|
astrosailor
petak, 31.05.2013.
Mi i Zamjatin
Pročitao sam ponovo ovaj klasik, u Poljskom prijevodu, nakon 20 ili više godina. Mislim da sam ga prvi put pročitao još u Jugoslavenskom vremenu, 1980-tih. Svijet danas izgleda poprilično drugačije.
Tada sam živio u jednom od uspješnijh društava koje je pokušavalo izgraditi nekakvu utopiju, potaknuto autoritarnom žeđu za vlašću. U usporedbi s konkurencijom, to definitivno nije bilo najgore moguće mjesto za život! Kasnije sam živio u ruševinama Sovjetskog Reicha, u Poljskoj sredinom 1990-ih godina, a novi milenij sam počeo u izravnijem potomku Utopističke misli, emocionalno ne najtoplijoj Istočnoj Njemačkoj. U blizini bivšeg Zida sam svakodnevno šetao sa svojom djecom uz bivšu liniju smrti, koja je prolazila između Zida i minskih polja. Također sam živio u Grčkoj s njenim beskrajnim štrajkovima i Che Guevaroidima, koji tako ustrajno vježbaju bacanje Molotovljevih koktela. Trenutno živim na meti 1100 raketa Velikog Crvenog Brata, u KMT-ovom sigurnom utočištu, Tajvanu, ili, kako to oni žele nazivati, Republici Kini. Pišem ovaj popis da bi znali da baš i nisam djevac kada je riječ o totalitarnim režimima i njihovim potomcima. Znam ponešto o tome. S njima obala izgleda kao na otočju Penghu iz prethodnog posta:
Ovaj roman je najmanje poznat od tri koja su obilježila 20-stoljetno pisanje na temu distopije ("Vrli novi svijet" Huxleyja i Orwellova "1984" su druga dva). To je ujedno bio i prvi, napisan još 1920-te! Čini mi se da ima neke kvalitete koje će ga učiniti zastrašujuće upotrebljivijim u vremenima koja dolaze. Na početku se proza čini pomalo naivna, ali kako idemo dublje u priču, ta iluzija postaje sve stvarnija i uvlači nas u bolnu borbu glavnog junaka za ... zdrav razum.
Samo što se njegov pojam "zdravog razuma" (još) malo razlikuje od našeg. To je razum bez mašte, koja je bolest, atavizam iz nekog udaljenog, divljeg vremena dlakavih predaka. Mašta mora biti obrijana, kao višak dlaka na tijelu. Tretirana X-zrakama. To je jedini i posljednji preduvjet Sreće. Ako vam se dogodi da ne budete dovoljno zdravi za vidjeti korist iščeznuća mašte, ako ste tako beznadno bolesni, Oni, vlada, vaši dobročinitelji, će vam pomoći...
Opis društva koje je implodiralo i uspješno napreduje u savršenom redu stoljećima, podsjeća me na Sjevernu Koreju danas. Bit će da je Najveći Veliki Vođa volio čitati "Mi". Je li to jedino društvo danas koje se može poistovjetiti s ovim romanom? Velika Kina je skrenula s tog puta, čak i ako Stranka (neka Stranački čelnici i njihovi potomci i njihovi kućni ljubimci i njihovi potomci žive dug i sretan život, oni su pravi dobročinitelji svojih ljudi, koji rade tako teško za svoju zemlju i ljude ...) tvrdi da slijedi neke stare principe, ne, ne, oni su razbili Zid. Sovjetsko široko nebo na kome Sunce ne zalazi se također srušilo, a novi Oligarhi Rusije su još uvijek u procesu izgradnje kule vlasti ... Začudo, daleko su prehumani da se to dogodi.
Ima li na Zapadu nešto novog, postoji li neki skriveni dragulj, koji bi, kao u Orwella Anglsoc, dao naslutiti moguće kukavičje jaje? Osim Evropske birokracije, koja, na sreću, još uvijek nema oružje u rukama da nametne svoju viziju sreće svojim podanicima, ne vidim takvu moć. Ali treba ih uzeti na znanje, postoji potencijal za razvoj u tom smjeru u tom bastardu Europske Unije i Anglo-Američkom viđenju stvarnosti. Imaju potencijal za Anglsoc, uvijek su ga imali.
Nije uzalud da znaju razviti slijepu pjegu u svom viđenju svijeta, kao što je to bilo u slučaju "ne primjećivanja" patnje u istočnoj Europi desetljećima, ili kad nisu primijetili mana odstupanja od pristojnosti u Turskoj, na Bliskom istoku, u Africi ili Aziji, kada su milijuni ljudi ubijeni, izgladnjeli ... Ili kad su bili tako šarmantno očarani sa Velikim Svinjojedom Maom.
Što sam ovaj puta naučio od Zamjatina?
Podsjetio me da postoje temeljne ljudske vrijednosti koje treba slijediti bez obzira na cijenu.
Moglo bi se činiti prozaično, ali u ovim danima Velike Globalizacije, nije baš tako prozaično. Potrošački život vas je zajahao, htjeli ne-htjeli, prodaju vam život nekih izmišljenih celebrities kao Život...možete li čiste savjesti reći da i dalje u potpunosti živite dostojan ljudski život? Promišljajući svoje vlastite misli, dišući nezagađeni zrak, pijući čistu vodu, jedući prirodnu hranu, s pogledom na zvijezde? Možete li, bez rumenila na obrazima, reći da živite pravi život, da volite ili čeznete za pravom, ljudskom ljubavlju i razumijevanjem?
Moglo bi se činiti prozaično, ali mnogima bi mogao zatrebati Prozac.
|
ponedjeljak, 27.05.2013.
Pescadores
Čak i kad živite na tropskom otoku ponekad je dobro odmoriti od njega... naravno, ne treba biti preveliki mazohist, treba odmoriti na obližnjem još tropskijem otoku ;)
Svakogodišnja konferencija Tajvanske astronomije je ove godine organizirana na Penghu, ili na Portugalskom, Pescadores, arhipelagu 64 otoka i otočića između Kine i Tajvana. Do sada nisam bio na njima, jedino sam ih nadlijetao na letovima prema Kontinentu. Izgledaju vrlo zanimljivo, i rado sam končno otišao provjeriti jesu li i iz bliza toliko lijepi kako izgledaju iz zraka. Definitvno zanimljivo iskustvo, čovjek osjeća da je negdje van Tajvana, zgrade su drugačije, ljudi spori kao na Jugu Tajvana, ali nekako aktivnije, ne zombificirano. Na nebu navečer se vidi zvijezde, a more je dio grada. Miris mora, povjetarac, lepe cure naokolo... jupiii, što ćeš više, di je moj koktel?!
Ali omo po redu. Izađeš s posla, prošećeš do obližnje podzemne željeznice i gija na aerodrom usred Taipeija. Ušećeš u avion i izađeš bez mosta ili autobusa, stvarno ležerno...
Mali i ponešto prljav aviončić-netko me je ugodno obavijestio da je dotična kompanija imala u zadnje vrijeme puno incidenata ali ih nisu prijavili, pa sam ozbiljno razmišljao o dodatnom osiguranju prije leta, ipak treba brinuti o svojoj djeci... Sat vremena leta s punim Mjesecom u prozoru, a nakon slijetanja izlazak gotovo direktno u Taxi- zgrada aerodroma je gotovo nepostojeća (makar sam siguran da im je promet višestruki onom Zagrebačkog aerodroma, Penghu je popularna destinacija). Otok ima podosta vojnih instalacija, u vidu radara i slično, ali se neupadljivo uklapaju u krajolik...potpomognute maskirnim bojama. Na aerodromu je napisano "ne slikati" jer je aerodrom ujedno i vojna baza. Gradić je narasao oko luke i prema aerodromu. Mnogo ljudi s Tajvana dolazi ovamo provesti ljepši dio godine - zimi navodno neprijatno puše s mora, pošto nema nekog značajnijeg brda.
Pogled sa 9-og kata hotela na zaljev i luku glavnog grada na otočju, Magonga, koji sam najavio u nekom od prethodnih postova, kad je hotel dao ove rezervoare kao reklamu:
Malo u ljepšu stranu:
Brod-nešto kao ribarska zadruga. S visine sam mislio da je stvarno riječ o brodu zacementiranom u obalu, ali pogled izbliza otkriva da Penghu-arhitekti imaju mašte...ajde, ovo bar ima nekog smisla.
Ulice grada su poprilično drugačije od onog što se vidi na Jugu Tajvana (gdje otočje pripada), kao da je utjecaj Kineske sveopće prljavštine oko kuća manji.
Turistički dio grada je još malo uređeniji, ima gotovo mediteranski štih:
Stari zdenac, negdje iz 15-tog stoljeća, to je ujedno i najstariji dio grada:
Pješački most koji su postavili da bude atrakcija u noći:
Vatromet je bio 15-minutna orgija, da malo poguraju raniji turizam, organiziraju svašta, a Kinezima daj vatromet i dođu odma masovno-jedva sam našao mjesto na letovima simo i natrag:
Vatromet je bio u subotu, a u nedjelju je bila modernizirana procesija lokalnih bogova iz svih hramova na otočju:
Tri sata procesije kroz grad, također poprilično vatreno:
Naravno, ja sam tokom dana uglavnom bio na predavanjima
i znanstvenom programu:
Našlo se vrijeme i za dnevno promatranje zvijezda:
Arhitekti su isto došli na plažu:
Malo seoce na obali, idilična slikica:
Nebo prema Kini, koja je ovdje debelo na Zapadu, velim ja da sam ovdje dalje i od Kine...:
Po prvi puta sam vidio zanimljivost velike plime. Ideja je došetati do ovog otočića suhih nogu:
Djeluje nemoguće? U jednom momentu, valovi počinju čudnu igru:
Grupa je krenula za Mojsijem...
Polako se nazire što će se tu dogoditi:
Ali nisam očekivao baš ovakvu promjenu u svega dvadesetak minuta!
Jedna od napuštenih kuća usput:
Hram u obnovi, ne znam što će im ovakva rupetina ispred:
Poznata turistička destinacija je kitova spilja, a radije rupa u bazaltnim stijenama koje stvarno imaju izložbu uzduž obale:
Turisti sami su isto izložba za sebe:
Ovo je primjerak lokalne brodice, postavljen u campusu Sveučilišta:
Uobičajeno prevozno sredstvo malih dućandžija:
Mural ispred hrama Matsu:
Ovaj jednostavan hram mi se najviše svidio, na obali u Magongu, Guanyin je kao naša Majka Božja:
To je jedan od starijih na Tajvanu, oko 300 godina
Svidjela mi se njegova jednostavnost:
Najvažniji element u njemu je ovo zvono, iz 1696:
S druge strane, na nasuprotnom zidu je bubanj:
Usred hrama je...sef, u koji ubacujete lovu!
Lijepo mjesto za spaljivanje mirisnih štapića:
Kad ljudi više ne mogu brinuti za domaće bogove, donesu ih u hram...ovo su ljudi stoljećima imali u kući i svakodnevno molili pred njima:
Tajvan je pedesetak kilometara istočno, ovdje je Mjesec kako izlazi iznad Tajvanskih planina:
A evo i jutarnje predstave:
A s druge strane Mjesec ide prema Kini...
Na kraju dana sam sjeo u avion, prešao na podzemnu željeznicu i na posao, tako da sam još odgledao svoj uobičajeni zalazak dva Sunca u Taipeiju:
Ako idete na Tajvan, ne zaboravite da je naokolo mnogo otočića kao ovi, i te kako vrijednih pažnje.
|
ponedjeljak, 20.05.2013.
Neka druga planeta i rijeka
Malo slikica s moje sedamnaeste rijeke...vožnja biciklom uz rijeku Xindian. Ništa posebnog, jedna ugodna nedjelja.
Obično trčim noću, na biciklu sam danju, pa evo i malo slikica.
Ovako izgleda uređenje staze uz rijeku, zelenilo, odmor za oči...i malo domorodne arhitekture, bandere za povješat arhitekte su spremne... Ljudi trče, gibaju se :
Staza ima više, tako da se može odabrati. U pozadini se vidi da graditeljstvo napreduje.
Luka za riječnu turističku flotu malih brodica-začudo nema ih puno:
Tri sunca zalaze...rekel sam vam da sam na nekoj drugoj planeti? Čul sam da buju izbori u HR pa sam otišel na sigurno! "Iza Kine" nije dosta!
Bolji pogled kazuje da su samo dva sunca:
Svi ovi došli gledat svakodnevni šou. Tajvanci su tako romantičan narod!
The show is over...
Mir na nebu i zemlji, mir neba i zemlje:
|
nedjelja, 12.05.2013.
Vrt
*
U vrtu, i u tom vrtu,
treba raditi.
Posijati, posaditi,
podlijevati
okopavati, plijeviti.
Ponekad se treba riješiti štetočina.
I taj vrt treba sunca,
sjene, kiše, mjeseca i zvijezda.
Veliko, zdravo zeleno lišće
nas neće iznenaditi
nego će biti odnjegovano.
Zapušten vrt može iznenaditi
prošlogodišnjom biljčicom ili
reinkarniranom sjemenkom,
ali uglavnom rodi
predvidljivim korovom.
*
|
srijeda, 08.05.2013.
Muška sloboda
Primjenjivo na Zapadnu kulturu i dalekoistočne izvedenice. Bliski Istok i Indija, molim preskočiti, tamo opet izvlače toljagu iz ropotarnice...
Ono što slijedi je moja mala refleksija na primjerke modno osviještenih (umno i prečesto onesviještenih) muškaraca koje sve češće vidim naokolo u šetnji Taipeijom. Obično u pratnji isto toliko o(ne)sviještene kreaturice ženskog spola, ili sve češće, istog spola.
Tužno je vidjeti mladića ili čovjeka u punoj snazi svedenog na ...modni privjesak ili karikaturu samog sebe, nadodanu na tijelo, TIJELO mlade manje ili više privlačne djevojke ili žene. S emancipacijom žena, to je sve češći prizor, pa nije čudo da se već čuju glasovi-ma što glasovi, urlici očaja, ili još gore, plač-za emancipacijom... muškaraca.
Na kraju će se emancipirati jedni od drugih i potražiti izlaz u istospolnim zajednicama, kao što to već mnogi rade. Ne bi bilo ništa toliko lošeg u tome, da se i tamo ne pojavljuju isti klišeji.
Uvijek smo mogli sumnjati da su romantičari uglavnom prodavali “romantiku” samo da navuku žene, koje su po prirodi stvari nekako uvijek padale na takve igre, u krevet. Ali danas, u vrijeme kad “su igre grube”, postoji li i dalje razlog za ovo mekano, sluzavo podilaženje kakvo mnogi mužjaci prakticiraju kad su ženke u pitanju? Očito postoji, jer inače ljudi ne bi to prakticirali.
Ne govorim o normalnom suživotu dvoje ljudi, u kojem se pojavljuje neka nova kvaliteta i ona je vidljiva iznutra i izvana. Ne, govorim o nestvarnom, neodrživom svijetu u kojem se oni drže za rukice 90% vremena, on joj šapuće na uho a ona, vlažnih (i) očiju i napućenih usana, sluša s ushitom sve trivijalnosti koje joj on upućuje, i uzvraća sličnima. Na koje se pak njemu podiže nivo testosterona i još koješta. Bar se nadam, neka korist od svega toga!
Ovdje na Istoku, kombinacija koledž-romantike i manga stila rađa poprilično bolesne primjerke. Na žalost mogu vam sa sigurnošću reći da je sadržaj odgovarajući slici. Biži ča!
Poprilično vremena sam van Evropske svakodnevice pa ne znam kako je ta bolest uznapredovala na Zapadu, nadam se da nešto manje?
|
|
|