odmak

subota, 18.05.2013.

Izlet u Mostar

Evo izbrisala sam onu javu i dodajem dio koji mi je na tajanstven način ispao iz posta:

Vrijeme bježi takvom brzinom da ova čovječica ništa ne stiže.
Kad je prof. A. Antić rekao da ćemo imati 'studijski' dan na terenu, a teren bi bio Mostar, čovječica je rekla: da i ona želi ići.
Zaboravna zbog godina, posla i naravi morala sam osloboditi taj dan od naručenih pacijenata i staviti u ruksak po običaju suvišne promjene za kišu i vrlo vrući dan nešto za zagristi, flašu vode (darovanu od djece; Flašku koja čuva i dodaje kvalitete vode, ovaj put splitske iz Jadra i temperaturu , suputnici/ce su rekli da se radi o alkoholu. Dali su mi ideju za ubuduće, hvala im.)

U Mostaru nisam bila preko 40 godina. Pamtim ga kao grad pun zelenila i atmosfere orijenta oko Starog mosta. Čak mi se čini da je bila neka predstava u mostarskom kazalištu. Nekako su tu bili upleteni pok. Marin Carić (njegova nagla i vrlo brza smrt dobrog prijatelja nas je zaprepastila i zabolila - mislim na družbu- društvo koje se družilo i to je druženje bilo vrlo inspirativno.) S nama je na toj predstavi bio i V. Bavčević, također pokojni (predugo živim a još imam volju). Je li to bio neki komad koji je napisao Brešan- otac, i on je bio kasnije na zajedničkoj večeri negdje u Mostaru. Više se ne sjećam predstave, ali to je bio moj poslijednji boravak u Mostaru.


Grupa od 9 studenata (uključujući i mene) i profesora A. Ančića uputila se rano ujutro autoputem do Vrgorca pa onda preko Prologa velikog ili malog dalje kroz Hercegovinu (čini mi se kroz Posušje- kojeg pamtim iz vremena nakon posljednjeg rata. Imali smo neko stručno zbivanje. Potražila sam tada knjižaru- to uvijek potražim kad se prvi put nađem u nekom novom okružju. Nije bilo - u tri pronađene knjižare ni jedne knjige, istina nešto malo dječje literature i ogromno puno uredskog materijala.)

U Mostar smo ušli sa neke gornje, pretpostavljam sjeverne strane. Mjesto je duboko dole u Dolini. Ne da se izbjeći pomisao na 'zgodno' granatiranje s tih visina.

No kako god predmet je 'Crkva Kristova' Nisam znala što ćemo točno raditi u Mostaru, ali dan je bio dobro osmišljen. Susret sa biskupom. Posjet Katedrali i posjet Caritasu.

Išlo je ovim redom: Karitas (ili Caritas), Biskup, Katedrala.

Mislila sam da ćemo u Karitasu naići na gomilu, uglavnom suvišne i loše robe koje se ljudi rješavaju, ali ostala sam posve iznenađena, a sad odmah dodajem i ostale utiske; zaprepaštena, duboko dirnuta onim što smo vidjeli.

Nekoliko kučica, ili samo dvije, nisam posve sigurna pod naslovom:
Sveta Obitelj, a radi se o rehabilitacijskom centru za osobe za posebnim potrebama.

Vrlo lijepo uređeni prostori, nekoliko radionica, na vrhu sa nepokretnim psihičkim i drugim nevoljama napadnuti nepomični djeca i odrasli. Svi smo potreseni. Naš vodič objašnjava nam čemu služe prostori koje obilazimo. Sobama za učenje, fizičku rehabilitaciju. Objašnjava mehanizam nastanka takve vrste Caritasa. Radom donatora iz Njemačke, Italije itd. O tome kako sve to još funkcionira na donacijama i kako se plaše što će biti kad te donacije presuše.
"Ali Bog se uvijek nekako pobrine i još smo tu", kaže.

Donatori od početka Njemci, Talijani

Talijani su opremili stomatološku ordinaciju i povremeno dođe tim koji uz opću anesteziju popravi i povadi, čini mi se čak i stavlja zube. Pod općom anesteziju jer je takvim bolesnicima teško raditi dok su budni.

Ima neka reklama o teti Violeti kod nas na TV-eu. Gospođa Violeta veliki je donator. Odlučila sam od sada kupovati samo njene proizvode.
Sve je tako uredno i dobro osmišljeno. Med. sestra nam objašnjava puno toga. Nisam zapamtila broj ležećih , ali me jako obradovalo kad sam čula da nitko nema dekubitusa, iako su posve nepokretni.

Kaže: Govore nam: Brinete se o nepokretnima (Slijepi, gluhi, svakakvi. Održavaju ih uz veliki trud godinama na životu), a ne mislite na nezaposlene, ali svima nam je jasno da se zdravi mogu i sami snaći, a za ove izgubljene moramo se mi zdravi pobrinuti.

Svašta smo pitali: O volontiranju, načinu zapošljavanja i slično.
Ja sam pitala: Zbrinjavate li i bolesnike ostalih konfesija i srce mi je bilo puno kad su rekli da pružaju pomoć,ako imaju mjesta, svakome tko im se obrati.
Svi su tu muslimani, pravoslavne vjere i katolici. O svima se brinu s jednakim entuzijazmom i ljubavi.

Eto, mislila sam. Tu smo na izvorima kršćanstava.
Nameće mi se pitanje: Zašto je u nas takva vrst rada zamrla. Jesmo li mi kršćanstvo pretvorili u politiku ili je katolička Crkva kod nas u Hrvatskoj postala meta, objekt u kojoj sredstva javnog informiranja traže /a nažalost i nađu) samo negativnosti, a pozitivne primjere pomoći fizičke i duhovne ne žele naći.

O susretu sa Biskupom Perićem i posjetu katedrali neću govoriti. Nemam snage više pisati. Znam samo da postoje teškoće na svaki način. Još uvijek manjkava i nikakva komunikacija sa ostalim konfesijama, iako se trude. (valjda sa svih strana)
Još se govori o stradanjima. Još se puno toga obnavlja. Po gradu se vide ostaci stradanja.
Stradanja fizičkih, a od onih unutarnjih, duhovnih ožiljaka žrtava rata u Mostaru doznali smo nešto od biskupa i župnika.
Imam prijatelje muslimane iz Mostara. Njihova su sjećanja također tragična.

Sve je još svježe. Želim im svima što brži zaborav nedaća i zajednički rad na podizanju novih generacija koja će znati živjeti u okružju različitosti. Poštivanju istih.

Bilo je takvih vremenskih perioda, ali stare obitelji koje su se još nekako uvažavale, sa svake strane, su se iselile, a došli su neki drugi ljudi puni nestrpljivosti i bijesa.

To je moj dojam. Volila bih da me vara.

Imam i fotografije. Pokušat ću ih ove dane staviti na blog.


Oznake: izlet, dobrota

18.05.2013. u 14:35 • 16 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2013 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

VEDRINA

Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.

Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.

Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?

O tom malo kasnije.

Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.

Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.

No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?

Rasprava se razbuktala.

A joj!!!

Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.

U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.

Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.

Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.

Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.

Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?

Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.

Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.

Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.

A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.

Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .

Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
T-Com.hr

razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra