četvrtak, 04.02.2016.
Moje mišljenje
Dosadilo mi je.. Ali, sve se mislim da se radi o mojim godinama.
O umu i tijelu kojemu je dosta.
Naime na jednom satu na Kbfu profesor je studentici rekao: Ti ne smiješ tako misliti. Ti ćeš biti budući teolog i nikako tako ne smiješ misliti- tamo sam ( bila) slušač do kraja pete godine. Naučila sam puno. Srela prekrasnih ljudi profesora i studenata, ali na ove sam se riječi smrzla.
Jesam li tada reagirala. Nisam. Ja sam biće kompromisa i zlatne sredine, ali pogodilo me sve skupa. Moje nereagiranje najviše.
Danas. Uspješna, priznata, mlada umjetnica, nakon što sam izrekla misao o sadašnjem stanju u Domovini, političkom dakako, rekla mi je, prilično uzrujano: Ti kao intelektualka ne smiješ tako misliti.
Sad se mislim. Zašto ne reagiram? Zašto nisam reagirala na onom satu kad je profesor zabranio misliti maloj studentici. Zašto nisam odreagirala maloprije na riječi mlade priznate umjetnice koja ima svoje mišljenje i glasno ga govori, čak ga i potpisuje. Zašto, intelektualci neke umjerene struje ne reagiraju?
Čini mi se da znam odgovor. Bar u mom slučaju, ako sam uopće intelektualka. Na samom početku samostalnosti bila sam protiv lustracije. Činilo mi se da bi to razbilo hrvatsku želju za samostalnošću, a ne treba zaboraviti da je većina kojoj god struji pripadali tu samostalnost željela.
Čak i famozna UDBA , koja je imala ogromnu ulogu pri stvaranju samostalnosti(eto zbog tog sam sjećanja stara, ako izuzmemo i velike godine). Pa čak i KOS. Naravno ne svi.
Bilo nam je potrebno jedinstvo.
Danas mislim da sam pogriješila. Trebalo je lustrirati. Možda ne ljude, možda samo ideju, a možda sam vrh da- zbog nasljednika ( joj meni, već vidim hajku zbog spominjanja krvnih zrnaca) koji ne misle svojom glavom, zapravo na neki način ne žele misliti iz neke poštene misli. Ne žele vidjeti i ono loše u onim privilegijama i dobru koji im je donio komunizam. Ne antifašizam. Antifašizam je dao impuls, ali kasnije u životu njihovih roditelja, nekih, jer je bilo i onih koji su shvatili što je staljinizam i komunizam i koji su pokušali živjeti svoju SLOBODNU misao, koliko su mogli, koliko su im bivši antifašisti, a kasniji vladari životima u komunizmu dozvoljavali.
Naravno, ja nemam nikakvog utjecaja. Pišem tako neke knjige, više kao kroničar. Ni sama ne čitam takvu vrst literature koju pišem. Bavim se marginalno filozofijom. Bježim u sfere u kojima nikome neću stati na žulj, ali odjednom mi je dosta.
Moji su stari, bliža i dalja rodbina još u dalekoj povijesti, puno daljoj nego drugi svjetski rat umirali i borili se za Domovinu. Na puno strana. Protiv Turaka, protiv Austrije, za Austriju, za Jugoslaviju, u partizanima, u ustašama, protiv Jugoslavije, protiv Crkve, za Crkvu. Vjernici ili ateisti. Neki su griješili, neki nisu. Birali pogrešne strane ili prave strane. Tko će ga znati zašto i kako. Nekad posve neutralni i zatvorenih usta, nekad govoreći glasno. Po zatvorima. Osuđivani od ovih i onih. A opet, više ih nema. Svi oni zaslužuju određeni pijetet. Možda samo neko nježno sjećanje koje će osuđivati njihove zablude, ali ih ipak stavljati u kontekst vremena i opraštati im. Učiti iz njihovih grešaka.
Ostali smo mi njihovi nasljednici koji isto tako razbacani po različitim stranama mislimo posve različito. Moja djeca i ja se ne slažemo u razmišljanjima. Ja mislim,kako mislim, a mislim da su ljudi iz Mosta posve u redu. Hoće li biti preveslani? Možda hoće, ali njihov se glas ipak čuo. Nikome oni, po mom mišljenju nisu dragi. Ni lijevima ni desnima, ali ima i onih koji više nikome ne vjeruju. Je li to čudno?
Mislim također da se državni novci, mediji, razni portali i ostale institucije u kojima sjede ljudi koji se bore za nečija i neka prava trebaju pročešljati. Jeli trebalo proći neko vrijeme da se to napravi. Neka uljudbena, civilizacijska forma? Je li ovaj ministar previše požurio? Jeli on uopće adekvatan kao ministar?
Ako je istina ono što sad izlazi o njegovu životnu putu na površinu možda bi trebalo promisliti. Ne treba nam tolika rigidnost.
Morali bi pogledati istini u oči i razmišljati kakva nacija želimo biti. Nikako ne onakva kakva smo bili u vrijeme NDHa, ali niti onakva kakva smo bili u vrijeme komunizma. Oni koji misle da se u komunizmu nisu gubile glave ( i to ne samo na na samom početku) i da se nije završavalo u zatvore i to samo zbog mišljenja koje ponekad nije ni izgovoreno, a tek rečeno, bez ikakve mogućnosti da se napiše, teško se varaju.
Osobno: Volila bih da ne postoje granice. Da nema nacija osim u nekom folklornom smislu. Po meni svi bi trebali imati jednake šanse po svojoj sposobnosti, a za one koji nisu sposobni trebalo bi imati milosrđa i pronalaziti im mjesto u društvo. I naravno mir u svijetu i da mala djeca ne pate.
Na to mi je na anonimnim e-medijama netko napisao: Znači ti si misica.
Nisam, ali bih rado da jesam.
Samo imam osjećaj rodoljublja koji nikoga ne ugrožava, bar mislim.
I čini mi se da je puno strke samo oko materijalnoga, oko novca, a ideje ( a o idejama se uglavnom nema pojma ili se izvlače po potrebi), nisu važne osim kao moneta za potkusurivanje.
Ja tako mislim i nitko mi neće zabraniti misliti.
Mišljenje mogu promijeniti. Nitko mi ni to neće zabraniti.
04.02.2016. u 18:17 •
13 Komentara •
Print •
#
| < |
veljača, 2016 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| 1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
| 8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
| 15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
| 22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
| 29 |
|
|
|
|
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
