|
astrosailor
srijeda, 24.04.2013.
Delegacija vanzemaljaca
Naišao sam danas u lokalnom dućanu na izaslanstvo s deleke planete.
Na žalost, nisu uspjeli komunicirati poruku svoje visokorazvijene civilizacije prije nego su ulovljeni i zamrznuti. Uskoro će postati dio prehrambenog lanca lokalnog oblika života.
Uvijek sam svog Španjolskog kolegu u Grčkoj zezao kako na Tajvanu jedemo jastoge, ne škampe. Zapravo ne, to su samo ...malo poveći škampi.
Jastoga se ni ovdje ne jede prečesto, ne zbog cijene nego...što će vam jastog pored ovakvih škampi?
|
petak, 19.04.2013.
Varšavski geto
Tko me prati, zna da često bivam u Varšavi. Igrom slučaja imao sam prilike uživo pratiti izgradnju spomenika Varšavskom getu tokom zadnjih par godina. Danas će taj spomenik biti službeno otvoren, na 70-tu godišnjicu Ustanka .Spomenik čemu? Za one koji ne znaju: od oko pola miliona ljudi, koliko je strpano u geto, oko 300 tisuća ljudi je ubijeno.
Za cijelu priču oko Varšave i ustanAka (da, bila su dva ustanka, jedan Židovski, 1943, i drugi, Poljski, 1944. Oba su bila iz čistog očaja, i u oba su Nijemci, naravno, sustavno paleći i razarajući grad, "pobijedili") u Varšavi sam doznao pred dvadesetak godina, čitajući knjigu Leona Urisa "Mila 18", u kojoj se on obračunava s nekim predrasudama i lažima o getu i općenito židovima u Poljskoj. Ljudi kao on su doprinijeli tome da Poljaci sami prevrednuju svoju ulogu u događajima oko Holokausta-koja nije bila baš slavna. Ali za psihičko zdravlje naroda, potrebno ju je rasvijetliti, odati priznanje zaslužnima, osuditi pogrešne postupke. Uris s razlogom nije omiljen u Poljskoj, jer je prstom ukazivao na neljudsko ponašanje većine Poljaka tokom ustanka u Getu. Ironično, jer su samo godinu dana kasnije ti isti Poljaci bili u identičnoj situaciji, kad su sami podigli ustanak (Poljaka) u gradu, na vijest o približavanju Crvene Armije-htjeli su sami osloboditi grad, a ne da ga Rusi oslobode. Za "nagradu" su Rusi stali 60-ak kilometara pred gradom i čekali da Nijemci pobijede u gradu, nakon čega su sami ušli u grad i razorili što Nijemci nisu. I naravno, poubijali one koji su htjeli preuzeti grad prije njih. Kad se nađete u Varšavi, molim, sjetite se da je taj grad, prije Drugog Svjetskog Rata nazivan "Pariz Istoka" zbog mnoštva lijepih građevina, bio bukvalno razoren do temelja.
Mislim da i mi, u Hrvatskoj, još imamo ponešto za raščistiti sa svojom povijesti, po onom "neka baci kamen tko...". Na svom rođenom otoku, Pagu, sam naišao na jednu takvu stvar, Koncentracijski logor u Metajni i djelovalo je kao da je sve oko njega u magli gustoj do bola. Pitaš, odgovora nema ili su očito krivi. Polako se magla čisti, ali nije da mi se baš sviđa previše tko ju i kako čisti, i onda radim što mogu, da ju počistim ja sam, koliko mogu. Ako ostaviš drugima da ti čiste stan, često se neugodno iznenadiš, bolje je to sam raditi. Inače, dok ovo pišem slušam Štulićevu izvedbu pjesme "Partizan". A onima koji potpisuju neku drugu verziju povijesti želim svako dobro, na sreću su oni i njihovi očevi, djedovi i što li već, popušili propisno, pa ne moramo na sieg heil skakutati.
Ali, natrag na Varšavu. Početkom 1990-tih sam imao ideju da bi bilo dobro da se na ulicama grada označi linija zida kojim je bio opasan Geto. Dvadeset godina kasnije jako mi je drago bilo vidjeti da je ta ideja pala još nekom na pamet, i sproveo ju je u djelo. Od pred nekoliko godina su vidljive linije koje na sebi imaju ispisano "zidovi Varšavskog geta". Ove dvije crne linije su isto nekako povezane, mislim da je tu išao prolaz u to vrijeme. Zgrada u pozadini očito je ostala od tih vremena, upravo su ju krenuli obnavljati...
Linija uvijek vodi prema Umschlagplatzu, s kojeg su ljudi (ne Židovi, to je ovdje suvišna odrednica. Ljudi!) odvođeni u smrt:
Meni se muzej ne sviđa. Ali tko sam ja da me se pita, uostalom, mora li se muzej posvećen nečem takvom kao Holokaust, "sviđati"?
Možda je upravo to ideja vodilja Židovske zajednice svuda po svijetu, jer su sve slične građevine, gdje god ih vidio, ostavile sličan utisak na mene. Mračno i neugodno. Ima smisla.
Grad raste i dalje, nekad je ovdje bio centar Židovskog dijela grada:
Kad sam odlazio iz grada, na earodromu sam sreo neke od potomaka onih iz Geta. Shalom.
Grad je preživio. Evo jednog mačora koji svakodnevno šeta današnjim ulicama onog što je nekad bio Geto.
|
četvrtak, 18.04.2013.
Intenzivna njega
Nanošenje slojeva svile
na stvarnost,
kao nanošenje boja na fresku,
čini ju življom.
Treba li stvarnosti više života?
Rijeka teče sama od sebe,
planinski vrhovi čekaju,
leptiri su prelijepo
lišće Drva Života
koje nesebično dijeli sreću...
Draga, dodaj malo plave svile,
one najnježnije, iz Suzhou,
tu fali malo mekoće.
*
Ovaj proleter prirode je veličine dlana:
Ovaj isto:
Ali svi su oni samo inkarnacije nečeg, ne? Bilo kuda, Buda svuda:
|
ponedjeljak, 08.04.2013.
Tigrova planina
Taipei je grad okružen ugaslim vulkanima i džunglom. Ono što volim u njemu je da se profuraš par stanica gradskim busom do podnožja brda i deri. Četiri zvijerke su dale ime stazi kojom sam se uputio na kraju dugog vikenda (4 travnja je Dan Djeteta a 5 travnja je ovdje Dan Čišćenja grobova, nešto kao naše Sisvete, pa su ove godine spojili u četverodnevni dugi vikend), nakon tjedan dana kiše i prohladnog vremena.
Počinje informativno:
Možeš ići nižom stazom na sat vremena, ili višom na oko tri sata. Naravno, izabirem višu. Zapravo, pogađam, oznake su dobre, ali na kineskom, i po tradicionalnom Tajvanskom običaju nema ih kad su najpotrebnije.
Staza je ponekad i preuredna, vegetacija je ponešto drukčija od šetnje Medvednicom, ali oko Marjana bi se moglo naići na sličnu:
Tipično azijski moment:
Na džunglu kod nas, ipak, ne bi naišli osim možda na Samarskim i Bijelim Stijenama. Džungla nije samo raslinje, ima tu i stijena koje vas uvijek iznenade, izranjajući iz zelenila:
Poneke, koje nekog podsjete na Buddhinu glavu, dobiju i dodatne "ukrase":
Ili grafite:
Bambusa ima puno vrsta, obični su tamni i tanki, neki su zlatni i debeli:
Sve je to lijepo, ali neću preveč filozofirat, hodaš i uživaš, i s vremena na vrijeme pogled na grad ispod, u izmaglici, je najljepša nagrada, stvarno izranja iz magle:
S druge strane su zabačeniji dijelovi predgrađa:
Pogled prema brdima u daljini otkriva da se i te kako ima gdje nastaviti šetnja idući puta:
Na kraju, klopa i naravno, zaslužena nagrada:
|
petak, 05.04.2013.
Kaos
*
Tu gdje smo došli
nema zelenih polja,
nema stazica kroz šumarke
ni lađa na jezercu.
Tu gdje smo došli, ti i ja,
nema ni gole kamene vrleti,
pješčane pustinje
ni beskrajne pučine oceana.
Lebde neke krpe bezračnim,
bezvodnim prostorom,
bezlične, kao bijele zastave predaje.
Tama zamjenjuje svjetlo bez reda i sklada.
Zvuci-jer to nije muzika-
se kovitlaju oko nas
i ne govore nam ništa.
Kaos.
Novo jutro se budi.
*
|
utorak, 02.04.2013.
Zastave paklenoga kralja
idu. Ili kako je to zvučnije u Danteovu originalu: "Vexilla regis prodeunt inferni". To je jedino što mi pada na pamet pri pogledu na jedan od rezultata mojih simulacija.
Na sreću ima i pozitivnijih:
i zaljubljenijih:
Ommmmmm:
|
|
|