Marketing
na današnji dan…
…prije četrdeset i pet godina. Prepoznajem na fotografiji malu Nevenku Tuđman, malu Ljerku Mintas, malog Ognjena Krajačića, malog Debeljaka, malog doktora Čurca, malog Babla… Mogao bih vam u trenu ispričati sedamnaestak priča s njima kao glavnim likovima. No nepredvidivi splet skokovitih asocijacija baca me u dvadeset i prvo stoljeće. Moj sinko Mandarinko ima tek četiri godine i tako mali sjedi zamišljeno pored mog pisaćeg stola i zadubljeno me promatra kako kuckam po tastaturi. Sjedi tako gotovo nepomično nevjerojatno dugo za tako malo dijete, ponavljam - ima svega četiri godine, možda i pola sata, a zatim se ustane i priđe mi. Pogleda me onim okicama u kojima se sažela sva mudrost svijeta pogledom pred kojim ništa nije skrito i zapita ni ne očekujući odgovor, znajući da na to pitanje nitko ne može odgovoriti, pa i zato jer je odgovor već sadržan u pitanju:
- Tata, gdje će mene otpuhati vjetrovi sudbine?
Nije važno, sine, gdje god ti budeš, moj anđele, biti će središte svijeta. Jedino što je važno, gdje god bio, da ti ostaneš ti.
Post je objavljen 29.11.2006. u 17:15 sati.