odmak
subota, 18.05.2013.
Izlet u Mostar
Evo izbrisala sam onu javu i dodajem dio koji mi je na tajanstven način ispao iz posta:
Vrijeme bježi takvom brzinom da ova čovječica ništa ne stiže.
Kad je prof. A. Antić rekao da ćemo imati 'studijski' dan na terenu, a teren bi bio Mostar, čovječica je rekla: da i ona želi ići.
Zaboravna zbog godina, posla i naravi morala sam osloboditi taj dan od naručenih pacijenata i staviti u ruksak po običaju suvišne promjene za kišu i vrlo vrući dan nešto za zagristi, flašu vode (darovanu od djece; Flašku koja čuva i dodaje kvalitete vode, ovaj put splitske iz Jadra i temperaturu , suputnici/ce su rekli da se radi o alkoholu. Dali su mi ideju za ubuduće, hvala im.)
U Mostaru nisam bila preko 40 godina. Pamtim ga kao grad pun zelenila i atmosfere orijenta oko Starog mosta. Čak mi se čini da je bila neka predstava u mostarskom kazalištu. Nekako su tu bili upleteni pok. Marin Carić (njegova nagla i vrlo brza smrt dobrog prijatelja nas je zaprepastila i zabolila - mislim na družbu- društvo koje se družilo i to je druženje bilo vrlo inspirativno.) S nama je na toj predstavi bio i V. Bavčević, također pokojni (predugo živim a još imam volju). Je li to bio neki komad koji je napisao Brešan- otac, i on je bio kasnije na zajedničkoj večeri negdje u Mostaru. Više se ne sjećam predstave, ali to je bio moj poslijednji boravak u Mostaru.
Grupa od 9 studenata (uključujući i mene) i profesora A. Ančića uputila se rano ujutro autoputem do Vrgorca pa onda preko Prologa velikog ili malog dalje kroz Hercegovinu (čini mi se kroz Posušje- kojeg pamtim iz vremena nakon posljednjeg rata. Imali smo neko stručno zbivanje. Potražila sam tada knjižaru- to uvijek potražim kad se prvi put nađem u nekom novom okružju. Nije bilo - u tri pronađene knjižare ni jedne knjige, istina nešto malo dječje literature i ogromno puno uredskog materijala.)
U Mostar smo ušli sa neke gornje, pretpostavljam sjeverne strane. Mjesto je duboko dole u Dolini. Ne da se izbjeći pomisao na 'zgodno' granatiranje s tih visina.
No kako god predmet je 'Crkva Kristova' Nisam znala što ćemo točno raditi u Mostaru, ali dan je bio dobro osmišljen. Susret sa biskupom. Posjet Katedrali i posjet Caritasu.
Išlo je ovim redom: Karitas (ili Caritas), Biskup, Katedrala.
Mislila sam da ćemo u Karitasu naići na gomilu, uglavnom suvišne i loše robe koje se ljudi rješavaju, ali ostala sam posve iznenađena, a sad odmah dodajem i ostale utiske; zaprepaštena, duboko dirnuta onim što smo vidjeli.
Nekoliko kučica, ili samo dvije, nisam posve sigurna pod naslovom:
Sveta Obitelj, a radi se o rehabilitacijskom centru za osobe za posebnim potrebama.
Vrlo lijepo uređeni prostori, nekoliko radionica, na vrhu sa nepokretnim psihičkim i drugim nevoljama napadnuti nepomični djeca i odrasli. Svi smo potreseni. Naš vodič objašnjava nam čemu služe prostori koje obilazimo. Sobama za učenje, fizičku rehabilitaciju. Objašnjava mehanizam nastanka takve vrste Caritasa. Radom donatora iz Njemačke, Italije itd. O tome kako sve to još funkcionira na donacijama i kako se plaše što će biti kad te donacije presuše.
"Ali Bog se uvijek nekako pobrine i još smo tu", kaže.
Donatori od početka Njemci, Talijani
Talijani su opremili stomatološku ordinaciju i povremeno dođe tim koji uz opću anesteziju popravi i povadi, čini mi se čak i stavlja zube. Pod općom anesteziju jer je takvim bolesnicima teško raditi dok su budni.
Ima neka reklama o teti Violeti kod nas na TV-eu. Gospođa Violeta veliki je donator. Odlučila sam od sada kupovati samo njene proizvode.
Sve je tako uredno i dobro osmišljeno. Med. sestra nam objašnjava puno toga. Nisam zapamtila broj ležećih , ali me jako obradovalo kad sam čula da nitko nema dekubitusa, iako su posve nepokretni.
Kaže: Govore nam: Brinete se o nepokretnima (Slijepi, gluhi, svakakvi. Održavaju ih uz veliki trud godinama na životu), a ne mislite na nezaposlene, ali svima nam je jasno da se zdravi mogu i sami snaći, a za ove izgubljene moramo se mi zdravi pobrinuti.
Svašta smo pitali: O volontiranju, načinu zapošljavanja i slično.
Ja sam pitala: Zbrinjavate li i bolesnike ostalih konfesija i srce mi je bilo puno kad su rekli da pružaju pomoć,ako imaju mjesta, svakome tko im se obrati.
Svi su tu muslimani, pravoslavne vjere i katolici. O svima se brinu s jednakim entuzijazmom i ljubavi.
Eto, mislila sam. Tu smo na izvorima kršćanstava.
Nameće mi se pitanje: Zašto je u nas takva vrst rada zamrla. Jesmo li mi kršćanstvo pretvorili u politiku ili je katolička Crkva kod nas u Hrvatskoj postala meta, objekt u kojoj sredstva javnog informiranja traže /a nažalost i nađu) samo negativnosti, a pozitivne primjere pomoći fizičke i duhovne ne žele naći.
O susretu sa Biskupom Perićem i posjetu katedrali neću govoriti. Nemam snage više pisati. Znam samo da postoje teškoće na svaki način. Još uvijek manjkava i nikakva komunikacija sa ostalim konfesijama, iako se trude. (valjda sa svih strana)
Još se govori o stradanjima. Još se puno toga obnavlja. Po gradu se vide ostaci stradanja.
Stradanja fizičkih, a od onih unutarnjih, duhovnih ožiljaka žrtava rata u Mostaru doznali smo nešto od biskupa i župnika.
Imam prijatelje muslimane iz Mostara. Njihova su sjećanja također tragična.
Sve je još svježe. Želim im svima što brži zaborav nedaća i zajednički rad na podizanju novih generacija koja će znati živjeti u okružju različitosti. Poštivanju istih.
Bilo je takvih vremenskih perioda, ali stare obitelji koje su se još nekako uvažavale, sa svake strane, su se iselile, a došli su neki drugi ljudi puni nestrpljivosti i bijesa.
To je moj dojam. Volila bih da me vara.
Imam i fotografije. Pokušat ću ih ove dane staviti na blog.
