odmak
četvrtak, 13.01.2011.
Ništa bez čovjeka
Neću krasti. Ali, kako da prenesem određena predavanja, a da to nije krađa?
Evo autora predavanja, a ja ću po svoju.
dr Toni Vučković.
Jučer me držao Emanuel Levinas.
Evo ..., nije predavanje ali je članak u Svijetlu riječi. Inače ako naletite na njegove članke obavezno pročitajte.
LEVINAS I PAS
Najvažniji zahtjevi ne dolaze iz našeg načina života i naših stavova, nego izvana, kao zapovijed, zahtjev, poziv na odgovornost; čovjek nije mjerilo svega
Piše: Ante VUČKOVIĆ
U vrijeme II. Svjetskog rata, kao francuski vojnik, Židov Emmanuel Levinas veliki je dio ratnog vremena proveo u njemačkom zarobljeništvu. Kao zarobljenik išao je s ostalima na rad u šumu. U jednom razgovoru otkriva kako je, dok su prolazili kroz selo, na očima njemačkih seljaka čitao da ih promatraju kao Židove. Nisu ih tukli niti su im što govorili, ali u očima ljudi koje nije poznavao i koji nisu poznavali njega, ali koji su sasvim jasno znali da je riječ o Židovima, vidio je osudu i vidio je da ih promatraju kao zaražene. S druge strane, njihovoj bi se koloni svakodnevno pridružio jedan mali pas. Pratio bi ih na posao i natrag u logor. Ujutro bi ih sav radostan dočekao na izlaznim vratima logora. Ovaj pas nije imao problema s njegovim podrijetlom. I Levinas veli: U ovom kutu Njemačke, dok smo prolazili mjestom, mještani su nas gledali kao Židove, a ovaj pas nas je smatrao ljudima.
Ovo je oštra i teška rečenica. Izranja iz iskustva čovjeka koji, nakon što je izišao iz zarobljeništva, saznavši da mu je uglavnom sva rodbina u njemačkim logorima poubijana, više nikad nije stupio na njemačko tlo. Ni desetljećima kasnije kad su mu dijelili nagrade.
Cijeli svoj misaoni rad Levinas je posvetio osvjetljivanju problematike Drugoga i drukčijeg. Nitko na Zapadu nije ispisao tako snažne rečenice o drugome i njegovu licu, potrebi i ranjivosti i mojoj odgovornosti za njega. To je toliko snažno da se gotovo ne usudimo istraživati kako se on sam, Emmanuel Levinas, konkretno odnosio prema drugima i drukčijima - iz straha da bismo mogli otkriti kako se ni u njegovu životu ne slažu do kraja misli i način života.
Ne mislimo da bi to trebalo izbjegavati. Naprotiv! To je jedan od najvažnijih ključeva za svaku misao. Mislimo samo kako ima uzvišenih misli koje ponekad valja zaštiti od mogućeg autorova života koji ne ide uvijek istim smjerom. Nešto kao potreba da zaštitimo svećenika ako mu se život ne slaže s onim što propovijeda ili liječnika ako se ne pridržava recepta koji propisuje drugima ili oca koji živi drukčije od savjeta koje daje svojoj djeci. Ta potreba dolazi iz naše nutarnje nužnosti da istinu koju otkrijemo čuvamo i zaštitimo od nas samih i naših pogrešaka.
Postoji, naime, velika opasnost da se, pod pritiskom suvremenog imperativa iskrenosti, životne pogreške nametnu kao norme. To otprilike izgleda ovako: Svećenik bi trebao u ispovijedi prečuti sve one grijehe u koje sam upada, s opravdanjem kako nije moguće od drugoga zahtijevati ono što sam ne čini. Liječnik bi tako trebao pacijentu propisati lijek, ali mu istodobno dati do znanja da se ni on sam ne drži svojih propisa. Otac bi, tako, trebao svom djetetu dati savjete, ali istodobno reći i to kako on sam ne održava ono što od njega traži.
Tako se iskrenost nameće kao veća i važnija vrlina od istine i dobrote. Levinas je ukazao upravo na to. Ako iskrenost stane na mjesto dobrote, lako se otvaraju vrata nasilju. Kada su svi izgubili normu poštivanja drugog čovjeka, pas je nije izgubio. Pas je, neovisno o ljudskoj mržnji, na svoj način čovjeka i nadalje smatrao čovjekom.
Najvažniji zahtjevi ne dolaze iz našeg načina života i naših stavova, nego izvana, kao zapovijed, zahtjev, poziv na odgovornost. Čovjek nije mjerilo svega. Levinas je na vlastitoj koži iskusio kako se lako sklizne u nasilje ukoliko ne otkrijem da sam, prije nego išta sam odlučim i učinim, već pozvan i prozvan na odgovornost za drugoga.
U temelju kršćanstva stoji lik Bogočovjeka koji je živio ono što je govorio i govorio ono što je živio. Znamo: nije na nama da sve prosuđujemo sobom, nego da sebe oblikujemo po Njegovoj mjeri.
--------------
Predavanje je bilo o nečem drugom.
Govorio je o tome da Levinas dijelio svoja djela na dva područja: Filozofska i ona djela neke vrste religioznog karaktera. Toliko je dijelio ta dva područja da je i knjige štampao kod dva izdavaća.
Tumačio je male tekstove iz Du Sacré au saint – cinq nouvelles lectures talmudiques.
U Boga se može vjerovati samo u ateizmu, na neki način. U svijetu koji je desakraliziran, ostalo je vračanje. Tako misle Židovi.
Židovi, narod knjige.
Ostalo se snalazite sami.
Danas je govorio o emocijama.
Uvijek započinjemo sa Starom Grčkom.
Sa onima na koje se naslanja Europa i veliki dio svijeta koji je ponikao iz Europe.
S grčkim filozofima kojima su emocije dolazile izvana kao demoni koji su ih obuzimali i protiv kojih su se borili.
Cijele škole (stoici napr.) su govorile o načinu kako svladati emocije, da one ne vladaju čovjekom nego da je čovjek gospodar samog sebe.
Da čovjek stekne gospodstvo nad sobom. Ta borba i razmišljanje je bila privilegija filozofa. Nije se odnosila na obične ljude.
Danas je situacija druga.
Suvremeni svijet je uglavnom svladao emocije. One se danas tretiraju kao ovisnost. Gledamo na njih kao na bolest i odmah predlažemo liječenje.
Više nema jakih požuda. Više su želje. Ako ne uspijemo ostvariti želju lako je zamijenimo drugom. Mijenjamo surogatima. Kompenziramo. Uzmemo nadomjestak . Sjednemo ispred televizora i pojedemo čokoladu jer nam je propao izlazak.
Sve što se nekad smatralo manama suvremeni svijet je pretvorio u potrošnju.
O koliko bi se o svemu dalo govoriti, ali sat ili dva traju kratko.
Koliko bi tek znanja i vježbe trebalo našim novim bogatašima i političarima.
Ali ostavimo nešto i za slijedeći put.
