|
astrosailor
petak, 21.10.2016.
Poljsko-ruski rat
pod bijelo-crvenom zastavom. Naslov nagrađivane knjige (tada) premlade poljske spisateljice Dorote Maslowske ("Wojna polsko-ruska pod flagą biało czerwoną") pogađa u srž vrlo jasan odnos Poljaka prema Rusima i njihovim čarima i čarolijama.
Bilo koji pisac bi bio premlad za rječnik koji DM upotrebljava u ovom tekstu, ali nije da je smislila nešto originalno, samo izađete na ulicu i imate oko 98% šansi da će izvjesna riječ na "k" biti prvo što ćete čuti. Opetovano. Do bola.
Ono originalno u tekstu je da je pisan kao tok svijesti (ako to nije pretjerana mistifikacija misaonih procesa dotičnog) mladića koji...živi svoj život. Kratak ali intenzivan, intenzivniji nego onaj običnih smrtnika, jer na speedu, amfi, čemugod.
Ovo je bilo opetovano iščitavanje tog teksta za mene, pošto sam ga prethodno čitao kad je još bio vruć kao krumpir, a ja sam bio povremeni gost u Varšavi, a sad sam stalni stanovnik, pa sam htio pogledati kako će mi to sada djelovati. Djeluje mi da je samo opisala sasvim realnu svakodnevicu izvjesne grupe ljudi ovdje. Kojima je mozak privjesak uz uho koji uglavnom treba napumpati amfetaminom da bi iznjedrio makar psovku. Ništa drugog i tako nisu u stanju. Dobri vjernici, nacionalisti i općenito, državljani, trude se da i policija i zatvorski čuvari imaju posla, popovi pri pogrebima i kurvice po šoping centrima također. Bljuvotina im je poslastica, a neka beskonačno glupa parola tipa "udri Ruska" (valjda ekvivalent onog junačkog pokliča koji se od braće im po umu i razumu tako često čuje s tribina naših stadiona, ali polako prodire i u Sabor) im obično spali prekidače u glavi i tada se mogu samo derati ono isto što se dere najbliža im osoba pokraj njih, a samostalno mogu jedino pocugnuti iz boce i/ili ušnjofati liniju bijelog. Ovdje to isto traje već stotinjak godina, kako se vidi s ovog grafita:
I nakon par godina tekst Maslowske je osvježenje, a na žalost postao je još aktualniji. Svijet se opasno približio onome što je opisala, zapravo je pregazio ideal na svim poljima, ostavio ga osakaćenog u polju i pojurio prema horizontu, bez pogleda na sat ili kompas. Miješaju se danas i jučer:
Sutra je, u Varšavi, ipak danas, za razliku od permanentne jučerašnjice u Lijepoj Njihovoj:
Orwell je imao pravo, ljudi su stoka a čokolada je sve jeftinija, iako je ima isto ili manje u istom pakovanju:
|
četvrtak, 13.10.2016.
Minhenski glasovi prošlosti: Milan Jovanović
Kako i pristoji listopadu, ili oktobru, Minhen.
Ne, nije astrosailor postao pivopija niti se ubacio u pivski turizam, nego sam pročitao
najnoviju knjigu priča mog omiljenog emigranta iz besmisla, Milana Jovanovića: "Glasovi prošlosti".
Pisao sam već o njemu ovdje, prilikom čitanja nekih od njegovih prethodnih knjiga: Staklena mastionica,
Malo dvorište, Gospodar.
Ova zbirka već vanjskim izgledom pokazuje da su, konačno, u Srbiji otkrili
da u njemu imaju Pisca: Srpska književna zadruga se pobrinula za dostojno
izdanje, tvrdi uvez, kvalitetan papir i slog. Užitak primiti u ruku.
Sadržaj je uobičajeni, dobri Jovanović: priče povezuje to da je narator
u mislima prebačen, nekim susretom ili događajem, u svoju prošlost pred 20
ili više godina.
Otkopane, ili u nekim slučajevima faktički ekshumirane, su prve ljubavi, studentske
ljubavnice, fascinacije, grijesi mladosti, neriješeni kriminalni slučajevi.
U jednostavnu naraciju, Jovanović unosi mistično: kršćanska mučenica iz doba
Rimskog Carstva daruje svoju nevinost muškarcu iz XX stoljeća, mladi
monah/monahinja iščezava i ostavlja svom učitelju predivne prijepise svetih
knjiga, kuća strave i smrti iz djetinjstva postaje glavnim aktorom života
sredovječnog muškarca, vojnik usred borbe spašava bebu mrtve nepoznate
žene s neprijateljske strane i postaje joj otac... U jednoj priči, slučajna poznanica
iz studentskih dana - kako se kasnije pokazuje, već mrtva žena - navodi
muškarca na susret u kafiću i donosi mu poruku od davno nestale, a poznate mu
djevojčice, čiji kostur on potom nalazi u podrumu jedne napuštene kuće. Mistično u
toj priči je to da je on tu kuću sanjao više puta, i da su i glasnik i djevojčica već
poodavno mrtvi!
Uz uobičajeni postotak priča smješten u monahijski svijet stvarnog ili
suvremenog Srednjeg vijeka, koji je njegov prirodni habitat, Jovanović se
sve češće upušta i u suvremenije scenografije. Kao putnik u vremenu,
polako se upoznaje sa svijetom današnjice, ali ga i dalje doživljava očima
mistika, čiji kalendar je kao crkvena knjiga umrlih: važni su dani u godini,
a ne godine same. Dani pripadaju sadašnjosti, a godine - vječnosti.
Toplo preporučam za jesensko-zimsku lektiru, uz čaj i šuštanje lišća na vjetru s rijeke.
|
|
|