Pregled posta

Minhenski glasovi prošlosti: Milan Jovanović

Kako i pristoji listopadu, ili oktobru, Minhen.

Ne, nije astrosailor postao pivopija niti se ubacio u pivski turizam, nego sam pročitao
najnoviju knjigu priča mog omiljenog emigranta iz besmisla, Milana Jovanovića: "Glasovi prošlosti".

Pisao sam već o njemu ovdje, prilikom čitanja nekih od njegovih prethodnih knjiga: Staklena mastionica,
Malo dvorište, Gospodar.

Ova zbirka već vanjskim izgledom pokazuje da su, konačno, u Srbiji otkrili
da u njemu imaju Pisca: Srpska književna zadruga se pobrinula za dostojno
izdanje, tvrdi uvez, kvalitetan papir i slog. Užitak primiti u ruku.

Sadržaj je uobičajeni, dobri Jovanović: priče povezuje to da je narator
u mislima prebačen, nekim susretom ili događajem, u svoju prošlost pred 20
ili više godina.

Otkopane, ili u nekim slučajevima faktički ekshumirane, su prve ljubavi, studentske
ljubavnice, fascinacije, grijesi mladosti, neriješeni kriminalni slučajevi.

U jednostavnu naraciju, Jovanović unosi mistično: kršćanska mučenica iz doba
Rimskog Carstva daruje svoju nevinost muškarcu iz XX stoljeća, mladi
monah/monahinja iščezava i ostavlja svom učitelju predivne prijepise svetih
knjiga, kuća strave i smrti iz djetinjstva postaje glavnim aktorom života
sredovječnog muškarca, vojnik usred borbe spašava bebu mrtve nepoznate
žene s neprijateljske strane i postaje joj otac... U jednoj priči, slučajna poznanica
iz studentskih dana - kako se kasnije pokazuje, već mrtva žena - navodi
muškarca na susret u kafiću i donosi mu poruku od davno nestale, a poznate mu
djevojčice, čiji kostur on potom nalazi u podrumu jedne napuštene kuće. Mistično u
toj priči je to da je on tu kuću sanjao više puta, i da su i glasnik i djevojčica već
poodavno mrtvi!

Uz uobičajeni postotak priča smješten u monahijski svijet stvarnog ili
suvremenog Srednjeg vijeka, koji je njegov prirodni habitat, Jovanović se
sve češće upušta i u suvremenije scenografije. Kao putnik u vremenu,
polako se upoznaje sa svijetom današnjice, ali ga i dalje doživljava očima
mistika, čiji kalendar je kao crkvena knjiga umrlih: važni su dani u godini,
a ne godine same. Dani pripadaju sadašnjosti, a godine - vječnosti.

Toplo preporučam za jesensko-zimsku lektiru, uz čaj i šuštanje lišća na vjetru s rijeke.

Post je objavljen 13.10.2016. u 09:13 sati.