Tada se izderem:

- Jebem vam mater glupu, budale blesave! - tako treba s vojskom razgovarati. - Kakve djevojke?! Jedino žensko što se možete nadati vidjeti je divokoza na vrhu susjedne planine, a to je i najbliže što možete pički primirisati! Djevojke su stigle - moj kurac! Bilo je to tek da svi vidite kako možete ustati u trenu i bez gunđanja, čili i poletni! A sada - na-lije-vo! - i na doručak!

No na doručku nisam imao mira. Otprilike tridesetak njih je došlo pitati - gdje su djevojke? Napokon sam ustao i razgalamio se po trpezariji:

- Kakve djevojke?! Gluplji ste čak nego što sam mislio! Kakve bi se djevojke ovdje mogle naći?! Idioti i invalidi u glavu! Nema djevojka! Zaboravite djevojke! Djevojke ne postoje!

Nisam ni sjeo, a Andraš Žomolja iz Županje mi šapće na uho:

- Da nisu neke glumice, manekenke i fotomodeli?

Izlazimo iz trpezarije, a Boris Ferfolja iz Slavonskog Broda me vuče u stranu i pita u povjerenju:

- A da nije ono… - suradnja omladine i vojske? Pa došla dva razreda iz srednje medicinske?

Čedomir Pavlec iz Varaždina javno objavljuje:

- Čitao sam u novinama - i žene će u vojsku! Napokon je stigla ženska četa!

Mi kopamo, a Januzi Zeadin iz sela Simice pored Gostivara mi se prikučio i sopče:

- Cirkus! Artistice! Žene od gume, krotiteljice lavova, gutačice sablji i bljuvateljice vatre!

Sve ih pošaljem u kurac i izvrijeđam, i tek što se malko smire, evo Blagoja Serafimovskog iz Tetova, sav se prhuta:

- Da nisu došle neke bolničarke da nas pregledavaju? Da nas cijepe ili damo krv?

Budimir Kocić iz Vitine donese marendu, dodaje mi četvrt kruha i konzervu paštete i cijuče:

- Možda su došle neke novinarke da nas intervjuiraju?

Stevan Petrović iz Subotice mozgao do podne, a onda izvali:

- Kulturno-zabavni život! Stigle umjetnice da nas zabavljaju!

Vlado Čahuk iz Slovenj Gradeca viče preko livade:

- Slađana Milošević i prateći vokali! Auuuuuu….!!!

Džafer Hot iz Gusinja me ogorčeno napadne:

- Znam ja! Žene su došle, a vi ih sakrili u štabu ili u vojničkom klubu!

- Ma koji "vi", pička ti pod nosom?!

Do navečer se nisu smirili.

Tom prilikom sam naučio:

- hoćeš li sluditi narod, samo izvali što nemogućiju budalaštinu.

- što je hipotetski rezultat budalaštine poželjniji, to će ti više vjerovati.

- nakon što je budalaština lansirana, više nikoga ne možeš razuvjeriti.

Interfon pred njom je prožuborio:

- Vlatka, donesi mi ono pismo što je stiglo prije dva dana iz Njemačke!

I ostale tri sekretarice čule su što je gazda, vlasnik i direktor respektabilne firme koja se nije bavila ničim posebno, rekao, pa jedna odmah probere među papirima, pronađe omot za spise koji je sadržavao traženo pismo i podigne ga. Vlatka ustane, poravna suknju, u prolazu prihvati kartonski omot i uđe u gazdinu kancelariju.

- Zatvori vrata! - dočeka je on mrzovoljna izraza kao da ga boli zub. Ona zatvori vrata, priđe njegovom stolu i položi omotnicu na gotovo praznu radnu površinu.

- Dobro, dobro… - odmahne on rukom. - Dođi ovamo - nastavkom pokreta pokaže joj na stranu stola uz koju je on sjedio. Vlatka šutke zaobiđe stol, stane uz njegov rub, nagne se prema naprijed i osloni dlanovima na tvrdu, ravnu površinu. Tada pogleda gazdu preko ramena i reče:

- Imam mjesečnicu!

Gazda se trgne i naškubi lice kao da je zagrizao u limun. Nekoliko trenutaka mu se lice grčilo, dok naposljetku procijedi:

- Dobro, onda ništa. Slobodna si. Nego… pozovi mi Branimiru.

Vlatka brzo izađe ostavivši vrata otvorena. Sve tri cure je upitno pogledaše.

- Branimira - reče Vlatka. - Tebe treba.

Branimira uzdahne, isključi pasijans koji je već upalila na kompjutoru, ustane i uđe u gazdinu odaju.

- Zatvori vrata - čule su ga kako je rekao prije nego su se tapecirana vrata zatvorila.

Sve tri su znale da narednih pola sata, dok Branimira ne izađe, gazda nije dostupan za nikoga, da svima treba reći da ga nema, a telefonske pozive ni slučajno ne prespajati. Marija odmah izvuče knjigu iz koje se pripremala za ispit, a Keka nazove kući da čuje što joj radi dijete.

Vlatka se spusti na svoju stolicu i opusti. Za dvije-tri godine premjestiti će je u računovodstvo, u veliku sobu s ostalim babama. Na njezino mjesto doći će nova mlada sekretarica. Još godinu-dvije-tri pozvati će je nekoliko puta godišnje na svoje kućne zabave koje priređuje za poslovne partnere i barabe s kojima se druži od mladosti, među kojima i nema velike razlike, a nakon toga će je ostaviti na miru. Kakva su vremena, ne može se biti izbirljiv glede posla.

Šalabazajući po Internetu često naiđem na neku fotografiju, sliku, filmski klipić ili audio-isječak koji mi se svidi. Obično tada kliknem desni gumb na mišu, "Save as…", i pohranim to na hardu svog kompjutora. Sada je već ondje gomila takvih materijala za koje ne znam više ni gdje sam ih pokupio, a kamoli tko ih je napravio.

Kadikad mi nešto od toga zatreba ili baš dobro dođe pri izradi mog bloga. Ako to upotrijebim - jesam li ukrao?

Dobar dio toga je postavljen na Internet upravo zato da bi bilo tko mogao uzeti i upotrijebiti kako mu se prohtije. Dobar dio je objavljen s naznakom da se ne smije upotrebljavati bez dozvole autora, ali više ne znam koje je koje. E, da sam svojevremeno razvrstavao jedne i druge, pa još bilježio gdje sam što uzeo, ne bi bilo dvojbi ni problema…, ali nisam. A mora da je i dobar dio tih materijala netko prethodno neovlašteno uzeo, pa objavio bez naznake ograničena korištenja, čemu nitko više ne može ući u trag i provjeriti. Ako bih želio po svaku cijenu izbjeći pogrešku, upotrebljavao bih samo materijale za koje sam siguran da nitko ne polaže pravo na njih, to jest - samo one koje sam sam napravio. Ali time bih se nepotrebno lišio mnogih koji se smiju slobodno koristiti i dobro bi mi došli.

Evo, namjerno koristim kao ilustraciju fotografiju za koju u ovom trenutku ne mogu reći je li pristojno i pošteno što je upotrebljavam. Objavljivanje te fotografije na mom blogu je ilustracija onoga o čemu govorim.

Ukrasti je uzeti tuđe i objaviti kao svoje, ali ja objavljujem priznajući da nije moje.

Ukrasti je objaviti bez pitanja, ali ja objavljujem da bih pitao smijem li objaviti, ostaviti na svom blogu; da bih saznao tko je vlasnik, kako bih se mogao s njim dogovoriti.

Očigledno postojeći autorski zakoni koje poznajem ne mogu obuhvatiti sve situacije na koje se nailazi i u kojima se autori mogu naći djelujući na Internetu. Praksa se otima kanoniziranju, prijestupe je nemoguće sankcionirati. Zaštita autorskih prava na interenetu nameće mnoštvo problema i dilema koje je za sada nemoguće riješiti.

Otkako sam se priključio na Internet, učestalo koristim e-mail poštu. Pored mnogih pogodnosti koje su me privukle e-mail porukama, postoji i jedna nevolja koja uvelike okrnjuje sve ostalo. Takozvane "spam"-poruke i sve vrste neželjenih poruka kojih se korisnik ne može sačuvati u kratkom se vremenu toliko namnože da mogu čak onemogućiti upotrebu e-mail adrese.

U takvim slučajevima preostaje samo jedno - promijeniti e-mail adresu. U prvo vrijeme je dobro, ali uskoro se priča nastavlja po starom, i nakon nekog vremena mora se pribjeći istom rješenju. Ako se tome pribroji povremeno mijenjanje providera, rezultat je da se otprilike jednom godišnje mijenja elektronska adresa.

Svaka promjena adrese je, pored gubitka vremena i živaca, istovremeno i gubitak nekih kontakata od kojih su neki značajni ili dragocjeni. Treba obavijestiti sve ljude s kojima se kontaktira da se adresa mijenja i obavezno se nekoga zaboravi; obaviješteni ljudi bi trebali ažurirati novu adresu, što neki obavezno propuste, zaborave ili krivo upišu novu adresu. Postoje i ljudi koji čuvaju kontakt-adrese na papirićima i oni se gotovo svi izgube.

Rješenje je konceptualno prilično jednostavno: pri promjeni adrese trebalo bi na prethodnoj adresi ostaviti instrukciju da se na novu prosljeđuje poruke samo željenih pošiljatelja. Recimo, korisnik otvori svoj popis kontakata i samo obilježi one koje kani i dalje zadržati. U tom slučaju ne bi trebalo ikoga ništa obavještavati, već bi se sve odvijalo automatski, s tim da se ovlaštenim pošiljateljima generira i uzvratna poruka da se adresa promijenila.

To bi trebala biti usluga koju osiguravaju oni koji omogućavaju promet elektronskih poruka, i neki od njih to zaista i rade, ali samo ako je i nova adresa kod njih. Međutim - ne znam, nemam toliko tehničkog znanja - možda je to moguće preko specijalizirane web-stranice preko koje bi se kontroliralo preusmjeravanje pošte na nove adrese nezavisno od toga kod kojeg su providera. Ukoliko je ovo drugo moguće, onaj koji bi to tehnički riješio mogao bi se omastiti kao i kreatori YouTube stranice.

Uvjeren sam da postoji mnoštvo onih koji imaju tehničko znanje dovoljno da riješi taj problem, a ne znaju što bi s njim, kao i da postoji dovoljno njih koji razmišljaju kako priskrbiti neku zaradu, a ne znaju kako. Pa evo…

Jedna od najzanimljivijih legendi koja kola Internetom, a priča je navodno potekla još nakon završetka Drugog svjetskog rata, legenda je o širini američkih željezničkih tračnica.

Američke željezničke tračnice široke su točno četiri stope i osam i pola inča. Odgovor na pitanje zašto je odabrana upravo ta arbitrarna brojka seže daleko u prošlost. Ne zamarajući se pretvaranjem tih mjera u metričke, za početak, odgovor je da je to zato jer su prve željeznice u Americi gradili engleski inženjeri, pa su prenijeli mjere koje su koristili u Velikoj Britaniji. U postojbini željeznice, Velikoj Britaniji, odlučili su se za upravo tu širinu tračnica jer su prije toga gradili tračnice za tramvaje koje su vukli konji i rudarske vagone koje su također vukli konji. Zašto su tračnice u rudnicima, kao i one za tramvaje, bile te širine? Zato jer su za izradu tramvajskih kola i rudarskih vagona rabili iste alate i mjere koje su prethodno upotrebljavali izrađujući kočije. Zašto su kočije imale razmak kotača upravo toliki? Zato jer su kotači bilo kojeg drugog razmaka pucali na dugim putovima. Zašto su kotači tog razmaka izdržavali duga putovanja, a oni bilo kojeg drugoga nisu? Zato jer su na starim engleskim cestama između gradova bile duboke kolotečine nastale od stoljetne upotrebe tih putova, pa su kotači koji su pasali točno u kolotečine omogućavali ugodnije putovanje i trajnije kotače. Te kolotečine su bile neke vrste obrnutih tračnica, udubljene umjesto ispupčene. No zašto su se na putovima formirale upravo takve kolotečine? Zato jer je prve ceste u Britaniji gradila Rimska imperija za svoju vojsku, a razmak kotača na njihovim bornim kolima koje su vukli konji bio je upravo četiri stope i osam i pol inča. Ako se pitate zašto su Rimljani odabrali tu mjeru, odgovor je - zato jer je ona odgovarala širini stražnjica dva konja koja su vukla borna kola idući usporedo.

Priča se nastavlja. Ako ste razmatrali fotografije ili filmove lansiranja Space Shuttlea, mogli ste uočiti karakterističan oblik rakete koja ga lansira u orbitu. Na veliki središnji rezervoar goriva prikačeni su pri dnu raketni motori. Raketne motore proizvodi firma "Thiokol" u Utahu. Inženjeri koji su projektirali raketne motore rado bi ih napravili širima, ali su se motori morali transportirati od tvornice do mjesta lansiranja željeznicom, a pruga na jednom mjestu prolazi kroz tunel koji je jedva nešto širi od tračnica. Zbog toga raketni motori ne mogu biti širi od dvije konjske stražnjice.

Priča je zgodna, ali povjesničari tvrde da nije istinita. Istinita priča je nešto drugačija. Do mjere od četiri stope i osam i pol inča došlo se tako jer je to optimalna razdaljina na kojoj se postiže najjače učvršćivanje tračnica uz postojeći razmak i dužinu pružnih pragova. Pitanje je - zašto se pragovi za prugu rade upravo takve dužine i postavljaju na upravo ovakav razmak? Dužina klada za pružne pragove uvjetovana je najekonomičnijom mjerom koja se može dobiti od tvrdog drveta od kojeg su se pragovi izrađivali, a razmak između pragova - dužinom konjskog koraka. Naime, podsjetimo se, prva vozila na tračnicama, rudarske vagone i konjski tramvaj vukli su konji koji su hodali između tračnica, dakle preko pragova, pa da se ne bi spoticali, pragovi su morali biti razmaknuti upravo toliko da konj uvijek stane između njih.

Kad su inženjeri koji su projektirali i konstruirali prve pruge pokušali naći koja je to najbolja udaljenost pragova da se konji ne bi spoticali, prisjetili su se starih rimskih cesata koje su Rimljani izgradili širom Evrope da bi njima brže putovale njihove legije i vojna opskrba. Na čelu centurija jahao je centurion na konju, a kola s potrepštinama za vojsku vukli su također konji. Ceste su bile izgrađene od kamenih ploča. Bilo je vrlo važno da se konji ne spotiču, pa su kamene ploče bile takve veličine da je konj uvijek stao na sredinu ploče, a ne na mjesto gdje su se dvije spajale. Kako su Rimljani znali mnogo o konjima, a inženjerima se nije dalo izučavati ih, naprosto su izmjerili udaljenost između središta dviju ploča na staroj rimskoj cesti i tako odredili razmak pragova.

Dakle, širina motora Space Shuttlea nije posljedica širine dvije usporedne konjske stražnjice, nego dužine konjskog koraka.

Pero Zlatar je običavao govoriti, u vrijeme dok su ga svako malo prozivali zbog "zlataroidnog" novinarstva, a to bi bio prevladavajući trend u današnjem: "Nek' se piše, pa makar i dobro!", misleći "nije važno što se govori, glavno je da se govori". Prisjetio sam se toga kada sam i ja dospio na tapetu. U udarnom televizijskom terminu, u večernjim vijestima, pljuvali su me pet minuta, a pet minuta u najgledanije vrijeme izgleda kao cijela vječnost. Na ekranu je bila slika mog lika na kojoj sam izgledao kao najbeznadniji idiot, a spiker je ozbiljnim zabrinutim glasom proglašavao kako sam zadnji mračnjak, štetočina, dogmatik, staljinist, glup k'o kurac i sve najgore čega su se mogli dosjetiti. Nedostajalo je još samo da sam kanibal i pedofil. Zgranuto sam slušao i mijenjao boje. Nije me nimalo tješilo što je sve od početka do kraja bilo izmišljeno, što su lagali da pas s maslom ne bi poliz'o, što je sve rečeno bilo daleko preko ruba pameti. Mislio sam: oni koji ovo slušaju, neka samo pomisle da "gdje ima dima, ima i vatre"; neka pomisle da je svega deset posto rečenoga istinito - pa ja bih takvog čovjeka pljunuo na ulici! Pozelenio sam i požutio kad mi je palo na pamet kako ću nakon toga izaći u grad. Pa ljudi će me kamenovati, linčovati…!

Narednog dana sam s mukom izišao iz kuće, ustrašeno se obazirući nailazi li netko tko me zna i bojažljivo odmjeravajući prolaznike hoće li me koji prepoznati. Uspio sam doći do tramvaja i ubaciti se u gužvu, no kada je tramvaj krenuo, s druge strane vozila zaori se oduševljeno "Sused! Suuuseeed!"

Probio me hladni znoj kada sam spazio da se to dere jedan od susjeda s kojim inače jedva da izmijenim kimanje glave u prolazu i surovo se probija kroz ljude prema meni. Sav zadihan uspio mi se prikučiti i krajnje razdragan, ponosno, da svi u smrdljivoj gužvi koja se tresla i u kojoj se jedva moglo disati čuju kako je on blizak s tako značajnom osobom, zaurlikao:

- Vidio sam Vas jučer na televiziji!

Čovjek čiji su jedini izgledi da ga se spomene u medijima kada mu familija plati osmrtnicu, a dupe bi dao makar da izađe članak o tome kako ga je zgazio auto, nije zapamtio ni riječi od onoga što su govorili, a i da jeste ne bi mu bilo važno. Bio je iskreno zadivljen mojim uspjehom.

Ela je u ranim dvadesetima, jedna od onih za koje bi rekli da je svijet njihov. Zdrava, visoka, zgodna, drčna, dotjerana, ide kroz grad samouvjereno, kao da je svim mastima premazana. Studira i ne žuri završiti. Roditelji su joj kupili stan u centru, da ima gdje biti dok je u Zagrebu. Vrlo često, kada se sva javna mjesta zatvore, pozove cijelo društvo k sebi. E, ta i takva Ela dođe već rano ujutro Darli, najiskusnijoj curi iz društva, koja je prošla sito i rešeto, te zapita: kako se to radi s muškima?

Darla se zbuni. Kako to misliš? Što?

Pa ono… kad se nađete na samo…

Darla je pomislila da je Ela zajebava, i već ju je htjela poslati k vragu, ali je onda uočila da je Ela smrtno ozbiljna, u panici i na rubu očaja. Što je bilo?

Ela ispriča priču: ima jedan momak do kojega joj je stalo. Oni su, kao, godinu dana ranije spavali. Dugo joj se sviđao, pa je jednom ostao posljednji kod nje, a već je bilo ranu ujutro i oboje su si malo popili, pa su to obavili na brzinu i on je odmah nakon toga zaspao, a nije ni primijetio da ju je razdjevičio. Ujutro se obukao i otišao, misleći da je sve to njoj ionako jedna od mnogih nevažnih avantura u nizu. Nakon nekoliko mjeseci su se počeli ponovno viđati, ali ovaj puta drugačije. On nije navaljivao, nego su izlazili u kina, u kazališta, na koncerte, dugo razgovarali, pričali o knjigama, i napokon je došlo vrijeme i da budne nešto konkretno. Našli su se kod nje i on reče "Skini se". Ona se skine. "Lezi", reče on. Ona legne. Ispružena i ukočena kao balvan. On počne po njoj plaziti i sliniti, ona ne mrda ni prstom. Bi ona, ali ne zna što bi trebalo. Kaže on: "Zini!" Ona zine. On uvali… I na to nastane blesava situacija: on s uvaljenim… a ona zijeva… Gledaju se netremice u oči i ništa se ne događa. Na to on kaže: "Zagrizi!" Ona strasno zagrize iz sve snage…

Zatulio je kao vuk i odskočio. Kad se oporavio bez riječi se počeo oblačiti, ljut kao puška, zalupio vratima i otišao i odonda se ne javlja. On je uvjeren da ga ona zafrkava. Kako da mu objasni što je na stvari? I što onda ako mu objasni, pa on ponovno zatraži isto? Tako sada pati i ne zna kako da ga vrati.

Darla nije mogla vjerovati očima ni ušima. I ti to meni ozbiljno?

Najozbiljnije! Do nedavno je još vjerovala da se djeca prave poljupcima, zato se izbjegavala ljubiti. Kao curica je gledala jedan film: on i ona se ljube na mostu… Zatim filmski rez i u sljedećoj sceni guraju kolica.

Ma nemoj, reče Darla. Pa ja znam da si imala veze barem sa sedam frajera! Mogu ti ih nabrojati!

Kakve veze?! - reče Ela. Sve je to bilo bez veze. Svi su mislili da oni kao nešto imaju jer su je ti frajeri neko vrijeme, mjesec-dva, kada bi se društvo razilazilo, pratili do kuće, ali to je bilo samo to i ništa više. Otpratili su je do kuće, putem su ugodno pričali, a pred kućom su se pristojno rastajali. Frajerima je odgovaralo da svi misle da nakon toga ostaju kod nje prespavati i nisu nikoga razuvjeravali. Onda su uvidjeli da nema koristi od toga što je prate do kuće, pa su prestajali.

Pa dobro, reče Darla, jesi li ti ikada vidjela neki porno-film?

Ma kakvi! - reče Ela.

E, tu lažeš! - plane Darla. Pa ja sam kod tebe s društvom barem tri puta gledala porniče na videu!

Ja nisam! - usprotivi se Ela. Dok ste vi gledali porniče, ja sam praznila pepeljare, prala čaše, donosila piće, kuhala kobasice, brinula se oko gostiju… Na ekran sam bacila svega pogled-dva u prolazu…

Dobro, reče Darla odlučno - idemo!

Sjure se njih dvije u videoteku iza ugla i Darla s vrata drekne: "Pornič!" Pita frajer - kakav? Kaže Darla - najgori!

Vrate se nazad u stan i odmah uguraju videovrpcu u plejer. Kad ono - najgore moguće: fajeri jebu svinje, ženske se jebu s vučjacima, pišaju se međusobno, bičuju… "To je to?", pita Ela zgranuto.

- Nije to! - vrisne Darla. - Zaboravi! Resetiraj se!

Nakon toga su sjedile i šutjele i Darla nije znala što će. Razmišljala je: eto kakav je život! Ničemu ne možeš vjerovati! Kad vidiš Elu kako ofenzivno dotjerana koraca preko osunčanog Cvjetnog trga ili kako u suknjici do gaćica pleše usred diskokluba, pomislio bi čovjek sve drugo osim onoga što je posrijedi. Vidjela je da je vrag odnio šalu, ali joj onda sijevne rješenje:

- Pozvati ćemo Simu!

Međutim je Simo otišao na "Interliber" gdje je točno u podne potpisivao svoju najnoviju knjigu.

Ivan Vučak je došao iz Osijeka u Zagreb studirati pravo. S još dva brucoša iznajmili su stan na prvom katu porodične kuće prema Šestinama. Smještaj i cijena su bili tako pogodni da su nakanili ostati ondje do kraja studiranja.

Nažalost, kada su se na jesen nakon praznika vratili, gazda je zatražio da se odsele jer je našao podstanare koji su voljni plaćati bolju cijenu. To im se nije svidjelo i odbili su iseliti. Gazda bi ih nasilu izbacio da ona druga dvojica nisu bili poveliki momci, pa se zaprijetio da će tužiti sudu, a nakon toga će milicija obaviti posao.

No Vučak se prisjetio da studira pravo i rekao - neka, idemo se suditi. Gazda je na raspravi tvrdio da su se neovlašteno uselili. Oni su s fotografijama snimljenim tijekom prve godine u stanu lako dokazali da su bili ondje cijelu godinu. Gazda je porekao da im je obećao da će moći ostati. Oni su uzvratili protupitanjem zašto su onda plaćali stan koji nisu koristili cijelo ljeto? Gazda je ustvrdio da nisu ništa plaćali. Oni su izvukli potvrde od poštanskih uplatnica kojima su mu slali novce i sudac je presudio da imaju pravo ostati još narednu školsku godinu. Gazda je morao platiti troškove parnice, a oni mu odmah prestali plaćati najamninu.

Gazda je odlučio sprovesti drugu taktiku. Zaključao je vrata i nije ih puštao u kuću. Oni su na to nabavili ljestve s kojima su ulazili kroz prozor.

Gazda je zatvorio dovod vode za gornji stan. To ih nije mnogo pogodilo jer su ionako pili samo vino i pivo, te coca-colu i mineralnu, a vodu za veliku nuždu su donosili u kanisterima sa česme u obližnjem parku, te uveli praksu pišanja kroz prozor, neka smrdi gazdi pod prozorima donjeg stana. Smeća su se rješavali na isti način.

Gazda je prekinuo napajanje strujom. Ni to ih nije pogodilo jer su palili svijeće i petrolejke, a radio i magnetofon su svirali na baterije.

Došla je zima. Gazda je zatvorio dotok plina. Na sreću, u stanu je bila i klasična peć na kruta goriva, a kako nisu imali čime ložiti, počeli su se grijati parketima i namještajem.

Gotovo nije potrebno ni napomenuti da su svaku večer organizirali tulume za što veći broj ljudi i nisu se nimalo trudili biti tihi. Rulja je dolazila navečer, uspela se ljestvama, zatim bi ljestve uvukli u stan i bančili do jutra, dok je gazda obilazio vrtom oko kuće, tulio i proklinjao, a oni ga gađali s prozora praznim flašama.

Sve u svemu, ostali su do kraja druge školske godine i demolirali stan do kraja. Nisu dali onoliko ispita koliko su u početku planirali, ali bila je to vrlo dobra godina koja je svima ostala u najboljem sjećanju.

DROMBULJE

Tradicionalni muzički instrument, nepromijenjen još iz srednjeg vijeka. Česta blistava upotreba kod Leonarda Cohena…

veća i manja


drombulje super extra de luxe turbo combo i romantična drombulja

Skromno objavljujem da sam virtuoz na drombuljama! Nastupao po tulumima u domovini i inozemstvu!

P.S. Sacher! Daj mi napokon nakon osamdeset godina nasnimi i dostavi onu muziku koja bi bez mog kreativnog doprinosa bila pičkin dim! Obećao si to još dok si bio mlad!

BORBENI KOMPLET

BABL 2006 smb

Tajnama što sve sadrže ženske torbice, đačke naprtnjače ili ladice šefovog pisaćeg stola može parirati jedino tajna što sadrže džepovi muških prsluka. Naravno, u to se ne ubrajaju oni beznadno promašeni besmisleni slučajevi muškaraca koji nose prsluke s mnogo džepova, a izdaleka se vidi da su svi prazni. Smisao prsluka s mnogo džepova je upravo u tome da u svakome od njih bude po nešto, da se zna gdje je što, da sve bude pri ruci kako bi vlasnik prsluka mogao reći da sve svoje sa sobom nosi, te zahvaljujući tome ima višesatnu, pa i višednevnu akcionu autonomiju.



1 - prsluk // 2 - engleski rječnik // 3 - mobitel // 4 - džepna knjiga // 5 - ključevi // 6 - kocka za "Čovječe, ne ljuti se!" // 7 - lanac // 8 - sklopiva četkica za zube // 9 - "swiss army knife" // 10 - baterijska svjetiljka // 11 - rezervna memorijska kartica // 12 - rezervne baterije // 13 - zippo // 14 - digitalni diktafon // 15 - "Velo 1" palmtop // 16 - nabrekli novčanik // 17 - fotoaparat // 18 - pisalica // 19 - rezervna pisalica // 20 - notes za skice // 21 - notes za dnevne zabilješke // 22 - notes za trajne zabilješke // 23 - flaster // 24 - "Nicorette" // 25 - "Alka-Seltzer" // 26 - "Tinidril" // 27 - velika i mala čokoladica // 28 - prezervativ // 29 - nešto protiv glavobolje // 30 - tableta "Viagre"

Na slici je radi preglednosti izostavljen sadržaj unutarnjih donjih džepova: naočale za sunce, drombulja, dental-tape i francuski ključ.

Komplet uključuje i hlače u istoj boji s osam džepova i pripadajućom opremom.

Uračuna li se umjetno zubalo, pejsmejker i baterijski vibrator, bloger je na pola puta prema kiborgu.

PISANJEM PROTIV PUBERTETA

U neko doba, kada me je obuzeo pubertet, bilo je to poput elementarne nepogode. Svijet se pretvorio u neprijateljsko mjesto, a ljudi se izvrgnuli u mrske demone i nepodnošljivo dosadne gnjavatore. Godinu, dvije, pa i tri, izgledalo je da ću izrasti u beznadnu propalicu i klinički slučaj.

Izvukao me je čisti slučaj. Ne znam kako ni zašto, bez ikakve namjere, jedne večeri sam po povratku kući sjeo za pisaću mašinu i s kuckajući s dva prsta zapisao sve što mi se tog dana dogodilo. Sljedećeg dana isto, a i narednih dana; počeo sam voditi dnevnik. Ustrajalo sam oko dvije sedmice, a onda mi je donekle dosadilo. Naime, uglavnom se stalno događalo jedno te isto. No umjesto da odustanem, počeo sam zapisivati ono što se moglo dogoditi, ali nije: što bi bilo da smo zakasnili u kino, da je umjesto Brankice došla Verica, da nisam dobio kolčinu iz latinskog ili da sam odlično napisao zadaću iz matematike… Kada sam ispisao oko tri stotine stranica gusto stisnutih redaka, dao sam nekima koje sam spominjao da pročitaju. Njihova reakcija toliko mi se svidjela da sam dao i svim ostalima. Svi su reagirali jednako: "Sve si lijepo zapisao, ali zašto si sve o meni izmislio?" Doživio sam to kao najveći mogući kompliment. Ambijenti i likovi bili su postojeći, ali sve, ama baš sva zbivanja bila su izmišljena. To je značilo da su moji zapisi toliko uvjerljivi, da su čak i oni koji su sve poznavali povjerovali. Povjerovali su čak i u događaje u kojima su oni navedeni kao sudionici, uvjereni da se to upravo tako događa, pa se valjda i dogodilo, iako se nisu mogli sjećati da su oni napravili ono što sam naveo, ali im je ono pripisano ostalima činilo kao puko bilježenje.

Pišući to, neprimjetno se dogodila još jedna promjena. Razmišljajući o ljudima s kojima sam se družio i susretao, o situacijama kroz koje sam svakodnevno prolazio, kalkulirajući što bi bilo da je bilo i kombinirajući što bi bilo da je nekako drugačije, morao sam razmotriti sve s različitih strana, te sam odjednom počeo uočavati ono što mi je ranije bilo skriveno ili izgledalo skroz naopako. Kako sam među tim likovima bio i ja kao lik, objektivno se sagledavajući otkrio sam da većina mojih najgorih problema zapravo uopće nisu problemi ili da su vrlo lako rješivi, da u stvarnom životu trošim daleko više energije i trpim veće štete nego što je potrebno da bih živio znatno bolje. Kako mi se to sve više otkrivalo, tako se i moje ponašanje u stvarnom životu mijenjalo, i kada sam udario posljednju točku na tekst i pubertet je bio završen.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Ono što nije slučajno je okvir koji mi je dala porodica. Da je negdje u kući bio skriven pištolj, možda bih u nekim mračnim raspoloženjima posegnuo za njim i u nekom od trenutaka slabosti propucao si glavu. No u kući nije bilo pištolja, bila je pisaća mašina. Moj sin se upravo igra na drugom kućnom kompjutoru, a uskoro će otkriti da on može poslužiti i za pisanje…

U vrijeme kada su po zagorskim bregima nicali dvorci, živjela je u jednom od njih i mlada plemkinja koja je voljela jahanje. Jednom je nezgodno pala s konja, a konj ju je još nezgodnije udario kopitom ispod pupka tako da joj je ostao gadan duboki ožiljak.

Koju godinu kasnije roditelji su je dali za ženu nekom bilmezu, grofu sa jednog od susjednih bregova. Prve bračne noći grofica je objasnila novopečenom suprugu da se svete bračne dužnosti rade upravo u taj ožiljak. Ostalo je zabilježeno u njezinom dnevniku koji je pronađen i dešifriran nekoliko stoljeća kasnije, a potvrda nađena u župnim analima u koje su ispovjednici pohranjivali ispovjedne tajne, da je grof uredno ispunjavao svoje bračne dužnosti puneći ožiljak plemenitim grofovskim sjemenom.

Današnjem čovjeku može izgledati nevjerojatno da je grof tako nešto povjerovao. Kakav god tupan bio, ipak je jedna od omiljenih grofovskih zabava bila naskakanje na kmetice iza plastova sijena i preokretanje sluškinja po zakucima dvorca. Morao je znati nešto o ženama. Bilo je neizbježno zamijetiti razliku između onoga što je radio u mraku bračne spavaonice kroz procijep na spavačici i onoga kako je rasijavao grofovsku kopilad.

Objašnjenje je jednostavno ako se uzme u obzir da je grof također čvrsto vjerovao u dvije budalaštine:
1) grofica je plemenita roda i kao takva se bitno razlikuje od ostalih, prostih žena
2) svete bračne dužnosti nisu užitak, nego mučna obaveza.

Premda bi se po drugoj točci grof usaglasio i s mnogim suvremenim muževima, njegov život je ipak bio sretan jer mu je grofica podarila tri zdrava zakonita nasljednika.

Mi koji tumačimo svijet na temelju poznatih izreka, doskočica i reklamnih slogana, ne možemo izbjeći da kao predmet razmatranja uzmemo i sveprisutnu politiku.

Kao prvo - što je politika?

Jedino što trenutno nam pada na pamet ona je poznata izreka Karla von Clausewitza: "Rat je nastavak … politike drugim sredstvima."

Iz same te izjave ne vidimo što je politika, a kako ne znamo što je politika, a iz nje se objašnjava rat, ne znamo ni što je rat, tj. za sada ne znamo ništa osim da između dvije nepoznanice postoji jednakost.

Međutim, Paolo Rumiz u knjizi "Maske za masakr" ( izdanje Durieux, str. 39) definira rat kao ubrzanu prvobitnu akumulaciju. "Shvatiš da rat nije ništa drugo do moćni akcelerator financijske akumulacije, dakle kapitalizam u početnoj fazi." Prvobitnu akumulaciju možemo definirati kao drpaćinu sredstava za proizvodnju ili - općenitije - imanja i bogatstva.

To nam daje mogućnost da pitanje što je politika riješimo po principima rješavanja matematskih jednadžbi.

rat = politika drugim sredstvima
rat = ubrzana drpaćina
---------------------------------------
politika = drpaćina sredstava za proizvodnju u miru i ratu

Izvođenje možda nije najtemeljitije, ali rezultat je uvjerljiv.

Čujem na vijestima da naš veliki bard pjesništva Dragutin Tadijanović danas slavi sto i prvi rođendan. Svaka čast, malo tko je doživio te godine, čestitam mu i zavidim jer je malo tko proživio kao on.

Slušam dalje i, ako je vjerovati vijestima, u osamdeset i šest godina umjetničke prakse Tadijanović je objavio pet stotina pjesama u četrdeset zbirki! Pet stotina! Pet cijelih osam pjesama na godinu! Prosječno gotovo šest! Fascinanatan rezultat! I na osnovu tih šest pjesama godišnje proživio je kao bubreg u loju, postao Akademik, nosili su ga kao malo vode na dlanu, glorificirali, i malo što mu je usfalilo. To zaista treba znati!

Pet stotina pjesama u četrdesetak zbirki… da malko razmislim… pa to je prosječno dvanaest i pol pjesama po zbirki! No teško da je objavljivao zbirke od šesnaest stranica (sa koricama). Mora da je tu bilo mnogo recikliranja. Majstorstvo! Prodavati stalno jedno te isto, ne može to svatko. Pa još i prevedeno na mnogim jezicima! To zaista treba znati!

Sto i jedna godina… Slavljenik je promijenio više režima nego bilo tko od njegovih suvremenika. I sa svima je bio u dobrim odnosima! To zaista treba znati!

Sve u svemu, fućkaš poeziju - čovjek je kao malo tko riješio tajnu života bez napora i stresova, trebalo bi ga izučavati, učiti od njega. Dragutin Tadijanović - idol mladih! Kako je krenuo, nema razloga da ne doživi i dvije stotine i dvije godine, što mu od sveg srca želimo.

Nekoć je ono što se kupilo ili pribavilo nakon toga i trajalo. Ako si nabavio ili napravio čekić, onda se taj čekić mogao izgubiti, mogao je biti ukraden, ali se teško mogao pokvariti. Svaka pribavljena stvar je uvećavala bogatstvo i činila nezavisnijom jer je više nije trebalo priželjkivati ili posuđivati. Ono što se posjedovalo ostavljalo se u naslijeđe generacijama. Nasljeđivao se namještaj, posuđe, odjeća, satovi, nalivpera…

Nekoć si kupio vagu (i utege) i ona je uz čuvanje i pravilnu upotrebu mogla potrajati bez garancije i servisiranja i služiti svrsi oko tri tisuće godina. Danas kupiš digitalnu vagu, neusporedivo precizniju i lakše očitljiviju, ali s pokvarljivim baterijama i nepredvidljivim ponašanjem, i ona traje tek nekoliko dana duže od valjanosti garancije.

Danas kupiš jeftini kolor-printer, pa zamjena tinte u narednih šest mjeseci košta tri puta skuplje od same sprave, a sprava ne radi ako nije priključena na kompjutor, koji je gotovo besmislen ako nije povezan s Internetom… i tako dalje, nasuprot čekiću koji je bio samodovoljan bez obzira na bilo što drugo na svijetu. Danas te svaka pribavljena stvar osiromašuje i povećava ovisnost o izvorima energije, servisima, kreditnim linijama, uzglobljenosti u veće sisteme i tako dalje.

Kad ova civilizacija krahira, a postoji dovoljno upozoravajućih znakova da je to lakše moguće nego što se smatra, (a možda čak i nužno,) nakon nje će se naslijediti samo gomile neupotrebljiva smeća: brojne stvari koje ne rade bez struje ili goriva, kojima su istekle garancije, koje su tehnološki zastarjele, koje je nemoguće popraviti, za koje nema rezervnih dijelova, nisu umrežene…

Pitanje je hoće li se ova civilizacija transformirati u neku superiorniju ili će se prije toga pretvoriti u gomile smeća po kojima lutaju ljudi koji ne znaju što bi sa sobom.

Da sam živio u neko drugo vrijeme, (odmah sam i zamislio koje,) mene bi - kakav sam - sigurno giljotinirali.

Da sam živio u neko drugo vrijeme, sigurno bih i ja bio drugačiji.

U tom drugom vremenu živio je i netko drugačiji, koji je jednako kao ja osjećao sebe i život. Mislio je: da živim u nekom drugom vremenu, sigurno bih i ja bio drugačiji. Bio sam to zapravo ja u nekom drugom vremenu.

Tog drugačijeg su giljotinirali.

Kroz povijest su mi se događale svakovrsne strahote!

Misao je bljesnula munjevito poput pada oštrice giljotine i u djeliću trenutka sam premostio vrijeme i osjetio kako mi hladno željezo prodire u vrat i strašna bol odvaja glavu od tijela.

Kada sam upoznao svoju buduću suprugu imao sam frizuru kao Miljenko Jergović, a iz brkova i brade mi je virio samo vrh nosa, i takav sam se i oženio. Otprilike šest mjeseci nakon toga, šećući prijepodne gradom, naglo me je spopalo da se ošišam. Sjeo sam u prvi frizeraj i naprosto rekao "Šišanje". Kada su škare uradile svoje, s čuđenjem sam promatrao odraz u ogledalu - koliku malu glavu imam?! Rekoh: "Skratite mi i bradu i brkove." Rezultat je bio zapanjujući. U naletu euforije dodam: "Skinite mi sasvim i bradu i brkove!" Kad sam izišao na ulicu i ogledao se u izlozima nisam se mogao prepoznati.

Svratio sam do majke, pozvonio, a kada je otvorila vrata bijelo me je pogledala i upitala: "Izvolite, koga trebate?"

To mi je dalo ideju. U naletu inspiracije nazvao sam suprugu i izrecitirao kao da je riječ o nečemu jako značajnom: molim te, sjuri se u kupaonicu i dotjeraj maksimalno moguće, onako na seksi stranu, zatim uzmi onu crvenu fasciklu s lijevog ugla pisaćeg stola i donesi je točno u podne u restoran "Palace" hotela. Ondje će te čekati čovjek u svjetlosmeđem odijelu i predaj mu. Nakon toga bez pogovora i oklijevanja poslušaj sve što ti kaže, što god to bilo! Nemam sad vremena objašnjavati, objasnit ću ti sve naknadno. Zapanjeno je pokušala zamuckati neko pitanje, ali sam prekinuo vezu. Ostalo je dovoljno vremena upravo da napravi sve što sam zatražio, ali nedovoljno da se stigne premišljati.

Supruga me, osim na vjenčanju, nikada nije vidjela u odijelu. Sva su mi i dalje bila kod majke. Obukao sam svjetlosmeđe, bijelu košulju i kravatu, a usput ka "Palaceu" kupio sunčane naočale. Sjeo sam u restoran i umjesto kave i coca-cole, što sam obično naručivao, zatražio whiskey i mineralnu. Raskrilio sam novine i počeo čekati, ali sam bio tako poletno raspoložen da nisam razaznavao, a kamoli pamtio išta što sam čitao.

Točno u podne na vratima restorana pojavila se supruga noseći crvenu fasciklu. Moja mlada supruga bila je zgodnija od Nikoline Pišek, i to kada se Nikolina dotjera, a tom prilikom si je ona dala truda da se ofanzivno uredi. Ostao sam bez daha. Osmotrila je restoran i nije bilo dvojbe jer sam bio jedini gost u njemu. Ustao sam i pružio ruku kada je prišla, te rekao kratko, promijenjenim glasom, s neodredivim stranim akcentom: "Mario".

Pružila mi je faciklu. Bez riječi sam ga uzeo i ponudio joj kretnjom ruke da sjedne nasuprot. Došao je konobar i upitao da li što želi. Kimanjem glave sam potvrdio i pustio je da naruči. Zatim sam otvorio fasciklu i kobajagi usredotočeno proučavao papire u njemu, a zapravo su mi sunčane naočale omogućavale da buljim u nju. Sjedila je uspravno, napeta, trudeći se ničim ne odati nervozu i pitajući se u što je to upala. Prisjetio sam se da nosim vjenčani prsten, pa sam sklonio ruku da ga ne uoči. Nakon pet-šest minuta podigao sam lice prema njoj i samo kratko rekao:

- Vrlo ste lijepi!

Ona je uljudno odgovorila "Hvala", a ja ponovo pognuo lice papirima. Misleći da je ne gledam usredotočeno me je proučavala, ali na njezinom licu nisam zamjećivao ikakav znak prepoznavanja. Nakon narednih pet minuta ponovo sam joj se obratio:

- Uzeo sam sobu gore u hotelu.

Trznula se, ali nije ništa rekla. Da je nisam dobro poznavao ne bih ni primijetio. Vidio sam da joj u glavi radi dvjesto i pedeset na sat, da joj nije jasno što se događa, te pokušava pohvatati konce znajući da njezin suprug ne govori bez veze.

Završio sam s pregledavanjem papira, sklopio fascikl, ostavio na stolu novce za račun, ustao i pozvao je pokretom ruke da krene sa mnom. Kad smo došli do stepenica koje se uzdižu sobama pokazao sam joj da krene ispred mene. Jedva sam se uspinjao za njom koliko su mi koljena klecala, a erekcija jedva dozvoljavala da hodam, s mukom se susprežući da odmah na stepenicama ne skočim na nju.

Stigli smo do vrata sobe. Otključao sam ih i otvorio, te joj pokazao da uđe. Zastala je na pragu i nesigurno me upitala:

- To si ti, a?

Klimnuo sam glavom "Aha" i pogurnuo je unutra.

Osam sati kasnije, kada smo ponovo izašli na Zrinjevac kao dva bića od plastelina bez ijedne koščice u sebi, bila je potpuno svikla na moj novi izgled.