Upravo sam provela savršen dan sa dvjema izrazito dragim prijateljicama. Gordana je moja buduća vjenčana kuma i gotovo smo kao sestre. Poznajemo se od drugog razreda osnovne škole i to je jedno od onih prijateljstava koja doslovno ostaju za cijeli život. A Mercedes je u moj život ušla prije tri godine i ostavila poseban biljeg... Bio je to pravi babljak. Dogovorile smo se da ćemo obilaziti butike gdje ću isprobavati haljine i vidjeti što bi mi za vjenčanje najviše pristajalo... Ono što sam najmanje očekivala jest da ću u prvom butiku ugledati, probati i zakapariti svoju vjenčanicu. Prije svega zato jer sam bila uvjerena da se neću vjenčati u vjenčanici. :)))
No, jednostavnost ove haljine, kroj, i samim time kako mi pristaje, ostavio je i mene i moje frendice bez teksta. I tako je moja kuma (koja je inzistirala da haljina bude njezin vjenčani poklon) izvadila pare i zakaparila haljinu... Proba je 16.09., tjedan dana prije vjenčanja.

Još manje od svega sam mislila da ću se tako posebno osjećati. Ipak živim već dugo s mojim dragim i nekako sam mislila da će mi sve, više-manje biti formalnost. No, kad sam u ogledalu ugledala sebe u vjenčanici... Ma, znam da glupo zvuči, ali to je bilo nešto sasvim posebno, ni sama ne mogu opisati taj osjećaj. Kao da mi je prošlo glavom - da, to se zaista događa meni. Da, napokon ćeš se za njega udati i ne, ne griješiš, to je to... Kao da su mi se napokon otvorile oči. Ne znam da li se to svima događa? Lebdim u nekakvom stanju polusvijesti, kao da se budim iz sna i napokon vraćam sebi...

Dolki sam jednom u komentarima odgovorila da ovdje pišem puno, ali ne baš sve. Tako i nisam pisala o razlozima zbog kojih se još nisam udala već živimo u divljem braku. No, sada napokon dolazi taj dan za koji mi se činilo da se nikada neće dogoditi. I kada sam se ugledala u haljini, odjednom sam vraćena u stvarnost, u život, po prvi puta sam osjetila onu istinsku radost zbog svega...

Predamnom je još 126 dana djevojačkog života... :))))