Dosadilo mi je.. Ali, sve se mislim da se radi o mojim godinama.
O umu i tijelu kojemu je dosta.
Naime na jednom satu na Kbfu profesor je studentici rekao: Ti ne smiješ tako misliti. Ti ćeš biti budući teolog i nikako tako ne smiješ misliti- tamo sam ( bila) slušač do kraja pete godine. Naučila sam puno. Srela prekrasnih ljudi profesora i studenata, ali na ove sam se riječi smrzla.
Jesam li tada reagirala. Nisam. Ja sam biće kompromisa i zlatne sredine, ali pogodilo me sve skupa. Moje nereagiranje najviše.
Danas. Uspješna, priznata, mlada umjetnica, nakon što sam izrekla misao o sadašnjem stanju u Domovini, političkom dakako, rekla mi je, prilično uzrujano: Ti kao intelektualka ne smiješ tako misliti.
Sad se mislim. Zašto ne reagiram? Zašto nisam reagirala na onom satu kad je profesor zabranio misliti maloj studentici. Zašto nisam odreagirala maloprije na riječi mlade priznate umjetnice koja ima svoje mišljenje i glasno ga govori, čak ga i potpisuje. Zašto, intelektualci neke umjerene struje ne reagiraju?
Čini mi se da znam odgovor. Bar u mom slučaju, ako sam uopće intelektualka. Na samom početku samostalnosti bila sam protiv lustracije. Činilo mi se da bi to razbilo hrvatsku želju za samostalnošću, a ne treba zaboraviti da je većina kojoj god struji pripadali tu samostalnost željela.
Čak i famozna UDBA , koja je imala ogromnu ulogu pri stvaranju samostalnosti(eto zbog tog sam sjećanja stara, ako izuzmemo i velike godine). Pa čak i KOS. Naravno ne svi.
Bilo nam je potrebno jedinstvo.
Danas mislim da sam pogriješila. Trebalo je lustrirati. Možda ne ljude, možda samo ideju, a možda sam vrh da- zbog nasljednika ( joj meni, već vidim hajku zbog spominjanja krvnih zrnaca) koji ne misle svojom glavom, zapravo na neki način ne žele misliti iz neke poštene misli. Ne žele vidjeti i ono loše u onim privilegijama i dobru koji im je donio komunizam. Ne antifašizam. Antifašizam je dao impuls, ali kasnije u životu njihovih roditelja, nekih, jer je bilo i onih koji su shvatili što je staljinizam i komunizam i koji su pokušali živjeti svoju SLOBODNU misao, koliko su mogli, koliko su im bivši antifašisti, a kasniji vladari životima u komunizmu dozvoljavali.
Naravno, ja nemam nikakvog utjecaja. Pišem tako neke knjige, više kao kroničar. Ni sama ne čitam takvu vrst literature koju pišem. Bavim se marginalno filozofijom. Bježim u sfere u kojima nikome neću stati na žulj, ali odjednom mi je dosta.
Moji su stari, bliža i dalja rodbina još u dalekoj povijesti, puno daljoj nego drugi svjetski rat umirali i borili se za Domovinu. Na puno strana. Protiv Turaka, protiv Austrije, za Austriju, za Jugoslaviju, u partizanima, u ustašama, protiv Jugoslavije, protiv Crkve, za Crkvu. Vjernici ili ateisti. Neki su griješili, neki nisu. Birali pogrešne strane ili prave strane. Tko će ga znati zašto i kako. Nekad posve neutralni i zatvorenih usta, nekad govoreći glasno. Po zatvorima. Osuđivani od ovih i onih. A opet, više ih nema. Svi oni zaslužuju određeni pijetet. Možda samo neko nježno sjećanje koje će osuđivati njihove zablude, ali ih ipak stavljati u kontekst vremena i opraštati im. Učiti iz njihovih grešaka.
Ostali smo mi njihovi nasljednici koji isto tako razbacani po različitim stranama mislimo posve različito. Moja djeca i ja se ne slažemo u razmišljanjima. Ja mislim,kako mislim, a mislim da su ljudi iz Mosta posve u redu. Hoće li biti preveslani? Možda hoće, ali njihov se glas ipak čuo. Nikome oni, po mom mišljenju nisu dragi. Ni lijevima ni desnima, ali ima i onih koji više nikome ne vjeruju. Je li to čudno?
Mislim također da se državni novci, mediji, razni portali i ostale institucije u kojima sjede ljudi koji se bore za nečija i neka prava trebaju pročešljati. Jeli trebalo proći neko vrijeme da se to napravi. Neka uljudbena, civilizacijska forma? Je li ovaj ministar previše požurio? Jeli on uopće adekvatan kao ministar?
Ako je istina ono što sad izlazi o njegovu životnu putu na površinu možda bi trebalo promisliti. Ne treba nam tolika rigidnost.
Morali bi pogledati istini u oči i razmišljati kakva nacija želimo biti. Nikako ne onakva kakva smo bili u vrijeme NDHa, ali niti onakva kakva smo bili u vrijeme komunizma. Oni koji misle da se u komunizmu nisu gubile glave ( i to ne samo na na samom početku) i da se nije završavalo u zatvore i to samo zbog mišljenja koje ponekad nije ni izgovoreno, a tek rečeno, bez ikakve mogućnosti da se napiše, teško se varaju.
Osobno: Volila bih da ne postoje granice. Da nema nacija osim u nekom folklornom smislu. Po meni svi bi trebali imati jednake šanse po svojoj sposobnosti, a za one koji nisu sposobni trebalo bi imati milosrđa i pronalaziti im mjesto u društvo. I naravno mir u svijetu i da mala djeca ne pate.
Na to mi je na anonimnim e-medijama netko napisao: Znači ti si misica.
Nisam, ali bih rado da jesam.
Samo imam osjećaj rodoljublja koji nikoga ne ugrožava, bar mislim.
I čini mi se da je puno strke samo oko materijalnoga, oko novca, a ideje ( a o idejama se uglavnom nema pojma ili se izvlače po potrebi), nisu važne osim kao moneta za potkusurivanje.
Ja tako mislim i nitko mi neće zabraniti misliti.
Mišljenje mogu promijeniti. Nitko mi ni to neće zabraniti.
Post je objavljen 04.02.2016. u 18:17 sati.