odmak
subota, 01.12.2012.
Prijateljičin e-mail
Draga T,
noćas sam sanjala da se moj život raspada. Moja djeca, njihove/i žene, muževi i moja unučad me napuštaju. I to na vrlo ružan način. Ne postoji ni ono malo norme koja nas drži na okupu iz raznoraznih razloga. Neki zato jer me vole, a drugi zato jer imaju koristi od mene.
Noćašnjem snu prethodila su još dva sna prijašnjih noći.
Oduvijek sanjam najmlađu kćer kao vrlo malo dijete kojoj se događaju nepopravljiva zla, a ja joj ne mogu pomoći koliko god se trudila. Ti snovi o najmlađem djetetu ponavljaju se godinama. Pad sa stijene koji traje, a ja ga promatram i znam da ne mogu ništa napraviti, a opet nekako ostaje živa. Ili..: pokušavamo doći do nekog cilja, ali nas puti vode kroz nepreglednu pustinju ili brda ili stijene uz more kao kanjoni gdje se put gubi ili smo ga promašili.
Ima još groznih stvari koji mi kasnije, nakon sna, danima ne daju mira.
Noćas pak, stan je odjednom pun sve te moje djece, danas odraslih ljudi i njihove djece. Svi nešto traže od mene. Još je tu nepoznatih ljudi, male djece- valjda njihovih prijatelja, rodbine ili već nekih. Razbacuju stvari sve je već prljavo. Cijeli mi je život odjednom uništen. Galame na mene. Idemo na put, kažu jedni, obećala si nam dati novac a ništa od toga. Oglušila si se.
Nikakva si majka. Izlaze ulaze, odjednom dvoje ljudi, muškarci s nekim papirima. Kao da su pijani, a usto kamatari, kažu: Ovdje su računi. Vaša ... nam je dužna toliko i toliko, ako ne plati u roku... sve ćemo vam uzeti. Platite vi, viču na mene.
Potom ponovo zvono. Ulazi stariji čovjek s nekom molbom za neku siromašnu obitelj koja je ostala bez krova nad glavom.
Sve se raspada. Nemam više snage niti govoriti. Neki odlaze. Ignoriraju me. Odlaze bez pozdrava.
Probudila sam se u znoju lica svoga, kake se kaže.
Bila sam umorna. Cijeli tjedan je prošao u teškom radu. Htjela sam se odmoriti spavajući. Mogla sam, nakon što sam se probudila popiti nešto za smirenje, ali nisam. Plašila sam se mogućih snova koji se ponavljaju kao sapunica u istoj noći kad ponovo zaspim.
Oprosti što tebe opterećujem, ali tako mi je lakše, a znam da ćeš ti razumjeti.
Nazvala sam je. Imam revoluciju- mislim ono švedsko čudo, Georga, crnu ovcu, od ugovora na koji mogu zvati sve i svakoga, a uvijek me košta 150 kuna. Zadovoljna sam s tim.
-Gledaj, kažem joj, - ti si svjesna da su to tvoji strahovi.
-Jest, znam da su moji strahovi, ali stvarna situacija nije ništa bolja. Uvijek smo na rubu eksplozije i malo nedostaje da uistinu sve odleti u zrak.
Loše se osjećam. Čini mi se da nemam više snage držati ih na okupu.
- Zašto bi ih i držala, kažem
-Znam, ti mi to već godinama govoriš, ali ti svoje držiš na okupu.
-Držim, odgovaram, ali to nije garancija kvalitete.
-Umorna sam, odgovara.
Vidim da nema volje dalje razgovarati.
- Znaš što, kažem, idemo nas dvije napraviti jedan pokus- eksperiment. Evo sjedimo danas i napišimo jedna drugoj mail kako bismo htjeli živjeti. Kako zamišljamo život u našim godinama. Obje smo udovice. Bavimo se istim poslom. Ja još radim ti si u navodnoj mirovini. Napiši što bi htjela i kako zamišljaš svoj budući život. Iskreno.
Kad razmijenimo e-mail imam daljnje ideje.
-Ali, kaže.
-Nema ali, odgovaram. Malo ćeš se zabaviti. Danas je subota. Ostaci kiše vuku se zrakom. Sjedi i piši. Isto ću napraviti ja. Do večeras hoću tvoj mail na mom računalu. Bog.
