|
astrosailor
srijeda, 27.11.2013.
Opkoljavanje Taipeija
Dva posta unatrag, na Bubnjevi u džungli sam napisao da moram naći put prema sjevernom dijelu grada, kroz brda. Subota je osvanula vedra i topla (u rano poslijepodne temperatura je dosegla 30ak C) pa sam ovaj puta bacio pogled na mapu, sjeo na međunožno guralo i krenuo istim putem. Uzelo mi je nešto manje od tri sata, 65km:
Dakle, putanja kao u spomenutom postu, a onda...ne kroz nego preko brda. Na mapi je to samo malo krivudava cesta, u stvarnosti je riječ o planinskoj cesti nr. 109. Pogled prema dole s vrha u jednu stranu, prema zgradama uz potok Jingmei, od kojih sam krenul gore:
i u drugu, prema sjeveru grada, kuda idem:
Uspon je bio (po)lagan, a spust oko 55km/h s laganim kočenjem na zavojima. Jako lijepa vožnja, pogledi hrana za dušu, prometa malo. Podsjeća na malo duži Dugi Vrh prema Varaždinskim Toplicama iz Varaždina, haha, jedino gradić malo veći...
Nakon spusta, presjekao sam kroz Nankang prema rijeci Keelung, ovo je početak staze niz rijeku:
Pogled na malo slatko 600tinjak metara zgradice "101". Impresivno iz svakog kuta.
Novi krajolik za mene, nisam nikad bio biciklom na ovom, gornjem dijelu toka te rijeke. Mostovi Taipeija:
I još mostova:
Neihu, mjesto gdje je vrlo vjerojatno sjedište tvrtke koja je proizvela kompjuter na kom ovo čitate, ili bar veći dio njega (proizvodnja je odavno otišla u Kinu, gdje sve ove kompanije imaju tvornice, u bezcarinskim zonama gradova kao Shenzhen, Suzhou, Guangdong...):
Djeluje nehumano...i jest.
Što rekoh "101" je impresivna iz svakog kuta. Taipei ima mnogo prostora kao ovaj, koji su ostavljeni za poplavu. Tokom Tajfuna nemojte biti ovdje...ali većinu vremena je riječ samo o okuugodnoj livadi:
Subota poslijepodne, grad je izašao na rijeku, ljudi djeluju bezbrižni, sretni i zadovoljni:
"Umjetnik" se malo zaigrao
Našao se tu i vrtuljak iz davnina:
Mostovi autoceste, podzemne i koječega:
Pogled na hotel koji je lokalna Jovanka, Madame Chiang Kai-Shek, napravila za svoj hobi...najveći krov u kineskom tradicionalnom stilu na svijetu:
Prema sjeverozapadu je rijeka Danshui (koja nastaje slijevanjem rijeka Xindian i Keelung) . Jako mirna slikica prema jednom od davnih vulkana koji okružuju grad:
Skok preko mosta za bicikliste i došao sam nad "svoju" rijeku Xindian. To su mostovi pod kojima obično trčim, uhvatio sam moment s avionom u silaznoj putanji prema gradskom aerodromu:
Istočni dio grada u smiraj dana:
Na kraju, blizu mog mosta, od kojeg sam krenuo, Guanyin s pogledom prema rijeci:
Bicikl je savršeno prevozno sredstvo u ovakvoj sredini, tri sata vožnje i 65 km je dovoljno za obići jezgru grada u kojoj živi oko 4 miliona ljudi-okolica dodaje još 2-3 miliona. U ovako lijep dan kojih 1% ih je bilo na šetnji uz rijeku, pa sam poprilično morao paziti pri slalomu kroz poslovično neoprezne porodice na biciklima.
Glavna razlika između našeg i azijskog odgoja djece je da ćemo mi djetetu koje istrčava pred bicikl ili auto na cesti reći "nemoj istrčavati pred...", a oni će se, ako uspiju maknuti dijete s puta nečem na cesti ili ako sve stane dok se dijete ne udostoji maknuti, nasmijati, kao "baš fora". Puno ih je pa plus minus jedan... mislim, do sad sam već naučio ne psovati krvnički svakog idiota koji stane ispred mene jer mu ne padne da se makne metar ulijevo ili udesno da popriča na telefon sa svojom dragom o boji najnovije LV torbice koju si je kupila, ali mi ponekad ipak dignu tlak. Zapravo, zaključujem sve da smo mi Hrvati stvarno neki nervozan narod, vozimo se brže od 0.1 km/h (ne biste vjerovali koliko sporo je moguće hodati ili voziti bicikl dok ne vidite studenta u punoj snazi kako mili svojim putem, puževi ga prestižu), pazimo da ne stajemo usred ceste i ne smijemo se veselo i razdragano kad nas ili naše dijete skoro zgnječi nešto što nije stiglo stati u istu sekudu s nama...grrrrrrr! Očito svi ti njihovi Bude i Guanyin i koznakaj dobro ispunjavaju svoju smirujuću ulogu i...smiruju. Umrtvljuju, čak. Usprkos tome, vožnja je bila lijepa, neće meni par boddhisatvi koji su mi prepriječili put pokvariti gušt u tome što sam konačno napravio krug koji mi se već neko vrijeme motao po glavi.
|
nedjelja, 24.11.2013.
Moratorij na građane Hrvatske u domaćoj politici
Čitanje online novina iz domovine postaje mi sve mučnije. Kako li je tek vama tamo, ako je meni sa sigurne udaljenosti, dalje i od Kine, tako.
Kad gledam sve te naše vlade unatrag 20 godina i njihove posljedice po nacionalno biće, sve mi se čini da bi za naš napaćeni narod idućih 10 godina najbolje bilo uvesti, dekretom za očuvanje općenarodnog zdravog razuma, moratorij na bavljenje politikom unutar Republike Hrvatske njezinim građanima. Poslati sve voljne takvog javnog rada u Evropu. Ili Europu, jadna li joj majka, baka i prabaka.
Raspustiti Sabor (bez isplate naknade, uzeti i svim prethodnim sabornicima i političarima sve privilegije i sve što NISU zaslužili, pa netko je valjda poslušno dizao ručice za te sve gluposti i krađe i zaduživanja koja su se uglavnom prelila u privatne džepove), masno platiti 20-ak ili 200 dokazanih tehnokrata iz inozemstva da pošteno obavljaju posao pod nadzorom i polugodišnjim izvještajem drugom takođe masno plaćenom panelu međunarodnih ekonomskih i političkih stručnjaka (osnovni uvjet pri zapošljavanju oba tijela: nepostojanje ikakvih porodičnih, političkih, vjerskih ili interesnih veza s Hrvatskom. Čistačica iz javnih WC-a u Tunguziji je sasvim dobra kvalifikacija, u usporedbi s nekim od naših političkih veleumova, ali budimo ozbiljniji, probajmo za razliku od uobičajenog s nekim s pravom, neprepisanom diplomom ičeg drugog nego Kumrovečka škola ili prometni fakultet s poznatim cjenikom diploma). Za Predsjednika Republike privremeno postaviti fikus iz Ureda Predsjednika. Premijer? Molim?
U slučaju neuspjeha, bar bi mogli reći da nam je netko drugi kriv. Ali bar bi debelo uštedili, a i sumnjam da bi stvar mogla završiti lošije nego trenutni biološko-sociološki eksperiment s epskim naznakama tragedije za današnje i buduće naraštaje.
|
ponedjeljak, 18.11.2013.
Konzerviranje budućeg sveca
Jesen je, sezona pripremanja zimnice (merde, moral sam dve minute kontat da se setim te riječi, fakat je vrijeme da se vratim u bliže krajeve jer bum počel sam sebi "Nin Hao" govorit!). Uzmeš 102 lete starog Mastera, ubaciš u teglu...i dobiješ ovo:
Slažem se, neukusna prispodoba, ali zanimljivo mi je bilo to vidjeti za budiste, koji uče o nebitnosti tjelesnog. U svakom slučaju, prema onom što su mi rekli, ovaj uvaženi Učitelj je zaključio da nije potrebno da se njegovi učenici trude oko skupljanja relikvija nakon posmrtnog spaljivanja njegovog tijela, ne, on je živio toliko sveto da je cijelo njegovo tijelo relikvija, pa neka ga jednostavno ubace u posudu i drže tako. Po sjedalicama naokolo se vidi da učenici i dalje dolaze u posjetu. Da baš ne sjede pred metalnom ...teglom, obukli su ju u zlatnu krpu, a ispred nje postavili voštanu figuru Učitelja, dok ovaj u tegli ne...hm, ne bude spreman.
Tradicionalno su tako postupali s Učiteljima od samog početka Zena, 4-ti i 5-ti patrijarh su tako bili mumificirani. Na web-stranici D. Gildow je cijela galerija budističkih mumija sa Tajvana i okolice, čovjek je radio doktorat na tu temu na Berkeleyu. Za slučaj da jedete čitajući ovo, neću vam sad dati primjere koje on pokazuje, takvih mumificiranih Učitelja izvađenih iz tegli ili zemlje, pogledajte si sami ako vas zanima. Zanimljivo što čovjek nauči posjetom naoko bezazlenom samostanu na brdašcu na rubu grada. Nisam znao da je postojao taj običaj, mislio sam da je riječ bila više o primjerima čudesnih očuvanja tijela i onda unošenjem toga u kult od strane neukog svijeta. Čovjek uči dok je živ.
Prilaz samostanu na mirnom obronku brda je spreman za mnoštvo posjetitelja:
Ovo je glavna zgrada, podignuta nedavno zbog povećanog zanimanja:
Unutra je mnogoruka Guanyin, uobičajena svuda na Tajvanu:
Ipak, glavna figura u tom samostanu je u drugoj, manjoj zgradi iza ove velike. U centu za posjetitelje su nam rekli da je ovo jedna od samo dvije figure na svijetu gdje je Guanyin (ili Kuanyin) u obliku sa slike ispod. Guanyin je kineska verzija Avalokitešvara Boddhisatve, koji utjelešnjuje samilost i ljubav prema bližnjima. Kinezima se učinilo prigodnim za njegove karakteristike promijeniti mu spol u ženski:
Zanimljiva priča je da je ova statua ostala nakon Japanske vladavine, a druga takva postoji jedino još na Japanskom Carskom dvoru. Kad su Japanci otišli, kinezi budisti nisu znali što će s tim, pa su pitali da im pošalju nekog kaluđera da pomogne. Onaj kog su pitali isprva nije želio ići, ali onda mu je u snu došla Guanyin i molila da se pobrine za nju. Došao je i ostao, i sad je pored njezinog hrama i njegov:
On čeka svoje vrijeme u onoj (metalnoj) tegli pa da postane punopravni sveti objekt. Tako se rađa kult. Zanimljivo za vidjeti vlastitim očima.
Evo kako izgleda jedan mladi kaluđer u tradicionalnoj odjeći koji se dovezao, o čuda, crnim lipim Audi A4...odma mi je bilo jasno čemu onakav prilaz. Očito je tradicionalno, ne samo u Budizmu, da kaluđeri vole skupe crne aute. Ljudi daju milodare, limodare, pa kupujmo limu, limuzine...zvuči nevino kao dječja igrica, ali lova koju treba iskeširat za A4 nije dječja igrica. Da ne bi sad bilo da sam ja samo antiprotivan, samostan je, kako i priliči organizaciji koja štuje Guanyin, poznat po pomaganju siromašnima i potrebitima, imaju i vlastito sirotište. Plus za samostan, minus za moj skepticizam, i oni su samo ljudi.
Vratimo se tegli. Učitelj ima lijep pogled:
Nije usamljen, evo nedaleko i drugog samostana.
Din-don, evo zvon, a tu je i priručni telefon, da se kaluđer koji taman zvoni javi direktno Centrali i provjeri stanje na Wall Streetu? Halo Bing, kako brat?
|
ponedjeljak, 11.11.2013.
Bubnjevi u džungli
Prošli vikend sam krenuo južno, put "džungle". Ovaj vikend sam krenuo sjeverno, put džungle na asfaltu...
Počelo je sa cvjetnim nasadom, ljudi se naslikavaju...gradska vlast se trudi učiniti obale rijeka (četiri u Taipeiju) oku i nogama ugodnim, i uspijevaju u tome:
Par metarski betonski zidovi osiguravaju grad u vrijeme poplava, pa na momente djeluje kao vožnja kroz tunel, ali većina su ovakvi pogledi:
ili ovakvi:
Kad se zna da je naokolo grad sa 6.5 miliona ljudi, onda se cijeni ovakva iluzija prirode. Bubnjevi na koje sam naišao uz put su dočarali i divljinu džungle-to je specijalnost domorodaca, ide im:
ovdje ih možete i poslušati, snimio sam minutu bubnjanja:
Bubnjevi u Taipeiju
Negdje krajem vožnje nad rijekom, pogled preko brda na sveprisutnih 600 metara zgradice "101", ona špica oko sredine slike.
Djeluje mi da ima dolina u tom pravcu, idući puta moram pronaći put kroz ova brda između i doći nad drugu rijeku, s druge strane brda. Za sada, morao sam skrenuti prema gradskim ulicama, ovako to izgleda u predgrađu, uz rijeku:
Sunce ide pajkiti:
Nešto kasnije sam otišao do centra ispod "101", koji noću u obični dan izgleda ovako:
Noćna skyline naokolo:
Tajvanci ne mogu bez štandova, čak i u hypertech ulici:
Ovaj model se prodaje u HR pod istim imenom?
|
|
|