Marketing
život gradova
Prvi puta sam se doselio u Zapruđe kad još pola zgrada nije bilo sagrađeno, novoposađeno drveće je bilo tek šiblje nešto više od metra, a Utrine su bile livade. Stanari u kućama koje su još mirisale na malter dobili su stanove od svojih radnih organizacija nakon dužeg ili kraćeg čekanja na stambenim listama i svi su bili presretni. Posljednji autobus iz grada stizao je u 22 sata, ali to je malo koga smetalo. Televizijski program završavao je između 22 i 23 sata. Pet minuta nakon toga zagrgoljili su svi vodokotlići na stubištu. Sa svog prozora gledao sam na zgradu nasuprot. Vidio sam devet katova sa osam ulaza, na svakom ulazu tri stana, na svakom stanu dva ili četiri prozora, i svi su oni potonuli u mrak petnaestak minuta nakon završetka tv-programa. Radnička klasa je uredno završavala dan: odgledati posljednje vijesti, olakšati crijeva, pa u krevet, da bi se sutradan moglo uredno dići za nove radne pobjede. U ponoć je metropola izgledala kao nekropola i moj je prozor bio jedini koji je poput svjetionika svijetlio do duboko u noć.
Drugi puta sam se doselio u Zapruđe deset godina kasnije. U međuvremenu su neki od onih koji su dobili stanove poumirali, neki se poženili, neki se porazveli, neki se preselili… Stanovi su se počeli iznajmljivati. Oni koji nisu imali sreće da budu na stambenim listama za zaposlene niti dovoljno novaca da kupe stanove, ali su imali dovoljno da kupe auto na kredit, te im nije ostalo dovoljno da iznajme skuplji stan u centru, ali su imali dovoljno za komforniji stan u prekosavskim naseljima, bili su mladi novinari i srodni kulturni radnici. Na svakom stubištu ostajalo je barem u jednom stanu upaljeno svjetlo i nakon ponoći. Sa svog prozora vidio sam desetke takvih kasnosvjetlećih prozora i poznavao ama baš sve ljude koji su živjeli iza njih. Iza jednog prozora živjeli su Mirjana Brabec i Vlado Roksandić - Rex sa malim sinom Aljošom, iza drugoga Slavenka Drakulić sa Slobodanom Drakulićem i malom Rujanom Jeger, iza trećega Tanja Torbarina i Krešo Fijačko, iza četvrtog Agar Pata i Vlado Tomić, iza petog Ana i Rajko Grlić…Svi stanovi imali su telefone!
Kada sam treći puta doselio u Zapruđe drveće je već nadraslo prozore na prvim katovima. Govorilo se da će do naselja uskoro stići i tramvaj. Oko ulaza je bilo toliko automobila da je kadikad trebalo parkirati i dalje od pedeset metara od svojih vrata. Barem pola stanova bilo je iznajmljeno ljudima svih mogućih kategorija i malo koga sam poznavao. U ćevabdžinici na središnjem trgu moglo se popiti pivo i nakon ponoći. Spanđao sam se s curom koja je rođena i odrasla u Zapruđu i tvrdila da ne bi mogla ni zamisliti živjeti igdje izvan njega.
Ona sada živi u Kini i povremeno mi pošalje razglednicu.
Post je objavljen 27.11.2006. u 15:05 sati.