Marketing
Varšavski geto
Tko me prati, zna da često bivam u Varšavi. Igrom slučaja imao sam prilike uživo pratiti izgradnju spomenika Varšavskom getu tokom zadnjih par godina. Danas će taj spomenik biti službeno otvoren, na 70-tu godišnjicu Ustanka .Spomenik čemu? Za one koji ne znaju: od oko pola miliona ljudi, koliko je strpano u geto, oko 300 tisuća ljudi je ubijeno.
Za cijelu priču oko Varšave i ustanAka (da, bila su dva ustanka, jedan Židovski, 1943, i drugi, Poljski, 1944. Oba su bila iz čistog očaja, i u oba su Nijemci, naravno, sustavno paleći i razarajući grad, "pobijedili") u Varšavi sam doznao pred dvadesetak godina, čitajući knjigu Leona Urisa "Mila 18", u kojoj se on obračunava s nekim predrasudama i lažima o getu i općenito židovima u Poljskoj. Ljudi kao on su doprinijeli tome da Poljaci sami prevrednuju svoju ulogu u događajima oko Holokausta-koja nije bila baš slavna. Ali za psihičko zdravlje naroda, potrebno ju je rasvijetliti, odati priznanje zaslužnima, osuditi pogrešne postupke. Uris s razlogom nije omiljen u Poljskoj, jer je prstom ukazivao na neljudsko ponašanje većine Poljaka tokom ustanka u Getu. Ironično, jer su samo godinu dana kasnije ti isti Poljaci bili u identičnoj situaciji, kad su sami podigli ustanak (Poljaka) u gradu, na vijest o približavanju Crvene Armije-htjeli su sami osloboditi grad, a ne da ga Rusi oslobode. Za "nagradu" su Rusi stali 60-ak kilometara pred gradom i čekali da Nijemci pobijede u gradu, nakon čega su sami ušli u grad i razorili što Nijemci nisu. I naravno, poubijali one koji su htjeli preuzeti grad prije njih. Kad se nađete u Varšavi, molim, sjetite se da je taj grad, prije Drugog Svjetskog Rata nazivan "Pariz Istoka" zbog mnoštva lijepih građevina, bio bukvalno razoren do temelja.
Mislim da i mi, u Hrvatskoj, još imamo ponešto za raščistiti sa svojom povijesti, po onom "neka baci kamen tko...". Na svom rođenom otoku, Pagu, sam naišao na jednu takvu stvar, Koncentracijski logor u Metajni i djelovalo je kao da je sve oko njega u magli gustoj do bola. Pitaš, odgovora nema ili su očito krivi. Polako se magla čisti, ali nije da mi se baš sviđa previše tko ju i kako čisti, i onda radim što mogu, da ju počistim ja sam, koliko mogu. Ako ostaviš drugima da ti čiste stan, često se neugodno iznenadiš, bolje je to sam raditi. Inače, dok ovo pišem slušam Štulićevu izvedbu pjesme "Partizan". A onima koji potpisuju neku drugu verziju povijesti želim svako dobro, na sreću su oni i njihovi očevi, djedovi i što li već, popušili propisno, pa ne moramo na sieg heil skakutati.
Ali, natrag na Varšavu. Početkom 1990-tih sam imao ideju da bi bilo dobro da se na ulicama grada označi linija zida kojim je bio opasan Geto. Dvadeset godina kasnije jako mi je drago bilo vidjeti da je ta ideja pala još nekom na pamet, i sproveo ju je u djelo. Od pred nekoliko godina su vidljive linije koje na sebi imaju ispisano "zidovi Varšavskog geta". Ove dvije crne linije su isto nekako povezane, mislim da je tu išao prolaz u to vrijeme. Zgrada u pozadini očito je ostala od tih vremena, upravo su ju krenuli obnavljati...
Linija uvijek vodi prema Umschlagplatzu, s kojeg su ljudi (ne Židovi, to je ovdje suvišna odrednica. Ljudi!) odvođeni u smrt:
Meni se muzej ne sviđa. Ali tko sam ja da me se pita, uostalom, mora li se muzej posvećen nečem takvom kao Holokaust, "sviđati"?
Možda je upravo to ideja vodilja Židovske zajednice svuda po svijetu, jer su sve slične građevine, gdje god ih vidio, ostavile sličan utisak na mene. Mračno i neugodno. Ima smisla.
Grad raste i dalje, nekad je ovdje bio centar Židovskog dijela grada:
Kad sam odlazio iz grada, na earodromu sam sreo neke od potomaka onih iz Geta. Shalom.
Grad je preživio. Evo jednog mačora koji svakodnevno šeta današnjim ulicama onog što je nekad bio Geto.
Post je objavljen 19.04.2013. u 12:53 sati.