odmak
petak, 25.03.2011.
Vjerujem, pa što bude
Znam da priče o Bogu nisu popularna tema, ali sad sam uistinu kao nekim plaštem okupirana Božjom pričom.
U svojoj mladosti prošla sam različite faze. Bog mog djetinjstva bio je vrlo okrutan. Kažnjavao je i onim svojim velikim okom na stropu mjesne crkve pratio me je u svakom trenu. Nije mi dao doslovno disati.
Onda sam neko vrijeme prestala vjerovati u Boga. Činilo se da nema nikakvog utjecaja na moj život. Dozvoljavao je zlo i kažnjavao dobro, tako se činilo.
Nisam vjerovala, ali nije mi davao mira. Povremeni, zapravo stalni strahovi i vrlo rijetki bljeskovi neke neodređene miline koja nikako nije mogla biti proizvod ovog svijeta, naročito beskrajna ljubav za vlastitu djecu, poznate i nepoznate ljude. Samilost i patnja s drugima, čak i vrijeme kojeg sam 'trošila' u potrazi za odgovorima. U nekim žrtvovanjima, umjesto da uživam u svakodnevnici i blagodatima koje sam svjesno odbacivala, a najviše jedna epizoda iz mog života koja je trajala predugo i vukla me na samo dno – više nisam bila ja, pristajala sam na postupke koji su mi se gadili, a nikako nisam imala dovoljno snage da sama isplivam iz toga natjerala me da zavapim za Božjom pomoću i nije za vjerovati, ali odazvao se.
Pa kako se odazvao. Čovjeka naprosto uhvati strah od vlastitih misli i molbi upućenih tako nekome moćnom.
Znam da će me mnogi, ako uopće čitaju, smjestiti u one vrlo praznovjerne, bolje rečeno primitivne i glupe vjernike jer tako se o nama vjernicima uobičajeno govori.
Neću ovaj put navesti ni jedan citat ili razmišljanje nekih, meni dragih ljudi, nadahnuća čijom se pisanom riječi pomažem u potrazi za bitnim. Za Istinom.
Za onom jedinom, naglašavam jedinom Istinom , jer ovozemaljskih istina ima bezbroj – u to nema nikakve sumnje.
Jedinom Istinom koja bi trebala osmisliti i naći opravdanje postojanju ove male čovječice koji ide kraju i u to nema nikakve sumnje. Ne znam kako je s vama? Možda ćete vi živjeti vječno?
Ja znam da neću. Ne radi toga što mi se mre, na bih to, bar mi se sada tako čini, ali iskustvo me ući da ljudi umiru i ne poznam nikoga na ovom svijetu koji živi vječno.
Ali.., ne znam zašto sam skrenula u smrtne vode. Usput jednu me noć, a i cijeli sutrašnji dan držala ona pjesmica- mislim da sam je tu večer slušala u izvedbi Ladarica: ' Jedna pura, dva pandura, svakom dođe smrtna ura..' Znate kako to ide kad vas se dohvati neki refren i ne možete ga se riješiti. Jedva sam ga se otresla.
Zapravo , žao mi je i nije fer što vam ne mogu ispričati događaj koji mi je vratio strahopoštovanje u Božju moć. Sama sam kriva. Naime, kad sam počela pisati blog tražila sam pomoć moje nećakinje, jer sam već bila dovoljno stara da mi je cijela ta virtualna dogodovština bila strana.
Ona je to rekla … ne znam već kome iz obitelji i sad dobivam vijesti da me povremeno čitaju ovi i oni i hop ponovo mi je za vratom autocenzura za koju sam mislila da ću je se riješiti pišući anonimno.
Zato ponekad ubacujem doživljaje ovih i onih pokušavajući kroz to reći ono što mi se mota po glavi ali i u životu.
Jer u životu.., kad bi se bilo tko od vas našao u mom životu i u mojoj glavi vrlo bi se brzo odrekao svake veze sa mnom.
Ne pretjerujem. Tvrdim odgovorno da me spašava onaj prvi dječji strah od Božje prisutnosti u ovom svijetu i ono svevideće oko na stropu crkve.
Znatiželjna, kakva sam i danas, lako bih upala u ralje raznih nauka koje bi me mogle odvući od Dobrote i Ljepote za koje se neprekidno molim.
Evo samo jedan kratak osvrt: U prošlom postu spomenula sam Jonasa koji je u pokušaju da opravda Boga zbog holokausta, posegnuo za Kabalom.
O Kabali, mističnom židovskom učenju, možete danas sve doznati, pa o tome neću reći više ništa.
Ono što hoću reći je da na ovom svijetu kojeg poznajemo u njegovom vidljivom i nevidljivom djelu postoji puno više stvari nego ih možemo spoznati i razumjeti.
Puno toga nas golica. Hoćemo posjedovati: novac, moć nad drugima, znanje jer i to je moć, novac, razne ugode. Biti najbolji, pa čak i ovdje u svojevrsnoj anonimnosti biti jako pametni i naći se na raznim naslovnicama.
Obavezno kritizirati što više, ali je li to svrha ovog života?
Zna li netko svrhu?
A sad idemo: pljuc, pljuc i sve tako. Bolje i pljuc nego šutnja.
