|
astrosailor
četvrtak, 21.03.2013.
Gdje biste htjeli biti rođeni
Kolega, internacionalni na maxa, me pitao danas, ponukan nekim napisom u online novinama, da li mislim da su Ameri napravili dobru ili lošu stvar u Iraku, rušeći Sadama.
Bio sam zadubljen u neke svoje astro stvari i mozak mi je bio na nezemaljskim frekvencijama, i odgovor je izašao automatski: dobru. Samo pitaj sebe gdje bi htio biti rođen: u Sadamovom Iraku ili današnjem.
Dalje je slijedila logika: u diktaturi postoji sigurnost...diktature. U slobodnom društvu ili nečem što se kao takvo deklarira ili je deklarirano, postoji mogućnost, istina, ponekad svedena samo na nadu, slobodnog društva. Od te dvije stvari, sigurnosti diktature i nesigurnosti nade, ja odabirem nadu.
Naravno, tu se sad može pisati knjige.
Ali odgovor koji sam ispalio sa svojih astronomskih visina može se primijeniti i šire.
Čitam sa svoje sigurne (po želudac) udaljenosti prepucavanja po novinama u Lijepoj Njihovoj o krvnim zrncima, boji očiju i mudrosti veleumnih ministara, premijera i ostale vesele bratije. Fali samo da se jave Šeksi i Bebići i imamo komplet; začiniti ajvarom i poslije par rakija nabacit mlako crno pivo i jeeee, blju. Pitam se onda, da li bi se preferirao roditi u takvoj Hrvatskoj ili tamo gdje sam se rodio, u Jugoslaviji pod, što god netko mislio, diktaturom. Mekšom nego u Iraku i sličnim postkolonijalnim nesretni(ji)m mjestima, ali ipak diktaturom.
Dotični drugovi (i drugarice) koji to rade ljevicom i dotična im oporba koja to radi desnicom, rade sve da bi mi osjetili jugonostalgiju.
Molio bih ih lijepo da prestanu u tom radu ljevicom i desnicom a ne mozgom, jer povratka u prošlost nema, a budućnost uz njih ne djeluje baš ružičasto. Zar stvarno ne mogu ni zamisliti, a kamoli ostvariti, neku veseliju, pozitivniju slika Lijepe Njihove? Pa da ju opet možemo zvati Lijepa Naša?
Trenutno mi se čini da je ta zemlja na rubu brdovitog Balkana nešto kao ova slika koju je u svojoj reklami online postavio jedan hotel na obali na jednom od otočića koji pripadaju Tajvanu...nisam shvatio što je umjetnik želio reći postavljajući takvu sliku, ali uspio je, nisam rezervirao sobu u tom hotelu.
|
ponedjeljak, 18.03.2013.
Vrata 2
*
Cvile vrata uma,
otvorila se previše,
do bezumlja.
Ponekad odškrinuti, da.
Osjetiti mirise sa stola,
ili krajičkom oka
ugledati ogrizak,
to je dobro.
Kaskati za vlastitim zubalom ,
koje je zagrizlo u gležanj
naše lijeve noge, to baš
i nema nekog smisla.
Mjeru treba mjeriti mjerom,
a krojačima pravde
treba vratiti njihovom... mjerom
i ići dalje svojim smjerom.
*
|
subota, 09.03.2013.
Demonstracije protiv nuklearke na plaži
Obično se ne miješam u politiku zemalja u kojima radim, metodom "tuđ problem", ali ovaj puta se radilo i o mojoj butigi: planeti Zemlji. I jednoj lijepoj plaži.
Na Tajvanu je genijalni, superveleumni KMT pred 30 ak godina počeo graditi nuklearke. Ništa lošeg, razvijena zemlja treba energiju. Mali problem je GDJE su ih izgradili: moj omiljeni primjer je plaža na jugu Tajvana, blizu Kendinga, koja je, usput, usred Parka Prirode... voda je uvijek lijepo topla tamo i usred zime, kako sam komentirao u jednom od prethodnih postova.
Nekome se očito sviđa takvo grijanje vode, pa ga je želio primijeniti i na sjeveru otoka. Najbliža smislena plaža na dohvat vlakom iz Taipeija je tako postala dvorište idućeg genijalnog projekta. Evo lokacije nuklearke i plaže. Uočite skalu udaljenosti.
Zapravo, Tajvan je mali, i 3 nuklearke su na manje od 30 km od Predsjedničke Palače u Taipeiju. Početkom tisućljeća je KMT na 8 godina izgubio vlast i političarska bagra koja je gradnju ove centrale koristila za zaradu (da, ima toga, i te kako, i na Tajvanu, nije to naša specijalnost) nije više imala podršku za gradnju te gluposti. Nakon povrata na vlast, odlučili su, naravno, nastaviti svoju rabotu. Otpočeti gradnju, nakon desetak godina. Stručnjaci vele da je kvaliteta radova, upravo zbog višespomenute opće korupcije, u najmanju ruku upitna. Nakon Fukushime, ljudi su postali svijesni da takve stvari mogu biti i te kako opasne. Tajvan je puno manji od Japana, i ako im se desi, pri potresima i tsunamijima, nešto kao u Fukushimi, morat će svi plivati prema Crvenoj Kini, ne samo KMT koji bi to tako rado učinio.
Drugo pitanje je pitanje otpada iz nuklearke, koji je KMT riješio tako da je za odlagalište odabrao otočić na jugu, 70 km od Tajvana, u Pacifiku. Mali problem: naseljen je ljudima iz plemena Yami, jednim od autohtonih stanovnika Tajvana. Ma koji problem, kad imate predsjednika koji je tokom kampanje u stanju takvima reći "razgovarat ćemo s vama KAO s ljudima" (jer oni su, po njegovom mišljenju, očito negdje između majmuna i ljudi, što je njegova partija nebrojeno puta pokazala u prošlosti)... jednostavno ih nisu pitali. Ne moram reći da su posljedice porazne. Pred donošenje zakona kojim bi se omogućio nastavak gradnje, ljudi su se organizirali i otud današnji marš protiv nuklearki. Na Tajvanu je za sada 6 reaktora, ovi na plaži bi povećali brojku na 8.
Dakle, pridružio sam se povorci, koja je bila organizirana oko Predsjedničke Palače u Taipeiju. Masa je bila impresivna:
Na Tajvanu demonstracije su obično jako dobro organizirane-žuta traka pokazuje putanju.
Sve vas mi snimamo...
I gledamo...pazi koji šerifi
Na točkama usput aktivisti su pripremili umjetničke točke.
i muzičke:
Ljudi su došli s djecom, psima,
medekima
Neki su došli i na štakama:
Deda se isto pridružil:
Zapravo je organizacija stvarno grassroot, farmeri i ribari, ne žele da im se dogodi ono što se dogodilo u Japanu.
Makar, pri arhitekturi usput pitam se jel im uopće treba katastrofa...
Ovo je čelo povorke, bilo je nekoliko ovakvih "motivacijskih" kamiona raspoređenih uzduž povorke koja se protezala nekoliko kilometara:
Na kraju, povorka se slila na trg ispred palače guvernera Ma (taj ne želi biti predsjednik neovisnog Tajvana, nego guverner jedne od provincija Narodne Republike Kine):
S druge strane je pogled na Mauzolej Jajoglavog, nisam ni skužil prije da je iz Palače pogled direkt na Vođu:
Program, s udjelom poznatih izvođača, je trajao od 15h do noći, oko 21h se masa počela razilaziti, ali manji dio će ostati do jutra, da dignu anti-nuklarnu zastavu na trgu. Čitam u on-line vijestima da organizatori ocjenjuju da je bilo oko 100 tisuća ljudi, a paralelne demonstracije su organizirane širom Tajvana, s još toliko učesnika. To su bile najveće anti-nuklearne demonstracije na Tajvanu do sada.
Vlada najavljuje referendum, ali pitanje je postavljeno tako da je očito da žele nastaviti gradnju. Nadajmo se da će ovakva akcija dati rezultate, i na Tajvanu neće biti nastavka gradnje reaktora uz plažu.
|
četvrtak, 07.03.2013.
Zima, Rumi i proljeće
Prijelaz iz zime u proljeće će mi biti zanimljiv ove godine, čini se. Zapravo, već je.
Pred par dana, u Varšavi, zima je tek dala naslutiti da joj je kraj-vidi prethodni post.
Na aerodromu u Istanbulu sam kupio nešto drugog nego uobičajenog Orhana Pamuka, koji mi je drag, ali vrijeme je pročitati i neke druge Turske autor(ice): "The forty rules of love" Elif Shafak, poznate Turske spisateljice je primjereno za početak proljeća, a pokazalo se primjereno i meni samom. Rumi i Shams iz Tabriza postavljeni uz današnju priču o ljubavi prema ljudima i svemu ostalom, su savršen uvod u novo buđenje prirode. Preporučam. Ja sam nisam nikad padao na Rumija i Sufizam, ali možda je vrijeme da pogledam na to drugačije i bar probam razumjeti što je bilo bitno u tome. Jer očito je nešto bilo.
Dakle, kad prijeđete 12800km čitajući neku dobru knjigu, protrčite svojom uobičajenom stazom uz rijeku i okupate se u otvorenom bazenu (dok ovo pišem kosa mi je još mokra), proljeće je tu:
Rododendroni u campusu su nadaleko poznati i ljudi ih dolaze gledati i uživati u njima.
Meni osobno je draže wood cotton drvo, tj. pamučno drvo, ne znam ima li naš naziv. Našao sam ga danas u ulici blizu glavnog ulaza u campus. Veliki cvjetovi oblika badminonske loptice su prelijepi:
Sjećam ih se iz svoje prethodne inkarnacije u campusu TsingHua sveučilišta, 80ak km južnije: Nije trešnjin cvijet... , stvarno su lijepi i sočno veliki.
Dakle, proljeće ide, volite i ponekad se sjetite jednog od 40 pravila s početka knjige: "Usprkos mišljenju nekih ljudi, ljubav nije samo lijep osjećaj koji se pojavljuje odnikud i nužno brzo iščezava".
|
subota, 02.03.2013.
O tempora o... Pi. Varšava, daleka i sve novija.
Ne idem često u kino, a danas sam se uvjerio da bih morao još i rjeđe. Pogledao sam "Život Pi", a slučajno je ispalo tako da sam ga gledao u Evropi, u Poljskom dubbingu. Film je napravio Ang Li, najuspješniji Tajvanski režiser, ali očito je postao više Holivudski nego Tajvanski tip-osim srcedrapateljnih scenica, ništa Tajvanskog nisam primijetio.
Knjigu nisam čitao jer mi ju je previše ljudi preporučivalo, a film je prava globalna papazjanija, priča ide o Indijcu koji...ma, ne da mi se ni opisivati, sve mi se čini da nas globalnost opasno drži među zubima. Na sreću pa bar nije bilo motivirano agresijom-to je drugi element koji Ang Li zahvaljuje svojoj Kineskoj kulturi, po tome se Kinezi stvarno razlikuju od nas: za zabavu im obično ne treba agresija. Makar, vidi prethodni post...a i u ovom filmu ima nimalo pritajene agresije...očito drugačija percepcija, u koju mi se baš i ne da ulaziti.
Pošto sam u jednom od "svojih" gradova, Varšavi, koji je u bližoj povijesti i te kako bio žrtva agresije, svaka šetnja gradom me podsjeti na poneku epizodu, označili su konture Ghetta pa je, uz mjesta gdje su ginuli Poljaci, podsjećanje na krvavu prošlost prisutno na svakom koraku. Ovo je Umschlagplatz, s kojeg su Varšavske Židove odvozili drito u ...peći.
Negdje usred Ghetta danas postaje Židovski muzej. Fascinira me kako su muzeji židovskim progonima uvijek ružne građevine. Ni ova, tek u nastajanju, nije izuzetak.
Plan sakrivanja Ruske "Palače" u centru grada (na mjestu nekadašnjeg Židovskog dijela grada s malim uličicama) u šumu visokih građevina se polako ostvaruje-prilikom svakog dolaska vidim neku novu, još višu zgradu. Ne nužno i ljepšu, ali kad bolje razmislim, sve je ljepše od socrealističkog građevinskog sranja na sivo.
Ovo je najnoviji dodatak:
Kad sam stigao, bio je snijeg u gradu:
ali sam ipak imao sreće i uhvatio i sunčani dan u zimskoj Varšavi-odmah sam prošetao obližnjom šumicom na sjeveru grada. Čak bez urlikanja, lijepo.
Zanimljivo je da sam po prvi puta koristio ovog avio-prijevoznika:
i sasvim sam zadovoljan, cijena iz Budimpešte prava sitnica, 50-ak Eura. Malo nervira online proces plaćanja, koji je složen po IKEA modelu, da moraš proći kroz cijeli "dućan" da kupiš jednu stvar, ali to je cijena jeftinoće.
Još koji dan ovdje i idem natrag na Mars. Pošto je ovdje zima, a tamo će
biti toplo, veselim se. Idem natrag par kila teži-pojeo sam sireva, jogurta i sličnog za rezervu, a i natrag na Tajvan nosim par "sitnica" tipa polenta, hren, ajvar... tipični pečalbar.
|
|
|