Nakon čitanja 700 stranica "Pekinške kome" osjećam se kao da je preko
mene prošao onaj tenk kojeg svi znaju sa TV. Osim Kineza,
Ma Jian je ispričao priču na zanimljiv način, preko učesnika najužeg kruga
organizatora studentskih protesta koji su završili masakrom na trgu Tiananmen,
AD 1989, ma vraga, ADengXiaopingii78 (u Kini bi se, da je demokratska,
vrijeme brojalo od pada carstva i uspostave Republike, ovako, smislio sam
bastarda).
Glavni junak je u komi 10 godina, nakon što je dobio slučajni metak u glavu
pri kraju protesta, ali čuje sve oko sebe i osjeća mirise, donekle osjeća i
dodir. Pratimi njegov tok misli dok se oko njega događaju stvari, i njegova
sjećanja. Čak i seksualni akt, i homoseksualni, izveden na njemu.
Zapravo sam tek tokom zadnjih stotinjak stranica shvatio zašto me toliko
pogađa to što piše: bio sam u studentskom protestu u Zagrebu, mislim da
1993, bili su to prvi protesti u Hrvatskoj, ticali su se Studentskog Centra,
a čega bi...leglo lopovluka! Krenuli smo sa "Cvjetnog" prema "Savi" i onda
"Šari" i Savskom prema Centru. Policija u punoj opremi nas je zaustavila na
parkingu kod Studentskog Centra, nisu nas pustili prema Trgu. Pošteni
kordon, ne neki penzioneri, vlast nas je očito uzela ozbiljno. Kad smo
vidjeli da su se pojavili neki provokatori s parolama koje nisu spadale u
naš protest, i da policija biva sve nervoznija, pokupili smo se što dalje.
Slične situacije opisuje i Jian, borba studentskih frakcija za vlast unosi
razdor i na kraju se masa otima kontroli. Opasno, jer lako je skrenuti
pozornost mase nekom akcijom, a teško ju je onda zaustaviti.
Na sreću, nas nisu gazili tenkovima, pa nemam i takvo iskustvo, ali one na
Tiananmen jesu, i pucali su u njih bojevom municijom. Kasnije su ih uglavnom
pozatvarali u zatvore ili ludnice - u Ankankg ludnicama terapijom su ih
navodili da stvarno polude, kineska "profinjenost" ne zna granica kad je
mučenje u pitanju, imali su 5000 godina da razviju metode, i razvili su ih.
Govnar od Deng Xiaopinga si je zaslužio da gnjije u tri pakla za svoje
postupke tada, kao i ostatak Partije. Seronje.
Sramotno je da se i danas ne zna koliko ljudi je tamo izginulo, brojke su od
par stotina do par desetaka tisuća-naime, na samom trgu je manjina izginula,
više je bilo u ulicama tokom dana uličnih borbi, kad su studenti i građani
pokušali blokirati vojsci dostup do trga. Tenkovi su jednostavno pretvorili
masu u krvavu smjesu-postoje dokumentarne snimke, potražite na youtube,
istina se ne može sakriti.
U Kini se zapravo i dan-danas ne smije spomenuti Tiananmen 1989. Ne postoji,
nikad bilo, "to je sve neprijateljska propaganda." Bagra robovlasnička,
sjeme im se zatrlo!
Po tome smo ipak napredniji, ako se tako može reći. Ovaj varšavski spomenik
ljudskoj gluposti je danas samo jedna u nizu visokih zgrada na mjestu nekadašnjeg
židovskog Geta:
To je bio "poklon" Staljina dragom "oslobođenom gradu". Sa crvenom zvijezdom na
vrhu, jasno.
Varšava me i dalje ponekad iznenadi, evo, prošli tjedan me iznenadio
ovaj spomenik jednom drugom Velikom Vođi usred grada, čak je i napisano tako:
Ne znam što taj seronja tu ima stajati, makar i u ime FR/PL prijateljstva,
bolje bi im bilo neku lipu Francuskinjicu i/ili Francuza tu postavit, ili
bocu vina. Bilo što, a ne Pigmaliona s kancerogeno razraslim egom. Iš, iš! Fe!
Ne dajte se diktatorima, populistima, seronjama i maherima raznih masti.
Pošaljite ih na ropotarnicu Povijesti čim primjetite da im je ego veće od...
one stvari. Opasni su, u stanju su unesrećiti mnogo, mnogo ljudi.
Teške teme, očito je jesen došla i sjećanja naviru.
Vrapci se udebljali, spremni su za zimu:
Trave odlaze u stilu:
|