Ne znam što se događa s blogom i mislim da se ne događa samo meni. U posljednje vrijeme ujutro ne mogu do blogova, a nezgodno je što sam jutarnji tip - rano se budim i rano kopam po zapisima, kako tuđim, tako i svojim. Tako sam i ovaj post pisala ujutro dok je još radio blog editor, no taman kad sam htjela objaviti je krepucnuo... Dakle, odgovarala sam na komentare do kojih nisam mogla doći...


Počet ću s Petrom, naprosto zato jer se svaka dijeta temelji na snazi volje. E da mi je volja jača strana, onda bih manje pričala (pisala), a više radila. :) Zato sve više mislim da u horoskopu nema puno istine - kažu da su bikovi oličenje snage volje koja prelazi i u tvrdoglavost, a ja se predajem pred nutellom, jagodama sa šlagom i nutellom, tortom od jagoda, roštiljem... :))) Da ne kažem da bih instant prestala pušiti - zaista ne znam koji me vrag tjerao da nakon spontanog ponovno zapalim. Ništa mi nije falilo mjesec dana... Općenito mi mozak čudno reagira. Ponašam se kao i u djetinstvu. Riječi koje nisam trpila bile su: moraš i ne smiješ. Onoga trena kada bi mi to netko izgovorio, radila sam upravo suprotno - nisam čitala lektiru jer sam morala, zapalila sam prvu cigaretu jer nisam smjela... Jedini pokretač bila je želja. Onoga trena kad sam nešto zaželjela, pojavila bi mi se crvena krpa pred očima, pa ako je želja nadmašivala ono "moram" problema nije bilo... Tako sam recimo bez problema upisala faks jer nije bilo u tolikoj mjeri pitanje obaveze, već onoga što stvarno želim. A kod dijete imam problem - kose se dvije želje: želim smršati i želim (voooliiim) dobro jesti, a nekako sve naginje na ono drugo. Posebno zato jer nisam osobito debela, index tjelesne težine mi je unutar normale (iako na gornjoj granici), a kažu i da mi obline dobro stoje... Pa sad smršaj...

Koksi mi savjetuje da slušam tijelo... Nezgodno je što moje tijelo kad vidi čokoladu kaže da jedem koliko mogu. :))) Mislim da slušanje tijela u mom slučaju nije pametna stvar. Jako uživam u hrani koju volim, toliko da teško postavljam granice. Recimo, nema mi većeg užitka nego kad dragi i ja večeramo zajedno... On sjecka nareske, pričamo i papamo, a na satu već deset navečer... E onda padaju u vodu pravila poput: treba jesti najkasnije tri sata prije spavanja ili najkasniji obrog treba biti u šest popodne...

blond lady - ljudi različito reagiraju. Neki prilikom uzbuđenja (nervoze ili radosti) jedu, a drugi gube apetit. Ja sam među onima koji u tim situacijama ne jedu već trpaju u sebe lopatom. Primjera radi, godinama sam na svojih 1,65 visine imala 57 kg. I onda se dogodilo da sam zapela na faksu zbog matematike i statistike. Kad sam učila za te ispite u roku od tri mjeseca sam izgubila mengu i udebljala se 10 kg koje nikada više nisam uspjela skinuti... Sada me tješi jedino što se nastojim više kretati, a zbog posla jedva stignem jesti. Uostalom, čim krenem na fitness bit će lakše, a ako ubacim i jednom tjedno bazen...

Rozan - slušala sam puno o životu u Zoni, no moram priznati da već dugo nisam čitala ništa, pa tako naprosto nemam koncentraciju za proučavanje knjige... Zvuči grozno, ali mozak mi je zbog premorenosti "tabula rasa", pa naprosto otpada sve što zahtijeva čitanje većih tekstova (a koji nisu vezani uz posao :))

i za kraj...

pea - ja ne volim čevape, ja ih OBOŽAVAM!... ;)


PS. Danas sam se hranila na roštilju, do sada su nam bili frendovi, a moj želudac za to plaća skupu cijenu... Toliko o dijeti i snazi volje.

Dakle, napokon sam poduzela korake po pitanju svoje kilaže. To su doslovno koraci, jer svakodnevno pješačim (prilično brzo) na posao, a to je dobih sat vremena sagorijevanja kalorija. Nazvala sam i fitness centar (saznala da sam doživotni član jer sam tamo odlazila još na fakultetu) gdje ću odlaziti tri puta tjedno čim prođu "oni dani"...

E sad su na redu prehrana i pušenje, a to će biti najgore. Naime, bez cigareta mi se stalno nešto žvače, a moram prestati i sa jednim i sa drugim... Po pitanju prehrane, izbacujem slatko i masno (čak i ljubljene čevape), a ubacujem crni kruh, više voća, povrće... Ne znam koju dijetu odabrati. Naime, svugdje se podrazumijevaju tri jača obroka, a ja si mogu priuštiti samo dva. Zbog posla stignem ručati tek oko 18 h. I sad mi ostaje ono pitanje - kako si priuštiti jači obrok na poslu? Ili da naprosto smanjim sve što sam do sada jela?

Kad ovako o sebi razmišljam, shvatila sam da sam se u potpunosti zapustila. Jako dugo nisam vodila računa o svom tijelu, nisam se kretala, kondicija mi je gotovo na nuli. Naravno da sam se počela osjećati loše i da sada ne znam od kuda bih i kako krenula. Snaga volje mi nikada nije bila jača strana, prava sam dvostruka bikica - lako se prepuštam dobrim i debljajućim stvarima. :)Svojevremeno sam odlučila da ću s 30 izgledati bolje nego ikada u životu - ne zbog drugih, nego zbog sebe i ne toliko zbog "outlooka" nego zbog zdravlja. Vrijeme je za realizaciju... :)

PS. Ovih dana nemam neke inspiracije. Sve se odvija usporeno, valjda zbog vremena. Jedino što mi nedostaje je malo više zdravog sna, u posljednje vrijeme slabo spavam...

Saznala sam slučajno neki dan za stranicu http://www.go-mrav.com/ i oduševila se. Treba mi zafrkancije u životu :)))

Pa eto, umjesto mog loga s desne strane nalaze se slika i vic. Slikica bi se trebala mijenjati svaki dan, a vic kod svakog učitavanja stranice.

Baš se sama sebi sviđam... :))))

Dakle, moram smisliti tekst za pozivnicu, bliži se vrijeme da ih sredimo, budući da će ljudi zbog nas možda morati planirati godišnji pa si ostaviti koji dan za listopad i Makarsku...
Trebam citate o ljubavi, po mogućnosti s imenom autora. Ako vam nešto padne na pamet, toplo se preporučam. :)

Nadopuna:
Izgled pozivnice
Naime, čituckala sam komentare... cranberrie je opisala super vizualnu ideju pozivnice. Taj dio smo i mi riješili. Naime, naša pozivnica će biti (ako to mogu tako nazvati) 3D i imat će oblik kućice. Zamislite A4 format koji raspolovite po dužini. I sad, onako dječji, od toga složite kućicu koja se spaja na vrhu (krova), a kojoj fale dva zida... Na dva vanjska "zida" bit će prozori sa našim skeniranim fotkama... Kada se kućica razmota, unutra ide tekst... Naime, takav oblik ima dvojaku simboliku - kućica kao simbol doma, obitelji i kućica kao simbol mog dragog koji završava arhitekturu... :)))

Upravo sam provela savršen dan sa dvjema izrazito dragim prijateljicama. Gordana je moja buduća vjenčana kuma i gotovo smo kao sestre. Poznajemo se od drugog razreda osnovne škole i to je jedno od onih prijateljstava koja doslovno ostaju za cijeli život. A Mercedes je u moj život ušla prije tri godine i ostavila poseban biljeg... Bio je to pravi babljak. Dogovorile smo se da ćemo obilaziti butike gdje ću isprobavati haljine i vidjeti što bi mi za vjenčanje najviše pristajalo... Ono što sam najmanje očekivala jest da ću u prvom butiku ugledati, probati i zakapariti svoju vjenčanicu. Prije svega zato jer sam bila uvjerena da se neću vjenčati u vjenčanici. :)))
No, jednostavnost ove haljine, kroj, i samim time kako mi pristaje, ostavio je i mene i moje frendice bez teksta. I tako je moja kuma (koja je inzistirala da haljina bude njezin vjenčani poklon) izvadila pare i zakaparila haljinu... Proba je 16.09., tjedan dana prije vjenčanja.

Još manje od svega sam mislila da ću se tako posebno osjećati. Ipak živim već dugo s mojim dragim i nekako sam mislila da će mi sve, više-manje biti formalnost. No, kad sam u ogledalu ugledala sebe u vjenčanici... Ma, znam da glupo zvuči, ali to je bilo nešto sasvim posebno, ni sama ne mogu opisati taj osjećaj. Kao da mi je prošlo glavom - da, to se zaista događa meni. Da, napokon ćeš se za njega udati i ne, ne griješiš, to je to... Kao da su mi se napokon otvorile oči. Ne znam da li se to svima događa? Lebdim u nekakvom stanju polusvijesti, kao da se budim iz sna i napokon vraćam sebi...

Dolki sam jednom u komentarima odgovorila da ovdje pišem puno, ali ne baš sve. Tako i nisam pisala o razlozima zbog kojih se još nisam udala već živimo u divljem braku. No, sada napokon dolazi taj dan za koji mi se činilo da se nikada neće dogoditi. I kada sam se ugledala u haljini, odjednom sam vraćena u stvarnost, u život, po prvi puta sam osjetila onu istinsku radost zbog svega...

Predamnom je još 126 dana djevojačkog života... :))))

Nepoznavanje gramatike me nikada nije smetalo. Uostalom, rođena sam u Sloveniji gdje sam završila prvi razred osnovne škole, a kako tamo ne postoji ć već samo č (da ne govorim o ije i je), tako je meni trebao niz godina da mi te stvari uđu bar koliko-toliko u uho.

Ali, oduvijek sam obožavala besmislice, a osobito ako su provaljene iz ustiju mojih marketinških i novinarskih kolega...
Jutros me je tako jako uveselila vijest o pronađenom tijelu neindetificiranog hrvatskog državljanina. Nije mi bilo smiješno zbog tog jadnika koji je skončao život, već me oduševila činjenica da ako jednog dana okačim bez dokumenata, naši vrli stručnjaci će sigurno odmah znati da sam državljanka Hrvatske. To je prva činjenica o meni koju će forenzičari otkriti, vjerojatno mi je u lubanji ugravirano državljanstvo. Ne pitajte me kako to rade, znam samo da postoje neindetificirani hrvatski državljani. Valjda onda postoje i neidentificirani Amerikanci? Možda ih prepoznaju po tetovaži John Doe?

Ili primjerice, već danima me intrigira reklama za one fine šampone (oprostite što na kraju od muke zaboravim ime slavnog proizvoda) koji se temelje na prirodnom maslinovom ulju. Prosvjetlite me - neprirodno maslinovo ulje, odnosno prirodno maslinovo ulje u šamponu?

Ali ipak mi je favorit bila TV reklama za onaj usisavač gdje je spiker dramatičnim glasom govorio kako taj vrhunski proizvod čisti (pored alergija (dobro da znam da se alergija može usisati. Naime, to znači da su svi oni lijekovi suvišni, dovoljno je gurnuti cijev od usisvača u nos), grinja i ostalih nečistoča) čak i nevidljive bakterije. Znam da su nakon cca. par tjedana maknuli taj dio iz reklame. Vjerojatno su ih pomahnitalo zvali znatiželjni potencijalni kupci usisavača koji su htjeli saznati kako izgleda vidljiva bakterija? Ima li šest ili osam nogu te kojih je sve veličina, boja i dimenzija?

Srećom da postoje takvi biseri, inače bi nam život bio previše dosadan... :)

Umorna sam, jako... Karakteristika dnevnih novina jest da se posao mora jako brzo savladavati i nema vremena za greške. Po prvi puta sam bila u takvoj vremenskoj stisci da sam doslovno trčala na wc jer nisam imala vremena prošetati do tamo... :))) I u petak, pa i danas sam na kraju dana zaradila takvu glavobolju da će mi ovo iskustvo ostati u dugom sjećanju... Ali sam shvatila da sam zaista mazohist, jer stvarno u svemu tome i dalje uživam.

Da se još malo vratim na priču o petku trinaestom... Zamislite sljedeću situaciju: zatrpani ste poslom, ne stignete mrdnuti, a vrijeme vam nemilosrdno curi... Imate nekoliko aktualnih članaka, no zbog malo prostora jednog od njih morate ostaviti za drugi dan. Dopisnik vas mrcvari, nikako ne želi shvatiti zašto taj njegov članak ne možete utrpati na stranice, a vi nemate snage, volje ni vremena objašnjavati cijeli svoj posao... Tlak vam sve više raste, gladni ste, glava vas rastura, no uspjevate biti ljubazni iako odlučni. Objašnjavate i da je vaš neposredno nadređeni podržao tu odluku. Razgovor završava i neko vrijeme (ali vrlo kratko) radite u miru. I ponovno zvoni telefon, puna vam je kapa svega i već očekujete nastavak mrcvarenja. Da skratim priču, dotični se glas predstavio, ali zbog cijele ludnice nisam dobro čula tko je, niti mi je bilo bitno. Dakle, razgovor je sljedeći:
glas (ljubazno): - čuo sam da priču nećeš objaviti. Zašto?
ja (zviždi mi već lagano u ušima): - imam nekoliko aktualnih stvari, naprosto mi ne stane...
glas (sa podsmjehom): - a šta ti to imaš aktualno? Ajde mi reci.
ja (zaustim da ponovim priču, a onda odjednom stanem jer mi je pukao film i počnem nervozno i odrešito): - slušaj! Kao prvo, ja račune za ono što radim ne polažem tebi, već svom šefu. Danas radim sama cijelo izdanje i sada stvarno nemam vremena razgovarati. Ako ti bilo što nije jasno ili imaš kakvih pitanja, obrati se šefu, dobro?
glas (zbunjeno): - ok. (i spušta slušalicu)
Par minuta kasnije dolazi moj šef i smije se: "Čujem da si oprala Klarića" (op. a. donedavnog zamjenika glavnog urednika, a mislim da je još uvijek...). S obzirom da je čovjek mlad i nije zlopamtilo, nastala je zafrkancija u stilu: "Tko ti je ta mala? Već dugo nitko sa mnom nije tako obrisao pod..." Promijenila sam deset boja i zaista se pitala imam li budućnost u ovoj kući? Jer ako jezičinu ne stavim na lajnu, a još i na petak trinaesti... :)
Situacija broj dva, par sati kasnije...
Izlazim iz zgrade i smijuljim se svemu što mi se taj dan dogodilo. Moj dragi me čeka s autom. Nisam stigla niti otvoriti vrata kad sam pala koliko sam duga i široka, a stvari su se razletile na sve strane. Tako nisam otresla već godinama... Zaista me čudi da je jedina posljedica pada jedna mala modrica na dlanu (ispod palca): :)))
Toliko o praznovjerju...

Sretna sam i što su izbori završili. Na nos mi cure političari i njihova natezanja. Predizborna hranjenja građanja, upucavanja, obećanja... Zaista nemam dovoljno dobar želudac za sve to. Pitam se kako ti ljudi spavaju? Meni je grozno kad nekome obećam neku sitnicu, a ne ispunim je. Ne mogu si niti zamisliti kako je to mazati ljudima oči sa pričama o boljem životu, a onda ne ispuniti i otići u krevet. Pretpostavljam da bih na njihovom mjestu bila na antidepresivima.
A kad već govorimo o zdravlju i političarima. Jeste li znali da je Milan Bandić svojevrsno medicinsko čudo i to bez zafrkancije? Čovjek je imalo izljev krvi u mozak, jedan od najgorih oblika moždanog udara. To nije bila samo kriza, kao što se pričalo... Doživio je potpuni oporavak i nikome nije jasno kako? Medicinski krugovi još o njemu govore...

Ako nastavim ovako umorna pisati, tok misli će me odvesti jako daleko. A da ne govorim o gramatičkim greškama jer osjećam da gubim kontrolu.

Laka vam noć...

Eto jednog prigodnog, iako starog članka iz Novog lista :)

Danas je naš Kemo napravio veliki korak prema ostvarenju svog životnog sna, a danas sam i ja donijela veliku odluku - imam 136 dana do vjenčanja. Vrijeme je da nešto napravim od sebe i da počnem planirati... Danas sam sanjala noćnu moru, a to je da sam tek u petak shvatila da se sutradan udajem, a da nemam ni haljinu, niti sam osigurala prostor, a što je bilo najstrašnije, nisam imala ni dokumente spremne. :))) Znači da u meni kuha panika (ma koliko je poricala) i da se moram pripremiti kako psihički, tako i fizički.

Za početak, odlučila sam poraditi na sebi. Već par dana pješačim do posla, laganih sat vremena hoda... Ako se već slabo krećem, barem toliko mogu za sebe napraviti. Nadalje, odlučila sam slatko ograničiti na sasvim malu količinu, a po mogućnosti izbaciti. Sa curama s posla danas počinjem dva puta tjedno igrati badmington, a od sutra krećem na tai chi. Velika flaša vode stoji na mom stolu, a umjesto hrpe peciva, nabavila sam one ukusne Reis-Snack od Schneekoppe-a. Imam ideju i za haljinu koju će mi osmisliti sestra najboljeg bratovog prijatelja, a koja je modna kreatorica... (naime, vjenčanicu ne želim kao što ne želim ni bijelu boju. Nevinost sam u najmanju ruku izgubila nakon dva spontana...).

Ma nisu te promijene samo zbog vjenčanja, naprosto su odraz nezadovoljstva sobom i načinom života. Sva sam zapala u nekakvu stagnaciju, muče me tjeskobe (bit će tema jednog od budućih zapisa), a to je život kakav si definitivno ne želim priuštiti u nastavku...

A sad se idem primiti posla. Eh da ne zaboravim - promatrač, ostavit ću ti komentar uskoro...

Pusa!

Punih tjedan dana nisam pisala jer sam zapravo bila u stanju sužene svijesti i samo mi je posao bio na pameti. Pa s obzirom da nemam drugih tema, ajmo o poslu i ovdje. Iz Večernjeg lista se nedavno pojavio "bijeli dim" - imamo novog glavnog urednika, Miljenka Manjkasa i content managera Marijana Jurleku. Već sam pisala o tome da doista volim svoj posao. Po prvi puta ću nešto napisati i o toj svojoj "ljubavnoj vezi", pa kud puklo, puklo. :)

Po struci sam diplomirani ekonomist, završila sam marketing. Pred maturu sam bila uvjerena da je marketing jedini posao kojim se u životu želim baviti i zaista sam zapela da upišem Ekonomiju što mi je i uspjelo. Godine studija mogla bih sažeti u nekakav prikaz padajuće, pa uzlazne linije, barem što se tiče mog (ne)zadovoljstva fakultetom. Najprije je euforiju zamijenilo gorko razočaranje uvjetima studiranja (pretrpane predavaone u kojima studenti sjede čak i na podovima), profesori kojima je puna kapa svega, pa ih često nema ni na konzultacijama, a tu je bilo i razočaranje izazvano ničim drugim do mojom naivnošću - nisam znala da ću tek posljednje dvije godine učiti o marketingu, pa su me predmeti tipa financije, trgovačko pravo, makroekonomija i sl. ubijali u pojam. A da ne govorim o pojedinim profesorima koji su zbog svoje bolesne glave uspjeli u meni počistiti posljednje mrvice entuzijazma. Dogodilo se da sam putem izgubila dvije godine studija i da nije bilo današnjeg australskog konzula, a tadašnjeg profesora i prodekana profesora Kellera, možda bih i odustala od studija. On me, na kolegiju Promocija, primio (na moje ogromno iznenađenje) za demonstratora. Bio je prvi koji je govorio da je bitno što čovjek doista želi, da ocjene nisu uvijek odraz pravog znanja i da će moji rezultati u radu pokazati koliko zaista vrijedim. Genijalna izjava koju nikada nisam zaboravila bila je: "Marketing je najsličniji obrtu, treba ga imati u 'rukama'. Ja sam majstor, a vi ćete biti moji šegerti." Znam da je bio često surov profesor i među studentima nije bio popularan, ali kao njegovi demonstratori bili smo doslovno lansirani u marketinšku struku. Kroz našu suradnju na posebnim projektima upoznala sam 90% onih koji su "kolovođe" u udrugama poput Hrvatskog oglasnog zbora (HOZ-a) i vodećim marketinškim agencijama. Bila sam čak i dio tima sa kojim sam osvojila Rektorovu nagradu i napokon sam se u punom smislu te riječi "dočepala" marketinga te uspješno diplomirala.

Vjerovala sam da sam napokon tamo gdje želim biti... Još kao apsolvent sam radila u agenciji za istraživanje tržišta što mi je dodatno proširilo horizonte. U međuvremenu sam proučavala i ostale segmente marketinga, tražila smjer koji mi je najprikladniji. Sve me vuklo na odnose s javnošću zbog komunikativnosti i sklonosti medijima. Već tada sam povremeno piskarala za listove i časopise poput Studentske panorame, Marketinga u praksi, pa na kraju Zvona. No, još nisam ozbiljno razmišljala o novinarstvu kao poslu s kojim ću se baviti.

Bio je to rujan 2001... Godina koja se u Večernjem listu pamti po otkazima i redakcije su bile 'desetkovane'. Danima je na stranicama gradske rubrike izlazio oglas u kojem traže honorarne suradnike. Imala sam dva tjedna do diplome, u agenciji sam prestala raditi kako bih položila posljednji ispit i na mamin nagovor sam se odlučila javiti. Napravila sam to više onako, iz zafrkancije, bez očekivanja da će od toga nešto biti. Razmišljala sam u smislu da će to biti nekakvo prijelazno razdoblje dok ne dobijem stalni posao u nekoj firmi ili agenciji, a dobro će mi doći iskustvo zbog odnosa s javnošću. Zazvonio mi je telefon upravo u trenutku kada sam bila u Kellerovom kabinetu i znam da me iznenadio duboki, muški glas koji me pozvao na razgovor. Bilo mi je čudno što čovjek zove da dođem navečer, oko sedam... Pa zar ti ljudi po cijeli dan vise na poslu?...

Sjećam se prvog dolaska u redakciju, to je nešto što nikada neću zaboraviti. Zapravo i ne mogu opisati osjećaj, nešto poput ljubavi na prvi pogled. Tada prostorije još nisu bile uređene, a umjesto PC-a su na stolovima bili stari terminali iz 70-tih... Prastari ormari bili su krcati papirima i hrpama novina. Iako je bila večer, telefoni su i dalje zvonili i vladala je nekakva užurbanost. Cijela je prostorija bila ispunjena dimom cigareta i polako sam prišla visokom, ozbiljnom čovjeku koji je pred sobom imao moj životopis i objavljene članke koje sam priložila. Bio je to tadašnji urednik gradske rubrike, Borut Kambič. Ukratko mi je ispričao priču o otkazima, kazao mi da je prema mom životopisu zaključio kako bih mogla zbog obrazovanja pisati za Poslovni svijet i da će me uputiti na razgovor uredniku Nenadu Bachu. Posao je honoraran, u Večernjem je teško dobiti stalno radno mjesto, pa ako mi odgovara... Pristala sam bez razmišljanja, redakcija me neodoljivo privlačila. Nenadu sam se javila odmah sutradan i dogovorili smo susret. Bio je mlađi od Boruta i djelovao nekako smotano i simpatično. Razgovarali smo o mojim sklonostima i pristao je da napravim članak o trendovima o oglašavanju. E, to je bilo moje vatreno krštenje!

Ubrzano sam morala učiti o novinarstvu - stilu pisanja, načinu dolaženja do informacija, radu na terminalu koji me iz početka ubijao u pojam (kasnije sam više voljela na njima pisati, nego u wordu...)... Najgori je bio prvi poziv. Naime, trebala sam usporediti oglašavanje na NovojTV i HTV-u. Tadašnji glasnogovornik HTV-a (kojeg neću imenovati) bio je čovjek bez dlake na jeziku i u to vrijeme vrlo živčan. Valjda je svako pitanje tretirao kao napad... Na svoju veliku žalost, usudila sam se spomenuti da je broj oglasa na Novoj veći od oglasa na HTV-u pri čemu sam propustila spomenuti financijske tokove (jer HTV je imao veći broj naplaćenih oglasa dok su na Novoj bile većinom kompenzacije)... Ukratko, punih 45 minuta je psovao (doslovno!) nas novinare, da će se pobrinuti da završimo na sudu, da krećemo od krivih pretpostavki, da smo bezobrazni, da nam je najbitnija senzacija itd. itd. itd. Mislim da sam promijenila pet boja i na kraju sam samo spustila slušalicu bez da sam došla do potrebnih informacija. Pokunjeno sam se požalila urednicima (Nenadov zamjenik bio je Gojko Drljača) očekujući da će me napasti jer nisam sposobna doznati ono što mi je potrebno... Nenad se samo nasmijao i odmahnuo rukom. Utješili su me, rekli da se to svakome dogodi i da je dotični glasnogovornik poznat po ispadima, pa neka sutradan pokušam ponovno. I opet poziv, i opet ista priča no sada mi je puknuo film. Dotičnom sam objasnila da ovakvo psovanje i razinu komunikacije ne dozvoljavam ni u vlastitoj obitelji, a kamoli od nekog koga niti ne poznajem. Rekla sam mu da nismo ovce pasli na istoj livadi, a da sam osobno diplomirala marketing pa da mi ne treba objašnjavati što su kompenzacije u oglašavanju... Nakon prvobitne zbunjenosti, napokon se prizemljio i počeli smo razgovor i dogovor. Stupila sam u kontakt sa agencijama za istraživanje tržišta, dobila podatke, interpretirala ih... Primila sam se pisanja. E tu je uslijedila druga kalvarija. Pojima nisam imala o stilu pisanja u dnevnim novinama, a kamoli o stilu Poslovnog svijeta. U ruke me uzeo Gojko i uporno mi vraćao tekstove. 'Drilao' me na klasični način - vrlo surovo mi je objasnio da ništa ne znam o stilu, da zaboravim sve što sam učila, da usred noći moram znati što je lead (uvodni dio članka koji u dvije rečenice objašnjava poantu teksta), i vraćao me, vraćao u nedogled... Mislila sam da nikada neću biti gotova, dva puta sam plačući izlazila iz zgrade pitajući se što uopće ovdje radim... Napokon sam napravila nešto suvislo što je ličilo na članak uz, naravno, mnogobrojne uredničke korekcije i potpuno novu opremu članka (nadnaslov, naslov, podnaslov, međunaslovi... sve je bilo promijenjeno). Moj prvi članak bila je duplerica u Poslovnom svijetu, a Nenad je čak naručio ilustraciju - Davida (NovaTV) i Golijata (HTV) - to je bila svojevrsna osveta glasnogovorniku. :) Bila sam jako zadovoljna...

Zapis bi zaista bio previše dugačak kada bih nastavila u detalje pisati kako je moje iskustvo u Večernjaku izgledalo u nastavku. Ukratko, smještena sam u gradsku među tzv. hijavate kako su nazivali početnike. Morala sam savladati stil kroz pisanje o tržnici, ZET-u, gradskim temama... Kao što je za liječnike najbolji način prakse u hitnoj, tako je i za novinare dnevnog lista najefikasnija gradska rubrika i nema novinara koji od nje nije počeo. Krvav je to posao, od početka si bačen u vodu, pa ili toneš ili naučiš plivati. A ja sam sve više uživala... Borut je bio sjajan urednik i nastojao je, što je moguće više, raditi na nama. Vraćao nam je tekstove, analizirali smo ih prije i nakon objave, tražio je maksimalnu aktivnost. Ubrzo je postao zamjenik glavne urednice Ružice Cigler, a novi ga je urednik Jure Ilić dostojno zamijenio iako je bio ležerniji (kao pravi Dalmatinac :)). Sve više sam uživala, posao me u potpunosti obuzimao i mogu reći da sam bila sve uspješnija - tada sam imala i prvu temu broja u prilogu Vrt kada sam provela dva dana na Zavižanu i utočištu za mlade medvjede u Kuterevu... Novinarstvo se naprosto pokazalo kao nešto što mi je u krvi i neizmjerno me ispunjavalo - mogla sam utažiti svoju znatiželju, iskoristiti komunikativnost i pismenost, odgovarali su mi i novinari po svom karakteru (iako često drski, većinom otvoreno i bez suzdržavanja govore i rade onako kako misle). Ne mogu sasvim točno opisati što znači kada otkriješ posao u koji se zaljubiš do kraja. Tim više što nikada nisam o sebi razmišljala kao o novinaru, a time sam zapravo napokon otkrila sebe - što jesam i što želim...

No, ne bih ja bila ja, da nije bilo crva nesigurnosti koji me na dvije godine udaljio od Večernjaka. Naime, na mjesto direktora Promocije došao je Alan Perl, čovjek koji me poznavao iz Kellerovog kabineta. Začudio se što sam diplomirala marketing, a radim u redakciji, pa me pozvao da dođem kao honorarac u njegov odjel. Što mi je bilo tada u glavi? Mislila sam da je možda vrijeme da počnem razmišljati o stalnom poslu. Smatrala sam da ću u promociji prije dobiti posao nego u redakciji (gdje ljudi rade honorarno i po desetak godina, a nekima nikada ni ne ponude stalni posao), a da ću na taj način spojiti posao za koji sam se školovala i struku koja mi se zavukla pod kožu. Odjel promocije Večernjeg lista bio je logičan izbor, ali i prava pogreška. Ne toliko zbog posla, naprotiv, već zbog kaosa koji sam zatekla... Primjera radi, nakon samo tri tjedna radnog iskustva, slijedom događaja i silom prilika sam postala koordinator nagradnih igara "Gdje je Felix?" i "Felixovo iznenađenje", a Perl je bio pred odlaskom iz kuće... Zbog cirkusa koji je nastao, jednog sam dana doživjela i pravi pravcati šok - više od sat vremena nisam mogla govoriti. Ne želim ulaziti u detalje. Činjenica je da svaka firma ima svojih mana, a na neke definitivno nisam bila spremna. Ne bih tako reagirala da još uvijek nisam bila naivna...
Nakon samo mjesec i pol sam digla ruke kada mi je u drugoj firmi ponuđeno stalno radno mjesto i tu sam se na dvije godine vratila u marketing. Iskusila sam što znači rad u maloj firmi, naučila puno o internetu za koji mi je posao tada bio vezan, a igrom sudbine sam krenula i prema odnosima s javnošću. Prešla sam i u marketinšku agenciju na mjesto PR managera. Ali nikako, baš nikako nisam uspjevala iz glave izbiti novinarstvo i bolno sam bila svjesna činjenice da me nikada niti jedan posao neće moći toliko ispunjavati kao pisanje. Glupo zvuči, ali bilo mi je čak i bolno prolaziti svakodnevno pokraj Vjesnikovog nebodera, a ne ući kroz vrata... Stalno sam posjećivala redakciju, nisam htjela s kolegama izgubiti kontakt, a ponekad su me i zafrkavali da sam više kod njih nego na poslu. U PR-u sam dogurala i do HUOJ-a (Hrvatske udruge za odnose s javnošću) gdje sam se aktivirala i pomagala u uređivanju novih web stranica... Ali sve to, naprosto nije bilo to! Točno se sjećam kada mi je nešto jasno i glasno reklo gdje mi je mjesto.

Bila sam PR za "Noć tisuću večera" AmCham-a. Imala sam press stol sa informacijama za medije i bila sam obučena u dugu, crvenu haljinu za posebne prilike, sa svečanom frizurom... Sa druge strane okupili su se novinari i fotoreporteri u trapericama, vestama, udobnim cipelama, opremljeni diktafonima, fotoaparatima, bilježnicama. Oni se nisu trebali smješkati, izgledati poput slike na zidu, nisu morali biti "netko sa kim svatko želi popiti piće"... Iako smo razgovarali, naprosto nisam njima pripadala i to mi je bilo grozno. Znala sam da unatoč dobro obavljenom poslu stojim na krivoj strani stola...

Slučaj je htio da moja agencija zbog poslovne politike ukine odnose s javnošću. Iako sam izgubila stalno mjesto, nitko nije bio sretniji od mene. Naprosto sam znala gdje mi je mjesto i da su mediji jedino čime se u životu želim baviti. Tu znam koliko mogu dati, koliko vrijedim i makar naporno, ništa mi nije teško. Vratila sam se honorarno u Večernji, najprije u gradsku rubriku gdje je za početak bilo mjesta, a onda me onaj isti Borut Kambič s početka priče pozvao k sebi u pokrajinsko izdanje na uredničko mjesto. Znao je kako sam radila i što želim... I nisam ni jedne minute požalila. Ne boli me želudac od ponedjeljka, a neovisno o odnosima u firmi, uživam s kolegama. Mnogi od njih nikako ne mogu shvatiti zašto se nisam zaposlila (a zaista sam mogla) u nekoj drugoj firmi ili agenciji i tako ostala u marketingu gdje su visoke plaće i stalna radna mjesta. Kako da im objasnim da naprosto nisam stvorena za taj posao i da to više ne želim? Da, istina je, mogu u toj struci biti uspješna, imam čak u glavi i poslovni projekt o kojem sam pisala, ali to me nikada neće dovoljno ispuniti pa da postignem najbolje rezultate. Ovdje znam tko sam, mogu procijeniti svoju vrijednost, svoje greške... Hoću li ostati u Večernjem ili će to jednoga dana biti neki drugi medij, to ne znam. Ali ovoga puta sam potpuno sigurna da je novinarstvo moj izbor.

I tako sam nakon gotovo osam kartica teksta napokon stigla do kraja... :))) Ovaj vikend sam dežurna, zakači me jednom mjesečno dežurstvo. Period privikavanja na novog urednika bit će zaista zanimljiv, nastala je u redakcijama neopisiva gužva i vlada neizvjesnost. U svemu tome znam da ni ja nisam sigurna, no takav je život - na ovome svijetu stalna je samo mijena.

Želim vam ugodan vikend!

Obećala sam u jednom od prijašnjih postova da ću napisati kako mi je bilo na Sljemenu. Konačno pišem post odmorena, bez bolova u leđima, nogama, a nakon samo jednog jedinog dana... Nije loše kao referenca za početak, zar ne? :))

Dakle, nakon gotovo neprospavane noći, bezvoljni, nervozni i umorni jučer ujutro smo se g. Apstinent i ja uputili na Sljeme. Naravno, već sama priroda djeluje opuštajuće i dok smo čekali našeg terapeuta pijuckali smo kavu i čaj na terasi hotela. Pojavio se mladi Luka, osoba koja me iskreno fascinirala. Sa svega 25 godina u potpunosti je usmjeren na prirodu - uzgaja voće i bilje, sam radi čajeve i razne biljne pripravke, od nedavno se upustio i u uzgoj grožđa za vino... Bit će prava tema za jedan od mojih članaka. Osim svojih sklonosti, Luka ima zlatne ruke, no doći ću i do toga.

Naš program ("On i Ona") uključivao je bazen, masažu, aroma-saunu i aroma-jacuzzi, pa smo se dogovorili oko redoslijeda i toga što tko želi. I dok je moj dragi otišao na svojih sat vremena masaže, meni je uslijedilo prvo iznenađenje. Cijeli bazenčić sa mlaznicama koji vidite na slici je bio samo moj! Uvijek sam razmišljala kako bi bilo lijepo imati bazen samo za sebe, pa makar na kratko... Igrala sam se kao dijete. Mlaznice u desnom kraju bazena su toliko jake, da u pokušaju plivanja prema njima čovjek stoji na mjestu. A u lijevom kutu je zapravo jacuzzi. Izvodila sam razne gluposti, smijala se, da bih tek na kraju uočila kamere. Ako je netko zaista nadzirao i snimao prostor, zabilježio je idealnu budalu za šaljivi kućni video... :))) Noge su me ovih dana toliko boljele, da mi je bilo najbolje sjediti na rubu bazena i namakati ih u jacuzziju.

Nakon prvog tuširanja i presvlačenja, taman je Luka došao po mene. Smjestio je dragog u jacuzzi i sad je uslijedilo mojih sat vremena opuštajuće masaže... Ajme... Dečko nema čvrsti stisak, nego taman onakav kakvog volim. Mislila sam da ću početi presti poput mačke... Prešao je svaki milimetar kože - najprije leđa, vrat, listove i bedra, pa noge s prednje strane, stopala, ruke, šake, lice... Koristio je neko mlijeko za tijelo s dodatkom eteričnih ulja koje je božanski mirisalo. Za lice je koristio drugu mješavinu. Teturala sam od gušta nakon masaže, topila se... A za to se vrijeme punio jacuzzi s dodatkom soli i mirisne pjene... Trebam li opisivati kako je nakon masaže od sat vremena leći u lijepu, veliku kadu koja bućka? :))) Saunu sam zbog svog srca preskočila. Nisam srčani bolesnik, ali mi povremeno srce preskače, a to mi se događa i u zaparenoj kupaonici, kamoli u sauni (obiteljsko nasljeđe. Iako su ekstrasistole neugodne, nisu smrtonosne i moji su u pravilu svi dugo živjeli...). Nakon toga smo bili toliko gladni, da smo odlučili bazen ostaviti za kraj, nakon ručka... A ručak? Mmmmm, nije bila zdrava hrana, bilo je po našoj narudžbi. :))) Ručak doduše nije uključen u cijene wellness programa, pa je to bio ekstra trošak. No, dobro, samo jednom se slavi trideseta... :)))

Nismo imali snage za bazen. Inače, mogli smo unutar radnog vremena (do 20h) koristiti bazen neograničen broj puta. Doteturali smo se omamljeni od ugode do auta, uspjeli se vratiti kući, legli smo oko 7 navečer i zaspali ko bebice do jutra... Ukupni dojam? Savršeno! Ja bih repete... :)))