odmak
nedjelja, 30.12.2012.
Zagreb i zbunjujuća razmišljanja
U Zagrebu sa. Sa mališom Tomom koji čeka sestricu. Traži se kratko ime koje ide uz dugačko prezime.
Svima želim lijepu i berićetnu novu godinu. Sa puno manje politike i jako puno rada. reda i novaca. Po mogućnosti bazen ispred svake kuće ili bar u podrumu. Ugodno toplom. Već se vidim kako plivam i guštam. Tko zna možda mi mašta potpuno preuzme možđane pa mi se to i dogodi.
Zagreb je hladan. A ljudi!?
Prijatelji su uvijek prijatelji i skupa nam je lijepo. I s djecom mi je lijepo. Ma, sve je skupa dobro. I oni Bandićevi vodoskoci vesele.
Ako dogodine poumiremo od gladi nema štete. Ionako nas je sve manje. I seksat ćemo se manje. Dok se vrhovi Crkve i Naroda dogovore od opće zbunjoze zaboravit ćemo činiti one smiješne pokrete.
Najbolje bi bilo da za kratko proglase seksostaj. Kao lovostaj na izlov plave ribe. Ionako smo već svi modri od raznih pokušaja dovođenja u red. Sad ovako sad onako.
Ja ne znam što mislim? Ili se kaže što misliti?
Čas se mislim da se ne može čovječica i čovjek ili čovječica i čovjećica ili čovjek i čovjek baš ponašati kako kome padne na pamet. a tu su i djeca. Tu sam jako osjetljiva. Na bilo kakvo krivo učenje ili iskorištavanje djece.
Iako, današnja djeca upućena su puno bolje od svojih roditelja u tu priču. Sve im je dostupno. I nije baš zgodno da sve to čuju i slušaju u krivoj dobi. Pri tom mislim na informacije preko interneta.
Možda je škola pravo rješenje.
A Crkva?
Kako mogu i što mogu ja jedna bijedna mališica savjetovati tim mudrim glavama?
Treba dobro promišljati o granici ljudske rodne priče?
Dajmo dihati (jer sam u Zagrebu) ljudima koji su drugačiji. A ima ih . I nije ih mali broj. Nisu tamo gdje jesu iz vica (osim rijetkih), nego iz ljute potrebe.
O odmakice, evo te opet na vjetrometini.
Ali ne mogu šutjeti. Bole me ljudske muke.
Nekako mislim da seks nije samo za kreaciju. Mislim da bi Crkva trebala pustiti da se njihovi ljudi žene. Oni koji to žele. Tko ne želi na volju mu. Kako bi to izgledalo u hijerarhiji , u dijeljenju dobara… a što ja znam. Sve se može riješiti. Mislim da je seks puno važna stvar u ljudskom životu i da suzdržavanje od seksa ne vodi uvijek u dobro.
A zašto sam se uopće uputila u ove ozbiljne teme.
Budite zdravi i veseli … i dobri. I mislite na druge i drugačije.
Bog brine o ljudima. Uvjerena sam u to iako mnogima zvuči ludo.
Brine, brine i voli nas, iako ne znam zašto. Hvala mu
Baš tako. Nadam se da zn što radi i da nas neće napustiti. Ako mene što pita onda palac gore za zdravstveni odgoj.
subota, 15.12.2012.
Što je što?
Pred par dana na jednom blogu pokušala sam ponovo uspostaviti komunikaciju.
Naime, sjećam se dana kad sam bila vrlo slična blogerici i kad sam kao i ona bez ustručavanja odrješito dijelila etikete i oštro rezala. Dijelila ljude na ove i one. Bila neumoljiva i još koješta. Nerado se sjećam tih godina, jer sam u međuvremenu proživjela i doživjela toliko, rekla bih , 'neobičnih' stvari. Postajala bih ono što sam najviše mrzila i čemu sam se najviše rugala.
Dugo mi je trebalo da shvatim da stvari nisu onakve kakve se inače čine i da je čudo života koliko god veliko i veličanstveno vrlo često i prekratko da neke stvari shvatiš i usvojiš.
Danas sam netko drugi. Ponizna i skromna ponekad toliko da ispadam bezlična i bez stava.
Netko će opet misliti da govorim o sebi. Jest govorim o sebi, ali i o svojevrsnom svjetonazoru kojeg hoću istaknuti.
Pokušala sam kopati po raznim dokumentima što bi se o tom svjetonazoru moglo reći, a da nije vjerska priča koja veliki broj ljudi iritira. Ono okreni i drugi obraz.. . i slično.
Dakle rečeno mi je da se osjećam žrtvom ili glumim žrtvu.
Oni koji me poznaju nikad to neće reći.
Možda će reći onu čuvenu sintagmu: Dobar i glup, ali dobrota je moj odabir, a glupost sam dobila preko gena i za nju sam najmanje kriva.
Ali evo priloga ove dvije autorice:
Što je poniznost, a što skromnost
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Dubravka Miljković i Majda Rijavec
Štogod da poniznost jest, loše se zove. Baš ima negativnu konotaciju. Kad za nekoga kažemo kako je ponizan, obično vidimo jadnu, slabu i pasivnu osobu koja se ne usudi ni pogled podići, a kamoli se nekome suprotstaviti; osobu koja nema ni samopoštovanja niti samopouzdanja. Da je žališ i da žališ s njom. Druga, ne puno bolja asocijacija na poniznost je posramljenost, odnosno, osoba koja se podvijenoga repa podvlači pod stol jer se sama sebi gadi. (Brrrr) No, to uopće ne mora biti tako; ponizne osobe uopće o sebi ne moraju loše misliti. Osobito ako osjećaj svoje vrijednosti temelje na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s drugim ljudima ili s višom silom. Kad baciš pogled u svemir, doista pomisliš da bi se trebao zavući u mišju rupu i biti PONIZAN, ali što je bit poniznosti? Može zvučati neskromno, da ne kažemo bahato, ako ustvrdimo da o tome ne znamo puno jer se time nismo bavile (a svim ostalim, kao, jesmo?), no iznenadilo nas je kad smo i poniznost našle na popisu vrlina. Sad više nismo iznenađene, vidjet ćete i zašto. Evo što karakterizira poniznu osobu:
• Samu sebe opaža točno; vidi svoje jake strane ali i svoje mane
• Ne iskrivljuje informacije kako bi obranila, popravila ili potvrdila sliku o sebi; drugim riječima, ne vara samu sebe niti druge kako bi u svojim ili tuđim očima izgledala bolja
• Nema potrebu predstavljati se boljom nego što doista jest
• Nema potrebu dominirati drugima kako bi povećala svoj status
• Otvorena je za nove ideje, kontradiktorne informacije i savjete
• Relativno je malo usmjerena na sebe
• U stanju je i sebe i svoja postignuća staviti u pravu perspektivu.
• Cijeni vrijednost svih stvari, te različite načine na koje ljudi pridonose svijetu oko sebe.
Ovako opisana - poniznost nam sigurno djeluje sasvim drukčije. Ponizna osoba je objektivna, točno vidi i sebe i druge, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi. Promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto.
Poniznost se, znači, odnosi na naš unutarnji stav prema vrednovanju samoga sebe. Za razliku od toga skromnost je socijalna vrlina, tj. način na koji sebe predstavljamo u javnosti. Skromnost može odražavati našu unutarnju poniznost, ali i ne mora. Neki ljudi jednostavno mogu glumiti skromnost kada procijene da im se to u nekoj situaciji više isplati.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ako su stranice interneta svojevrstan dijalog, a nikako ne ladica s ključićem u kojoj čuvamo svoj intiman dnevnik usudila sam se pokazati nešto iz nutrine.
Dragi prijatelj mi je rekao: Kad umreš nećeš dobiti krila od anđela nego krila od guske. Možda je u pravu.
Ali.., meni se s mog stanovišta čini da treba živjeti radi drugoga. Onaj drugi mi se čini jako važan. Iako se možemo igrati cinika i zajebanata to je samo površina da se obranimo od okrutnosti. Puno je važnija ljubav i opraštanje i radost koju dajemo drugome.
E sad sam opet bljak i bljak , ali nije me briga.
ponedjeljak, 10.12.2012.
Mali snježni izlet
82 godišnji 'dida' moje prijateljice pretrčavao je četiri trake brze gradske ceste na nedozvoljenom mjestu. Usto je gluh možda malo slabo vidi i vrlo ga bole leđa. Nesretna gospođa vozačica , koja je nešto malo brže vozila, ali za priču nevažno, jer je on kriv, vukla ga je dvadeset metara dok se nije zaustavila.
'Dida' je u bolnici. U prilično teškom stanju.
Moja prijateljica, srčana, kakva već je pomogla je, na njegovu zamolbu, momku koji je donio naručenu fotelju za njenog bolesnog muža , a koja je bila vrlo teška, da je digne jer nije mogao sam.
Rezultat frakturirani kralježak, srećom bez dislokacije. Leži, nepokretno, u bolnici da ne dođe do pomaka i veće štete.
U međuvremenu za wochenende bila sam u Zagrebu na nekom seminaru.
U subotu ujutro nekoliko kilometara do hotela ( a da kud će u Esplanadi) napravila sam pješke. Kijamet. Ljudi padaju lijevo i desno, mislim se kakva sam ja luda. I mislim još dvije nesreće među bližnjima traži i treću to sam sigurno ja koja i na suho padam. Sve sam već izračunala. Ako poskliznem, što je bilo više nego izgledno, bacit ću se sa strane u nanos snijega, manje je štete.
Na svu sreću došla sam živa i zdrava.
Cijeli sam dan na seminaru. Od svih tih opasnosti i učenja bila je samo lagana naznaka nekog novog znanja koje možda i nije sigurno znanje, jer je predavač, istina prof, fakulteta plaćenik firme koja taj materijal prodaje.
Inače sajam taštine. Minorna struka, minorni ljudi koji su samo profesija i od toga prave Olimp. Zašto ja riskiram svoj mladi život!? Ha-ha.
I evo trećeg slučaja da ne bi bilo vanka regule broja 3.
Moja vlastita sestra slomila je nogu iznad gležnja : fraktura sa dislokacijom . Operirana i leži u traumatologiji u Zagrebu.
Ali, nije na snijegu kako svi misle, nego na stepenicama hotela. Jadna moja sestrica. Sad leži nemoćna. Ljuti se na samu sebe, ali što se može.
Ali nije posve kriva. Posljednju stepenicu nije pratio rukohvat, po svoj prilici iz nekog blesavog estetskog razloga u ideji arhitekta i nije je očekivala.
Evo me u Splitu. Kasno sinoć avionom s njenom avionskom kartom. Puhala je orkanska bura. Mislila sam da nećemo poletjeti, ali jesmo.
Baj, baj Zagreb. Nisam sigurna da ću za Božić gore.
Sve mi se više sviđa mediteran i to najdalje pet kilometara od mora. Tu stanuje kultura što god vi o tome mislili.
subota, 01.12.2012.
Prijateljičin e-mail
Draga T,
noćas sam sanjala da se moj život raspada. Moja djeca, njihove/i žene, muževi i moja unučad me napuštaju. I to na vrlo ružan način. Ne postoji ni ono malo norme koja nas drži na okupu iz raznoraznih razloga. Neki zato jer me vole, a drugi zato jer imaju koristi od mene.
Noćašnjem snu prethodila su još dva sna prijašnjih noći.
Oduvijek sanjam najmlađu kćer kao vrlo malo dijete kojoj se događaju nepopravljiva zla, a ja joj ne mogu pomoći koliko god se trudila. Ti snovi o najmlađem djetetu ponavljaju se godinama. Pad sa stijene koji traje, a ja ga promatram i znam da ne mogu ništa napraviti, a opet nekako ostaje živa. Ili..: pokušavamo doći do nekog cilja, ali nas puti vode kroz nepreglednu pustinju ili brda ili stijene uz more kao kanjoni gdje se put gubi ili smo ga promašili.
Ima još groznih stvari koji mi kasnije, nakon sna, danima ne daju mira.
Noćas pak, stan je odjednom pun sve te moje djece, danas odraslih ljudi i njihove djece. Svi nešto traže od mene. Još je tu nepoznatih ljudi, male djece- valjda njihovih prijatelja, rodbine ili već nekih. Razbacuju stvari sve je već prljavo. Cijeli mi je život odjednom uništen. Galame na mene. Idemo na put, kažu jedni, obećala si nam dati novac a ništa od toga. Oglušila si se.
Nikakva si majka. Izlaze ulaze, odjednom dvoje ljudi, muškarci s nekim papirima. Kao da su pijani, a usto kamatari, kažu: Ovdje su računi. Vaša ... nam je dužna toliko i toliko, ako ne plati u roku... sve ćemo vam uzeti. Platite vi, viču na mene.
Potom ponovo zvono. Ulazi stariji čovjek s nekom molbom za neku siromašnu obitelj koja je ostala bez krova nad glavom.
Sve se raspada. Nemam više snage niti govoriti. Neki odlaze. Ignoriraju me. Odlaze bez pozdrava.
Probudila sam se u znoju lica svoga, kake se kaže.
Bila sam umorna. Cijeli tjedan je prošao u teškom radu. Htjela sam se odmoriti spavajući. Mogla sam, nakon što sam se probudila popiti nešto za smirenje, ali nisam. Plašila sam se mogućih snova koji se ponavljaju kao sapunica u istoj noći kad ponovo zaspim.
Oprosti što tebe opterećujem, ali tako mi je lakše, a znam da ćeš ti razumjeti.
Nazvala sam je. Imam revoluciju- mislim ono švedsko čudo, Georga, crnu ovcu, od ugovora na koji mogu zvati sve i svakoga, a uvijek me košta 150 kuna. Zadovoljna sam s tim.
-Gledaj, kažem joj, - ti si svjesna da su to tvoji strahovi.
-Jest, znam da su moji strahovi, ali stvarna situacija nije ništa bolja. Uvijek smo na rubu eksplozije i malo nedostaje da uistinu sve odleti u zrak.
Loše se osjećam. Čini mi se da nemam više snage držati ih na okupu.
- Zašto bi ih i držala, kažem
-Znam, ti mi to već godinama govoriš, ali ti svoje držiš na okupu.
-Držim, odgovaram, ali to nije garancija kvalitete.
-Umorna sam, odgovara.
Vidim da nema volje dalje razgovarati.
- Znaš što, kažem, idemo nas dvije napraviti jedan pokus- eksperiment. Evo sjedimo danas i napišimo jedna drugoj mail kako bismo htjeli živjeti. Kako zamišljamo život u našim godinama. Obje smo udovice. Bavimo se istim poslom. Ja još radim ti si u navodnoj mirovini. Napiši što bi htjela i kako zamišljaš svoj budući život. Iskreno.
Kad razmijenimo e-mail imam daljnje ideje.
-Ali, kaže.
-Nema ali, odgovaram. Malo ćeš se zabaviti. Danas je subota. Ostaci kiše vuku se zrakom. Sjedi i piši. Isto ću napraviti ja. Do večeras hoću tvoj mail na mom računalu. Bog.
