Punih tjedan dana nisam pisala jer sam zapravo bila u stanju sužene svijesti i samo mi je posao bio na pameti. Pa s obzirom da nemam drugih tema, ajmo o poslu i ovdje. Iz Večernjeg lista se nedavno pojavio "bijeli dim" - imamo novog glavnog urednika, Miljenka Manjkasa i content managera Marijana Jurleku. Već sam pisala o tome da doista volim svoj posao. Po prvi puta ću nešto napisati i o toj svojoj "ljubavnoj vezi", pa kud puklo, puklo. :)
Po struci sam diplomirani ekonomist, završila sam marketing. Pred maturu sam bila uvjerena da je marketing jedini posao kojim se u životu želim baviti i zaista sam zapela da upišem Ekonomiju što mi je i uspjelo. Godine studija mogla bih sažeti u nekakav prikaz padajuće, pa uzlazne linije, barem što se tiče mog (ne)zadovoljstva fakultetom. Najprije je euforiju zamijenilo gorko razočaranje uvjetima studiranja (pretrpane predavaone u kojima studenti sjede čak i na podovima), profesori kojima je puna kapa svega, pa ih često nema ni na konzultacijama, a tu je bilo i razočaranje izazvano ničim drugim do mojom naivnošću - nisam znala da ću tek posljednje dvije godine učiti o marketingu, pa su me predmeti tipa financije, trgovačko pravo, makroekonomija i sl. ubijali u pojam. A da ne govorim o pojedinim profesorima koji su zbog svoje bolesne glave uspjeli u meni počistiti posljednje mrvice entuzijazma. Dogodilo se da sam putem izgubila dvije godine studija i da nije bilo današnjeg australskog konzula, a tadašnjeg profesora i prodekana profesora Kellera, možda bih i odustala od studija. On me, na kolegiju Promocija, primio (na moje ogromno iznenađenje) za demonstratora. Bio je prvi koji je govorio da je bitno što čovjek doista želi, da ocjene nisu uvijek odraz pravog znanja i da će moji rezultati u radu pokazati koliko zaista vrijedim. Genijalna izjava koju nikada nisam zaboravila bila je: "Marketing je najsličniji obrtu, treba ga imati u 'rukama'. Ja sam majstor, a vi ćete biti moji šegerti." Znam da je bio često surov profesor i među studentima nije bio popularan, ali kao njegovi demonstratori bili smo doslovno lansirani u marketinšku struku. Kroz našu suradnju na posebnim projektima upoznala sam 90% onih koji su "kolovođe" u udrugama poput Hrvatskog oglasnog zbora (HOZ-a) i vodećim marketinškim agencijama. Bila sam čak i dio tima sa kojim sam osvojila Rektorovu nagradu i napokon sam se u punom smislu te riječi "dočepala" marketinga te uspješno diplomirala.
Vjerovala sam da sam napokon tamo gdje želim biti... Još kao apsolvent sam radila u agenciji za istraživanje tržišta što mi je dodatno proširilo horizonte. U međuvremenu sam proučavala i ostale segmente marketinga, tražila smjer koji mi je najprikladniji. Sve me vuklo na odnose s javnošću zbog komunikativnosti i sklonosti medijima. Već tada sam povremeno piskarala za listove i časopise poput Studentske panorame, Marketinga u praksi, pa na kraju Zvona. No, još nisam ozbiljno razmišljala o novinarstvu kao poslu s kojim ću se baviti.
Bio je to rujan 2001... Godina koja se u Večernjem listu pamti po otkazima i redakcije su bile 'desetkovane'. Danima je na stranicama gradske rubrike izlazio oglas u kojem traže honorarne suradnike. Imala sam dva tjedna do diplome, u agenciji sam prestala raditi kako bih položila posljednji ispit i na mamin nagovor sam se odlučila javiti. Napravila sam to više onako, iz zafrkancije, bez očekivanja da će od toga nešto biti. Razmišljala sam u smislu da će to biti nekakvo prijelazno razdoblje dok ne dobijem stalni posao u nekoj firmi ili agenciji, a dobro će mi doći iskustvo zbog odnosa s javnošću. Zazvonio mi je telefon upravo u trenutku kada sam bila u Kellerovom kabinetu i znam da me iznenadio duboki, muški glas koji me pozvao na razgovor. Bilo mi je čudno što čovjek zove da dođem navečer, oko sedam... Pa zar ti ljudi po cijeli dan vise na poslu?...
Sjećam se prvog dolaska u redakciju, to je nešto što nikada neću zaboraviti. Zapravo i ne mogu opisati osjećaj, nešto poput ljubavi na prvi pogled. Tada prostorije još nisu bile uređene, a umjesto PC-a su na stolovima bili stari terminali iz 70-tih... Prastari ormari bili su krcati papirima i hrpama novina. Iako je bila večer, telefoni su i dalje zvonili i vladala je nekakva užurbanost. Cijela je prostorija bila ispunjena dimom cigareta i polako sam prišla visokom, ozbiljnom čovjeku koji je pred sobom imao moj životopis i objavljene članke koje sam priložila. Bio je to tadašnji urednik gradske rubrike, Borut Kambič. Ukratko mi je ispričao priču o otkazima, kazao mi da je prema mom životopisu zaključio kako bih mogla zbog obrazovanja pisati za Poslovni svijet i da će me uputiti na razgovor uredniku Nenadu Bachu. Posao je honoraran, u Večernjem je teško dobiti stalno radno mjesto, pa ako mi odgovara... Pristala sam bez razmišljanja, redakcija me neodoljivo privlačila. Nenadu sam se javila odmah sutradan i dogovorili smo susret. Bio je mlađi od Boruta i djelovao nekako smotano i simpatično. Razgovarali smo o mojim sklonostima i pristao je da napravim članak o trendovima o oglašavanju. E, to je bilo moje vatreno krštenje!
Ubrzano sam morala učiti o novinarstvu - stilu pisanja, načinu dolaženja do informacija, radu na terminalu koji me iz početka ubijao u pojam (kasnije sam više voljela na njima pisati, nego u wordu...)... Najgori je bio prvi poziv. Naime, trebala sam usporediti oglašavanje na NovojTV i HTV-u. Tadašnji glasnogovornik HTV-a (kojeg neću imenovati) bio je čovjek bez dlake na jeziku i u to vrijeme vrlo živčan. Valjda je svako pitanje tretirao kao napad... Na svoju veliku žalost, usudila sam se spomenuti da je broj oglasa na Novoj veći od oglasa na HTV-u pri čemu sam propustila spomenuti financijske tokove (jer HTV je imao veći broj naplaćenih oglasa dok su na Novoj bile većinom kompenzacije)... Ukratko, punih 45 minuta je psovao (doslovno!) nas novinare, da će se pobrinuti da završimo na sudu, da krećemo od krivih pretpostavki, da smo bezobrazni, da nam je najbitnija senzacija itd. itd. itd. Mislim da sam promijenila pet boja i na kraju sam samo spustila slušalicu bez da sam došla do potrebnih informacija. Pokunjeno sam se požalila urednicima (Nenadov zamjenik bio je Gojko Drljača) očekujući da će me napasti jer nisam sposobna doznati ono što mi je potrebno... Nenad se samo nasmijao i odmahnuo rukom. Utješili su me, rekli da se to svakome dogodi i da je dotični glasnogovornik poznat po ispadima, pa neka sutradan pokušam ponovno. I opet poziv, i opet ista priča no sada mi je puknuo film. Dotičnom sam objasnila da ovakvo psovanje i razinu komunikacije ne dozvoljavam ni u vlastitoj obitelji, a kamoli od nekog koga niti ne poznajem. Rekla sam mu da nismo ovce pasli na istoj livadi, a da sam osobno diplomirala marketing pa da mi ne treba objašnjavati što su kompenzacije u oglašavanju... Nakon prvobitne zbunjenosti, napokon se prizemljio i počeli smo razgovor i dogovor. Stupila sam u kontakt sa agencijama za istraživanje tržišta, dobila podatke, interpretirala ih... Primila sam se pisanja. E tu je uslijedila druga kalvarija. Pojima nisam imala o stilu pisanja u dnevnim novinama, a kamoli o stilu Poslovnog svijeta. U ruke me uzeo Gojko i uporno mi vraćao tekstove. 'Drilao' me na klasični način - vrlo surovo mi je objasnio da ništa ne znam o stilu, da zaboravim sve što sam učila, da usred noći moram znati što je lead (uvodni dio članka koji u dvije rečenice objašnjava poantu teksta), i vraćao me, vraćao u nedogled... Mislila sam da nikada neću biti gotova, dva puta sam plačući izlazila iz zgrade pitajući se što uopće ovdje radim... Napokon sam napravila nešto suvislo što je ličilo na članak uz, naravno, mnogobrojne uredničke korekcije i potpuno novu opremu članka (nadnaslov, naslov, podnaslov, međunaslovi... sve je bilo promijenjeno). Moj prvi članak bila je duplerica u Poslovnom svijetu, a Nenad je čak naručio ilustraciju - Davida (NovaTV) i Golijata (HTV) - to je bila svojevrsna osveta glasnogovorniku. :) Bila sam jako zadovoljna...
Zapis bi zaista bio previše dugačak kada bih nastavila u detalje pisati kako je moje iskustvo u Večernjaku izgledalo u nastavku. Ukratko, smještena sam u gradsku među tzv. hijavate kako su nazivali početnike. Morala sam savladati stil kroz pisanje o tržnici, ZET-u, gradskim temama... Kao što je za liječnike najbolji način prakse u hitnoj, tako je i za novinare dnevnog lista najefikasnija gradska rubrika i nema novinara koji od nje nije počeo. Krvav je to posao, od početka si bačen u vodu, pa ili toneš ili naučiš plivati. A ja sam sve više uživala... Borut je bio sjajan urednik i nastojao je, što je moguće više, raditi na nama. Vraćao nam je tekstove, analizirali smo ih prije i nakon objave, tražio je maksimalnu aktivnost. Ubrzo je postao zamjenik glavne urednice Ružice Cigler, a novi ga je urednik Jure Ilić dostojno zamijenio iako je bio ležerniji (kao pravi Dalmatinac :)). Sve više sam uživala, posao me u potpunosti obuzimao i mogu reći da sam bila sve uspješnija - tada sam imala i prvu temu broja u prilogu Vrt kada sam provela dva dana na Zavižanu i utočištu za mlade medvjede u Kuterevu... Novinarstvo se naprosto pokazalo kao nešto što mi je u krvi i neizmjerno me ispunjavalo - mogla sam utažiti svoju znatiželju, iskoristiti komunikativnost i pismenost, odgovarali su mi i novinari po svom karakteru (iako često drski, većinom otvoreno i bez suzdržavanja govore i rade onako kako misle). Ne mogu sasvim točno opisati što znači kada otkriješ posao u koji se zaljubiš do kraja. Tim više što nikada nisam o sebi razmišljala kao o novinaru, a time sam zapravo napokon otkrila sebe - što jesam i što želim...
No, ne bih ja bila ja, da nije bilo crva nesigurnosti koji me na dvije godine udaljio od Večernjaka. Naime, na mjesto direktora Promocije došao je Alan Perl, čovjek koji me poznavao iz Kellerovog kabineta. Začudio se što sam diplomirala marketing, a radim u redakciji, pa me pozvao da dođem kao honorarac u njegov odjel. Što mi je bilo tada u glavi? Mislila sam da je možda vrijeme da počnem razmišljati o stalnom poslu. Smatrala sam da ću u promociji prije dobiti posao nego u redakciji (gdje ljudi rade honorarno i po desetak godina, a nekima nikada ni ne ponude stalni posao), a da ću na taj način spojiti posao za koji sam se školovala i struku koja mi se zavukla pod kožu. Odjel promocije Večernjeg lista bio je logičan izbor, ali i prava pogreška. Ne toliko zbog posla, naprotiv, već zbog kaosa koji sam zatekla... Primjera radi, nakon samo tri tjedna radnog iskustva, slijedom događaja i silom prilika sam postala koordinator nagradnih igara "Gdje je Felix?" i "Felixovo iznenađenje", a Perl je bio pred odlaskom iz kuće... Zbog cirkusa koji je nastao, jednog sam dana doživjela i pravi pravcati šok - više od sat vremena nisam mogla govoriti. Ne želim ulaziti u detalje. Činjenica je da svaka firma ima svojih mana, a na neke definitivno nisam bila spremna. Ne bih tako reagirala da još uvijek nisam bila naivna...
Nakon samo mjesec i pol sam digla ruke kada mi je u drugoj firmi ponuđeno stalno radno mjesto i tu sam se na dvije godine vratila u marketing. Iskusila sam što znači rad u maloj firmi, naučila puno o internetu za koji mi je posao tada bio vezan, a igrom sudbine sam krenula i prema odnosima s javnošću. Prešla sam i u marketinšku agenciju na mjesto PR managera. Ali nikako, baš nikako nisam uspjevala iz glave izbiti novinarstvo i bolno sam bila svjesna činjenice da me nikada niti jedan posao neće moći toliko ispunjavati kao pisanje. Glupo zvuči, ali bilo mi je čak i bolno prolaziti svakodnevno pokraj Vjesnikovog nebodera, a ne ući kroz vrata... Stalno sam posjećivala redakciju, nisam htjela s kolegama izgubiti kontakt, a ponekad su me i zafrkavali da sam više kod njih nego na poslu. U PR-u sam dogurala i do HUOJ-a (Hrvatske udruge za odnose s javnošću) gdje sam se aktivirala i pomagala u uređivanju novih web stranica... Ali sve to, naprosto nije bilo to! Točno se sjećam kada mi je nešto jasno i glasno reklo gdje mi je mjesto.
Bila sam PR za "Noć tisuću večera" AmCham-a. Imala sam press stol sa informacijama za medije i bila sam obučena u dugu, crvenu haljinu za posebne prilike, sa svečanom frizurom... Sa druge strane okupili su se novinari i fotoreporteri u trapericama, vestama, udobnim cipelama, opremljeni diktafonima, fotoaparatima, bilježnicama. Oni se nisu trebali smješkati, izgledati poput slike na zidu, nisu morali biti "netko sa kim svatko želi popiti piće"... Iako smo razgovarali, naprosto nisam njima pripadala i to mi je bilo grozno. Znala sam da unatoč dobro obavljenom poslu stojim na krivoj strani stola...
Slučaj je htio da moja agencija zbog poslovne politike ukine odnose s javnošću. Iako sam izgubila stalno mjesto, nitko nije bio sretniji od mene. Naprosto sam znala gdje mi je mjesto i da su mediji jedino čime se u životu želim baviti. Tu znam koliko mogu dati, koliko vrijedim i makar naporno, ništa mi nije teško. Vratila sam se honorarno u Večernji, najprije u gradsku rubriku gdje je za početak bilo mjesta, a onda me onaj isti Borut Kambič s početka priče pozvao k sebi u pokrajinsko izdanje na uredničko mjesto. Znao je kako sam radila i što želim... I nisam ni jedne minute požalila. Ne boli me želudac od ponedjeljka, a neovisno o odnosima u firmi, uživam s kolegama. Mnogi od njih nikako ne mogu shvatiti zašto se nisam zaposlila (a zaista sam mogla) u nekoj drugoj firmi ili agenciji i tako ostala u marketingu gdje su visoke plaće i stalna radna mjesta. Kako da im objasnim da naprosto nisam stvorena za taj posao i da to više ne želim? Da, istina je, mogu u toj struci biti uspješna, imam čak u glavi i poslovni projekt o kojem sam pisala, ali to me nikada neće dovoljno ispuniti pa da postignem najbolje rezultate. Ovdje znam tko sam, mogu procijeniti svoju vrijednost, svoje greške... Hoću li ostati u Večernjem ili će to jednoga dana biti neki drugi medij, to ne znam. Ali ovoga puta sam potpuno sigurna da je novinarstvo moj izbor.
I tako sam nakon gotovo osam kartica teksta napokon stigla do kraja... :))) Ovaj vikend sam dežurna, zakači me jednom mjesečno dežurstvo. Period privikavanja na novog urednika bit će zaista zanimljiv, nastala je u redakcijama neopisiva gužva i vlada neizvjesnost. U svemu tome znam da ni ja nisam sigurna, no takav je život - na ovome svijetu stalna je samo mijena.
Želim vam ugodan vikend!
Post je objavljen 07.05.2005. u 06:55 sati.