Danas je naš Kemo napravio veliki korak prema ostvarenju svog životnog sna, a danas sam i ja donijela veliku odluku - imam 136 dana do vjenčanja. Vrijeme je da nešto napravim od sebe i da počnem planirati... Danas sam sanjala noćnu moru, a to je da sam tek u petak shvatila da se sutradan udajem, a da nemam ni haljinu, niti sam osigurala prostor, a što je bilo najstrašnije, nisam imala ni dokumente spremne. :))) Znači da u meni kuha panika (ma koliko je poricala) i da se moram pripremiti kako psihički, tako i fizički.

Za početak, odlučila sam poraditi na sebi. Već par dana pješačim do posla, laganih sat vremena hoda... Ako se već slabo krećem, barem toliko mogu za sebe napraviti. Nadalje, odlučila sam slatko ograničiti na sasvim malu količinu, a po mogućnosti izbaciti. Sa curama s posla danas počinjem dva puta tjedno igrati badmington, a od sutra krećem na tai chi. Velika flaša vode stoji na mom stolu, a umjesto hrpe peciva, nabavila sam one ukusne Reis-Snack od Schneekoppe-a. Imam ideju i za haljinu koju će mi osmisliti sestra najboljeg bratovog prijatelja, a koja je modna kreatorica... (naime, vjenčanicu ne želim kao što ne želim ni bijelu boju. Nevinost sam u najmanju ruku izgubila nakon dva spontana...).

Ma nisu te promijene samo zbog vjenčanja, naprosto su odraz nezadovoljstva sobom i načinom života. Sva sam zapala u nekakvu stagnaciju, muče me tjeskobe (bit će tema jednog od budućih zapisa), a to je život kakav si definitivno ne želim priuštiti u nastavku...

A sad se idem primiti posla. Eh da ne zaboravim - promatrač, ostavit ću ti komentar uskoro...

Pusa!