odmak
srijeda, 29.06.2011.
Za informaciju i molim bez mržnje.
Evo jedan tekst Ive Dorade koji je dospio i na moj email:
Drage kolegice i kolege, evo vam jos jedan moj clanak kao uvod u EU.
Problem nije samo Europa, nego nasi politicari, kao i neki vjecno jucersnji!
Njemci imaju za njih, kao i za svoje neonacije:
Die duemsten Kalber, waehlen ihren Metzeger selber! ( Najgluplji telci
biraju sami svoje mesare). Problem EU su nasi politicari koji ce biti
izabrani za parlament EU. Ako je istina da u Hrvatskoj ima vrlo malo telaca, onda to ne ce biti
problem. Vidicemo na slijedecim izborima gdje smo!!!
Jos bi vam preporucio od Bogdana Radice: Vjecni Split, izabrani clanci od
Jelene Hekman. Ex Libris, Split-Zagreb, MMII i to clanak: Nima Splita do
Splita, stranice 159-178.
Bogdan Radica je bio pozvan od Tita da dodje iz SADa posjetiti 1945.
Jugoslaviju. On je za vrijeme rata potpomagao " Narodnu Oslobodilacku
borbu", jer je imao politickog utjecaja u Americi. Dosavsi u Split, kako
ce te vidjeti iz teksta, razocarao se jer je vidio da se ne radi o
oslobodilackom ratu nego o boljsevickoj revoluciji. To je bilo u Splitu
doba Straha i Glada. Ja sam dozivio kao 15.-godisnji mladic tzv.
Oslobodjenje Splita i mogu potvrditi svaku rijec u tekstu! Tako cete
vidjeti da se jos zive u Splitu od Mytosa, koje su colportirali onda
kako su Splicani zvali mulci iz Splita Krstulovic, Baja, Senjanovic i
ostali, a danas cak profesori i politicari! Kad ce se kod nas poceti pisati
povijest sine ira et studio!!!
Stojte mi dobro, vas Ivo Splicanin i ispricavam se za one ispade
s parade na rivi i cestitam Zagrebcanima za civilno ponasanje!.
Hrvatska „ Splav Meduze"
Na geografskoj karti Hrvatske u “Večernjem Listu“, veljača 2011., zacrtano je dosad nađenih oko pedesetak jama, masovnih grobnica. Ta „Lijepa naša" izgleda kao Grobničko polje. Svakog civiliziranog čovjeka s minimumom empatije to polje mora šokirati i duševno zgroziti. Hrvat s defenzivnim nacionalizmom se k tome i srami, jer taj masakr, holokaustovskih dimenzija, nisu proveli neki vanzemaljski hajdžekeri, nego ljudi kao ja i ti! S tim ubojicama smo možda prijateljski razgovarali ili još uvijek sjednemo uz kavu dok nas oni ili njihovi sinovi ad absurdum uvjeravaju kako, da nije bilo tih grobnica, ne bi bilo ni nezavisne Hrvatske!
Ti antifašistički zločinci su do sada pravno, ali ne moralno amnestirani. Zato profesor prava u Splitu Nikola Visković, komunistički vjernik, pokušava z1očine opravdati i moralno s tvrdnjom da je to ubijanje bez suda u to doba bio uzus ne samo naš već i demokratske Europe (intervju S.D, 9.2.2011.). Dak1e trebalo je ubijati da bi postali Europejci! Da se je, kako bi se dolikovalo jednom profesoru, informirao o povijesti tog vremena iz znanstvenih izvora, a ne pabirčio po internetu ili još gore pokupio na partijskim sastancima, ne bi iznosio takove neistine!
Robert Aron, na kojeg se poziva Nikola Visković u svom intervjuu, u svojoj knjizi povijesti iz 1969.: „Histoire de l'épuration“ sustavno piše o tim čistkama prije i poslije konca 2. svjetskog rata u Francuskoj. Sud je u Francuskoj kroz 5 godina ispitao 110 tisuća osumnjičenih za kolaboraciju s Nijemcima i sudjelovanje u zločinima, 38 tisuća kaznio zatvorom, a od tih 798 kaznio smrću koju je slijedila egzekucija (str. 218). Već 3.9.1943. je De Gaulle-ov „Komitet oslobođenja" u Alžiru osnovao specijalni Visoki sud (Haute Cour) koji je donio listu po kojoj je trebalo ispitati sumnjive pojedince, jer kazna bez suda je tiranija. Prije oslobođenja Francuske u ratnom kaosu bilo je ubijanja bez suda od Nijemaca u povlačenju, komunističkih partizana (FTP), demokratske rezistencije, kriminalaca pljačkaša i kamufliranih policajaca tako da su nesigurni podaci o broju strije1janih i identitet ubojica nesiguran. Najveći broj tih strijeljanja je izvele su neke grupe komunističkih partizana koji su po Lenjinovoj metodi u kaosu mislili podići sovjetsku revoluciju. Ipak je većina i tih ubijanja, osobito od demokratske rezistencije, provedena civilizirano. Herbert Lottman u svom djelu „The Purge" spominje slučaj (strana 63), gdje su strijeljani dobili svećenika i mogućnost pisanja posljednjeg pisma koje je dostavljeno njihovim obiteljima, a od 6 egzekutora jedan je imao praznu pušku. To treba usporediti s izjavom antifašista pokajnika Sime Dubajića koji iznio da je po naređenju odozgo za masovna strijeljanja dao njegovim izabranim i povjerljivim komunistima naređenje da ubijaju gole neprijatelje mada su ga oni molili da ih barem obučene strijeljaju!!
Novinar Maurice Schuman koji je pratio napredujuće savezne trupe poslije Invazije D-day 6.6.1944. kao reporter radija London izjavio je da nije vidio niti jedan jedini slučaj individua1ne osvete ubijanjem (The Purge, str. 65).
0 suđenju književnika Roberta Brasi1lacha (homolog Mile Budaka), u Vichy režimu (homolog NDH), kojeg spominje Visković u intervjuju, Aron u „Histoire“ piše na dvadesetak stranica o Brasillachovu suđenju. Na sudu Brasillach izjavljuje da je germanofil i simpatizer nacionalsocijalizma i da je osnivao francuske jedinice u borbi protiv Staljina, sve što je činio bilo je iz ljubavi prema Francuskoj, jer je smatrao da je nacionalsocijalizam manje opasan od boljševizma za nacionalnu Francusku koju nisam želio da pocrveni. Suci ga nisu osudili na smrt, ali porota, s većinom komunističkih glasova ga je osudila na smrt. Fraçois Mauriac, novinar, književnik, akademik i nobelovac, član rezistencije (Pokreta otpora) pokušava kod De Gaullea izmoliti pomilovanje za mladog talentiranog pjesnika Brasillacha. De Gaulle je obećao da Brasillach neće biti strijeljan, ali poslije posjete Sovjestkog ambasadora Bogomolova prekršio je obećanje iz političkih razloga. Preko 60 intelektualaca, većinom književnika dalo je javni potpis za pomilovanje Brasillacha. Poslije strijeljanja Brasillacha 6.2.1945. Mauriac je izjavio da je to zločin. Camus je bio protiv Mauriacova traženja opće amnestije koju je Mauriac opravdavao: Francuska ne može dalje tolerirati mržnju, jer kod mržnje nema pravde i dolazi do ekcesa kojih ćemo se poslije sramiti. Camus je godine 1948. u govoru u Dominikanskom samostanu izjavio: „Mauriac je bio u pravu, a ja u krivu! Čak ni poglavnika (chef) Vichy režima, Philipp Pétain, nisu sudci osudili na smrt nego porotnici i to 14 za, a 13 protiv smrtne osude. De Gaulle je pretvorio smrtnu osudu u doživotni strogi zatvor! Branitelj Pétaina poznati pravnik Izidor u dvadeset seansa dokazivao da je Vichy bila legalna država i samo zločine treba osuditi i one koji su ih počinili. Ubijanjem Pétaina rekao je Izidor ne ubija se samo čovjeka nego Francusku.
Strijeljanja u Francuskoj nisu bila zbog stvaranja terora, nego zbog izdaje Francuske. Svaka osuda je imala dodatnu osudu zbog nacionalne nedostojnosti" (l'indignite national), kojom su neki osuđeni i bez zatvora, tako da su dobili zabranu rada u državnim ustanovama, bavljenja politikom i novinarstvom. Još nije kasno da se to provede i danas u demokratskoj Hrvatskoj protiv svih onih neprijatelja slobodne Hrvatske, kako bi postali normalna europska država s državnim identitetom!
Generalni sekretar komunističke partije Francuske Thorez je nakon Hitlerova napada na Francusku (1940. godine) pobjegao u Moskvu kod tadašnjeg Hitlerovog saveznika Staljina , pa je i in absentia (u odsutnosti) kao dezerter osuđen na smrt. FTP, boljševički partizani po naređenju kominterne nisu se angažirali protiv Nacista radi pakta o suradnji Njemačke i Sovjetskog saveza. Tek poslije podmuklog napada Hitlerova na Sovjetski savez, 22. svibnja 1941. godine su se FTP partizani priključili postojećem demokratskom antifašističkom otporu u borbi protiv Nijemaca. Slično kao Titovi boljševički partizani koji su se tek 22. lipnja 1941. priključili četnicima koji su već poslije bezuvjetne kapitulacije 17.4. 1941. podigli ustanak protiv okupatora; slično kao u Dalmaciji gdje je pokrenut višepartijski ustanak protiv Talijana, a koji su domaći boljševici negirali i zabranili staviti spomen-ploču!
Thorez je poslije dogovora Staljin-De Gaulle u Moskvi bio pomilovan kao i neki zločinci FTP partizana u Francuskoj. Zato iz političkih razloga nije bilo daljnjeg suđenja ubojicama koji su bez suda ubijali. Jedino je bila zabranjena „Patriotic Militia“, pod komunističkom kontrolom, koja je vršila linčovanja.
Čistke u Jugoslaviji su imali sasvim drugačiji karakter. Strijeljanja je uglavnom provodila OZNA i njezini inženjeri smrti, kasnija UDBA.
Tito potajno 19.9.1944. s Visa, gdje se sklonio poslije napada na general-štab u Drvaru tražeći zaštitu Engleza, odlazi do svog sponzora Staljina i moli da Crvena armija uđe u Jugoslaviju i oslobodi Beograd. Istodobno traži stotine NKVD-ovaca da mu organiziraju OZNU, zločinačku organizaciju koja je poput Lenjinove „ČEKA" stvarala teror koji je osigurao diktatoru Titu stalnu vlast kao savezniku Staljina. Molilo se je Staljina da tretira jugoslavensku komunističku partiju kao sovjetsku partiju za razliku od drugih europskih komunističkih partija! (vidi Jera Vodušek Starič: kako su komunisti osvojili vlast 1944.- 1946.). Da pri tome nije igrao antifašizam, nego Titova vlast vidi se po tome što je 1948. godine poslije rezolucije kominformacionogbiroa Tito bez konzultiranja centralnog komiteta i sekretara Kardelja, Rankovića, Pijade i Đilasa izdao sljedeće naređenje. Sve staljiniste koje se uhvati s oružjem treba na mjestu bez suda strijeljati, a oni koje verbalno stvarno ili denuncijacijom prihvate staljinizam treba bez suda poslati na Goli Otok, - Titov zatvor, po Đilasu gori od Dachau. Ni Ranković se nije slagao s Golim Otokom u kojem se bestialno muče drugovi koji su donedavna bili naši drugovi, a sad su zbog različitog mišljenja u zatvoru! Đilas je izjavio prijatelju Rankoviću: Sada se mi rješavamo naših staljinista, staljinističkim metodama. Ranković ga je upozorio da je opasno tako govoriti. Svojim terorističkim metodama Tito je ustrašio i svoje najbliže. (Milovan Đilas: „Tito, eine kritische Biographi“, 1980 Verlag Molden München). Tako je Tito dopunio jame i s antifašistima! Čudne li nacije, koja slavi vlastite krvnike!
U Hrvatskoj ni danas nema pijeteta prema mrtvim neprijateljima, što je bio moralni imperativ u Europi od Grčkih vremena do danas. Ovakav odnos, danas u Hrvatskoj, prema vlastitim mrtvima ne može se naći ni kod najprimitivnijih predaka ljudske rase. Velika većina političara, komunističkih intelektualaca i medija banaliziraju to otkrivanje grobova riječima to je izborni trik ili poput Nikole Viskovića trivijalizira žrtve lažima kako je poslije rata u Europi bio uzus ubijanje bez suda pa ta ubijanja nisu nikakva balkanska posebnost.
Hrvatska je traumatizirana s velikim brojem građana bez hrvatskog identiteta, čak s mržnjom na nezavisnu Hrvatsku! Predsjednik Mesić opravdava te grobove neminovnošću, a predsjednik Josipović apsurdno hvali crvenu zvijezdu pod kojom su provedena ta ubijanja, jer je ona za njega simbol „mira i ljubavi". Zadnje ludilo je Titova štafeta koja bi bila karneval da se ne radi o psihopatološkom ekcesu. S autom su prelazili preko grobničkog polja na putu za Beograd, kao da se nije ništa dogodilo u zadnjih dvadeset godina!
Nazor je jednom Hrvatsku usporedio s nasukanom lađom. Danas je Hrvatsku realističnije usporediti „splavom Meduze". Za tu svoju sliku umjetnik Theodor Guericault komentira: "Nekompetentnost vodi do ljudske tragedije". Moralna Nekompetentnost hrvatskih političara dovela nas je i dalje vodi u duhovnu i ekonomsku tragediju. Nadajmo se da će ulazak u EU popraviti barem tu moralnu dekadenciju. Uvođenje u EU Spomendana za sve zločine svih totalitarnih sistema je pozitivan znak!
Vrijeme je da počnemo „u istini živjeti", kako je rekao Vaclav Havel. Naša nedavna povijest mora biti pisana kao logos, a ne kao mytos!!! Jedino tako može prestati u Hrvatskoj društvena polarizacija, glavni uzrok neizlaženja iz financijske i ekonomske recesije.
