Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

neprikladan za heroja

Godine 1971. državno tužilaštvo je privremeno zabranilo prodaju "Hrvatskog tjednika". To je značilo da u tri dana mora biti održano suđenje na kojemu će privremena zabrana postati trajna ili će se odluka tužilaštva odbaciti. Slučaj je dobio sudac Vjekoslav Tadić. Bilo mu je odmah jasno da je dobio vrući krumpir, pa se posavjetovao sa nedavno preminulim sucem Vidovićem, predsjednikom suda i prijateljem. Sudac Vidović je imao samo jedan savjet: "Moraš to izvesti proceduralno besprijekorno." Nakon toga se posavjetovao s mojim ocem, starijim sucem i prijateljem, koji je savjetovao isto: "Mora biti savršeno po zakonu". Večer prije suđenja našli smo se na razgovoru i nas dvojica jer sam bio sin njegova prijatelja, prijatelj njegove kćerke, a već tada iskusan novinar i student sociologije, te sam znao što se događa.

Na suđenju je predstavnik izdavača, Matice Hrvatske, bio Bruno Bušić. U publici smo, jedan do drugoga, sjedili Markica Rebić i ja, kolege sa studija. Rebić je bio Bušićev rođak, možda čak nećak, i stanovali su zajedno u blizini, u jednoj od onih ulica koje izlaze na Zrinjevac.

Suđenje je teklo upravo onako kako su suđenja trebala teći, a na kraju je sudac Tadić proglasio presudu - "Hrvatski tjednik" se oslobađa privremene zabrane i smije se slobodno distribuirati.

Bruno i Markica su očekivali sve drugo prije nego takav ishod. Izašli smo sva trojica pred zgradu suda na Zrinjevcu, a zatim otišli do njih kući i otvorili flašu vina. Naravno, znali smo da nema pretjeranih razloga za slavlje jer je tužilaštvo još imalo mogućnost da se žali na presudu prije nego postane pravomoćna, te da će mu na višoj instanci vjerojatno dati za pravo, i tako je i bilo.

Sudac Tadić je za to vrijeme otišao prijatelju predsjedniku suda i uručio mu svoju ostavku na mjesto suca. Otišao je u odvjetnike, a prije nekoliko dana, na sprovodu njegove kćerke, rekao mi je da i danas žali što je prestao biti sudac jer i dalje jedino to osjeća kao svoj pravi poziv.

Komotno je mogao zabraniti "Hrvatski tjednik" i ništa se ne bi promijenilo. Konačni ishod za "Hrvatski tjednik" bio bi isti. Vjekoslav Tadić bi ostao sudac i nitko mu ne bi zamjerio. Međutim, toliko je cijenio svoj poziv da si nije htio dozvoliti da presudi protiv pravde i zakona.

Neko vrijeme sam se čudio kada su naglo iskrsli nebrojeni tipovi koji su se busali u grudi, talambasali i razvaljivali na sva zvona kako su se borili za "hrvatsku stvar" kako nitko ne spominje suca Tadića, niti se on sam javlja. Po svemu mi se činilo kako bi imao sve osnove da se proglasi za heroja pravosuđa. Trebalo mi je vremena da shvatim da je upravo zbog svog časnog čina krajnje neprikladan za novog heroja.

Naime, on je dokaz da je čak i u onom sistemu, kojega je postalo uputno samo ocrnjivati, postojalo poštenih sudaca. Drugo, njegov postupak je dokaz da se nije moralo ništa raditi protiv savjesti i poštenja - ukoliko je čovjek bio spreman platiti cijenu. Treće, častan čovjek ne radi protiv vlastitog dostojanstva ni po koju cijenu. Te poruke su novoizniklim Hrvatim smrdjele kao vragu tamjan. Kada bi se priznali pravi heroji, ne bi bilo prostora za lažne.






Post je objavljen 26.11.2006. u 11:09 sati.