Ispraćat ću svoja dva sna.
Duboki san. Vrlo sam često svjesna čak i u tom dubokom snu da spavam i sanjam.
Nas tri smo prijateljice, tzv grupa TNT, ako se netko još sjeća Alana Forda, ali i prva slova naših imena. Jedna T. veliki je pobornik Sai Babe. Jedan od prijatelja vadi joj mast.
-Jesi li vjernica ili nisi? Ne znaš ništa ni o katoličkoj priči, a sad bi htjela znati sve o istoku i njihovim vjerovanjima. Psiholog je i puno pametnije i razložnije obrazlaže nego ja.
U snu, ne znam zašto, tumačila mi je da sve radi po vlastitoj savjesti i to je njoj dovoljno.
-Ne može biti dovoljna vlastita savjest, kažem joj u snu. – Ti nikako ne možeš biti vrijednosni sud samoj sebi. Možda i jesi po mjeri, ali možda sebi samo godiš i biraš što ti paše.
- Baš si glupa, kaže mi u snu, ali tako mi govori i na javi.
I tako u razgovoru
–Gdje ti je pomirljivost istoka i sve slično tome, kažem a onda me odjednom opkoli ogroman široki mlaz svijetlosti, vidim ga kako se iz visina spušta na mene. Zavrti me kao pijavica, tornado i slično, Kao iz Čarobnjaka iz Oza, ali svijetlost je neprozirna ispunja mi misli i pluća, ne mogu disati. Osjećam sve moje mrtve oko sebe, ne vidim ih, ali tu su. U hipu me obuzme strah i sreća istovremeno. Strah jer ima tu neriješenih odnosa. Majka i ja. Teško mi je susresti i u snu. Prekorava me. Susreta s njom se bojim.
Strašan osjećaj,nepoznat, pitanje odlazim li, odnose li me sa sobom,ali istovremeno sam sretna, uvijek mislim na njih, živim s njima, volim ih.
Trgnula sam se iz sna. Sjedim tupo. Privikavam se. Trebalo mi je vremena da shvatim da sam u svojoj sobi u svom krevetu. Da me nisu odveli sa sobom.
Drugi san.
U djedovoj kući metem stepenište od vrha do dna.
(Bila su dva kata plus visoko prizemlje. S jednog od prozora drugog kata, na javi ne u snu, pala sam kao djevojčica – pet, šest godina stara. Ništa mi nije bilo. Godinama su me zvali padobranac)
Na dnu stepenište završava širokom taracom, nekako zbrkano tako završava, kao da visi u zraku. Dolje ostaje široki prostor oko kuće prilično zapušten. Neuredan, smetlište.
(U zbilji moja je majka njegovala cvijeće . Pleteni stol i stolice ljeti su se iznosili vani, Djed bi predvečer tražio da mu donesem laganu jaketu od lana. Na odrnji je visjelo grožđe blijedo- zeleno, izduženih plodova, ne sjećam se da sam kasnije ikad vidjela takav oblik grožđa, zvali smo ga kozje vime – na to je valjda sličilo. )
Odlučim se spustiti kako znam i umijem i to počistiti. Ali, negdje u travi vreba i zvijer. Neka nedefinirana životinja. Onako kako se već u snu stvari znaju činiti.
Ali ja znam s njom. Smirit ću je mislim.
Metem i čistim i taj donji dio. Odjednom zvijer se prikrada. Nije sama. Puno jednako tako nedefiniranih zvijerkica plaze za njom. Napast će me. Neću dovršiti posao. Uznemirena pokušavam se dokopati stepeništa negdje u zraku iznad mene. Zadnji tren se spašavam. Gledam sa stepeništa. Čini se čistije nego prije. Zvijeri više nema.
A evo i kratki dodatak snova koji su se ponavljali:
Godinama ranije znala sam sanjati kako odlazim u neku kuću, svejedno zašto, nekome u posjetu ili u vlastiti stan ili obaviti nešto negdje na katu, ali stepenište je nestajalo, gubilo se, bivalo srušeno i ja sam teškom mukom, pentrajući se, preskačući i sličnim vratolomijama pokušavala doći do cilja. Često neuspješno.
Kako tumačiti snove?
Ne obazirem se na sanjarice i slične gatke.
Snovi izlaze iz moje glave, bar mislim. Moji su strahovi. Neriješeni problemi, nepodopštine, ali i stvari mile srcu. Moji pokojnici i njihovi životi i susreti sa mojim malim životom. Uvijek su mi nedostajali ti moji suputnici rodbina i prijatelji. Kao slatka sjećanja, ali kao i korektiv, pec po prstićima i postupcima, ali i vlastita stremljenja šuljala su kroz moje snove. Čak sam ih znala i protumačiti. Više-manje.
Ovi snovi sa nedovršenim stepeništem javljali su se kad sam puno pisala i pokušavala objavljivati. Prestali su onog trena kad mi je prva knjiga bila objavljena.
Što mi govori ovaj san sa snopom bijele svijetlosti?
Možda je nekakva simbolika koju ne znam objasniti, a možda je na tren stalo srce i duša je bila skoro uhvaćena u nekom putu prema… Prema čemu i komu?
Nekom obiteljskom sudu? Veselila sam im se, ali strah je bio jači.
Odrhvala sam se tom zagrljaju svijetla i duša koje su me htjele. Stezale, mrmorile. Šaptale, mamile čak bi rekla primijenile su i silu, ali život je bio jači.
A zvijer? Neuređeno dvorište djetinjstva?
Post je objavljen 04.04.2011. u 19:40 sati.