Čujem na vijestima da naš veliki bard pjesništva Dragutin Tadijanović danas slavi sto i prvi rođendan. Svaka čast, malo tko je doživio te godine, čestitam mu i zavidim jer je malo tko proživio kao on.
Slušam dalje i, ako je vjerovati vijestima, u osamdeset i šest godina umjetničke prakse Tadijanović je objavio pet stotina pjesama u četrdeset zbirki! Pet stotina! Pet cijelih osam pjesama na godinu! Prosječno gotovo šest! Fascinanatan rezultat! I na osnovu tih šest pjesama godišnje proživio je kao bubreg u loju, postao Akademik, nosili su ga kao malo vode na dlanu, glorificirali, i malo što mu je usfalilo. To zaista treba znati!
Pet stotina pjesama u četrdesetak zbirki… da malko razmislim… pa to je prosječno dvanaest i pol pjesama po zbirki! No teško da je objavljivao zbirke od šesnaest stranica (sa koricama). Mora da je tu bilo mnogo recikliranja. Majstorstvo! Prodavati stalno jedno te isto, ne može to svatko. Pa još i prevedeno na mnogim jezicima! To zaista treba znati!
Sto i jedna godina… Slavljenik je promijenio više režima nego bilo tko od njegovih suvremenika. I sa svima je bio u dobrim odnosima! To zaista treba znati!
Sve u svemu, fućkaš poeziju - čovjek je kao malo tko riješio tajnu života bez napora i stresova, trebalo bi ga izučavati, učiti od njega. Dragutin Tadijanović - idol mladih! Kako je krenuo, nema razloga da ne doživi i dvije stotine i dvije godine, što mu od sveg srca želimo.
Post je objavljen 04.11.2006. u 22:49 sati.