Duboki san. Vrlo sam često svjesna čak i u tom dubokom snu da spavam i sanjam.
Nas tri smo prijateljice, tzv grupa TNT, ako se netko još sjeća Alana Forda, ali i prva slova naših imena. Jedna T. veliki je pobornik Sai Babe. Jedan od prijatelja vadi joj mast.
-Jesi li vjernica ili nisi? Ne znaš ništa ni o katoličkoj priči, a sad bi htjela znati sve o istoku i njihovim vjerovanjima. Psiholog je i puno pametnije i razložnije obrazlaže nego ja.
U snu, ne znam zašto, tumačila mi je da sve radi po vlastitoj savjesti i to je njoj dovoljno.
-Ne može biti dovoljna vlastita savjest, kažem joj u snu. – Ti nikako ne možeš biti vrijednosni sud samoj sebi. Možda i jesi po mjeri, ali možda sebi samo godiš i biraš što ti paše.
- Baš si glupa, kaže mi u snu, ali tako mi govori i na javi.
I tako u razgovoru
–Gdje ti je pomirljivost istoka i sve slično tome, kažem a onda me odjednom opkoli ogroman široki mlaz svijetlosti, vidim ga kako se iz visina spušta na mene. Zavrti me kao pijavica, tornado i slično, Kao iz Čarobnjaka iz Oza, ali svijetlost je neprozirna ispunja mi misli i pluća, ne mogu disati. Osjećam sve moje mrtve oko sebe, ne vidim ih, ali tu su. U hipu me obuzme strah i sreća istovremeno. Strah jer ima tu neriješenih odnosa. Majka i ja. Teško mi je susresti i u snu. Prekorava me. Susreta s njom se bojim.
Strašan osjećaj,nepoznat, pitanje odlazim li, odnose li me sa sobom,ali istovremeno sam sretna, uvijek mislim na njih, živim s njima, volim ih.
Trgnula sam se iz sna. Sjedim tupo. Privikavam se. Trebalo mi je vremena da shvatim da sam u svojoj sobi u svom krevetu. Da me nisu odveli sa sobom.
Drugi san.
U djedovoj kući metem stepenište od vrha do dna.
(Bila su dva kata plus visoko prizemlje. S jednog od prozora drugog kata, na javi ne u snu, pala sam kao djevojčica – pet, šest godina stara. Ništa mi nije bilo. Godinama su me zvali padobranac)
Na dnu stepenište završava širokom taracom, nekako zbrkano tako završava, kao da visi u zraku. Dolje ostaje široki prostor oko kuće prilično zapušten. Neuredan, smetlište.
(U zbilji moja je majka njegovala cvijeće . Pleteni stol i stolice ljeti su se iznosili vani, Djed bi predvečer tražio da mu donesem laganu jaketu od lana. Na odrnji je visjelo grožđe blijedo- zeleno, izduženih plodova, ne sjećam se da sam kasnije ikad vidjela takav oblik grožđa, zvali smo ga kozje vime – na to je valjda sličilo. )
Odlučim se spustiti kako znam i umijem i to počistiti. Ali, negdje u travi vreba i zvijer. Neka nedefinirana životinja. Onako kako se već u snu stvari znaju činiti.
Ali ja znam s njom. Smirit ću je mislim.
Metem i čistim i taj donji dio. Odjednom zvijer se prikrada. Nije sama. Puno jednako tako nedefiniranih zvijerkica plaze za njom. Napast će me. Neću dovršiti posao. Uznemirena pokušavam se dokopati stepeništa negdje u zraku iznad mene. Zadnji tren se spašavam. Gledam sa stepeništa. Čini se čistije nego prije. Zvijeri više nema.
A evo i kratki dodatak snova koji su se ponavljali:
Godinama ranije znala sam sanjati kako odlazim u neku kuću, svejedno zašto, nekome u posjetu ili u vlastiti stan ili obaviti nešto negdje na katu, ali stepenište je nestajalo, gubilo se, bivalo srušeno i ja sam teškom mukom, pentrajući se, preskačući i sličnim vratolomijama pokušavala doći do cilja. Često neuspješno.
Kako tumačiti snove?
Ne obazirem se na sanjarice i slične gatke.
Snovi izlaze iz moje glave, bar mislim. Moji su strahovi. Neriješeni problemi, nepodopštine, ali i stvari mile srcu. Moji pokojnici i njihovi životi i susreti sa mojim malim životom. Uvijek su mi nedostajali ti moji suputnici rodbina i prijatelji. Kao slatka sjećanja, ali kao i korektiv, pec po prstićima i postupcima, ali i vlastita stremljenja šuljala su kroz moje snove. Čak sam ih znala i protumačiti. Više-manje.
Ovi snovi sa nedovršenim stepeništem javljali su se kad sam puno pisala i pokušavala objavljivati. Prestali su onog trena kad mi je prva knjiga bila objavljena.
Što mi govori ovaj san sa snopom bijele svijetlosti?
Možda je nekakva simbolika koju ne znam objasniti, a možda je na tren stalo srce i duša je bila skoro uhvaćena u nekom putu prema… Prema čemu i komu?
Nekom obiteljskom sudu? Veselila sam im se, ali strah je bio jači.
Odrhvala sam se tom zagrljaju svijetla i duša koje su me htjele. Stezale, mrmorile. Šaptale, mamile čak bi rekla primijenile su i silu, ali život je bio jači.
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
