odmak
ponedjeljak, 11.10.2010.
Udio đavla
Pred sedamnaest godina i nekoliko dana prijatelj i ja vraćali smo se kući sa jednog meni važnog događaja. Prijatelj je uistinu prijatelj iz djetinjstva, oženjen , dvoje djece usto a sad već i dva puta djed.
Čovjek kakvog se samo može poželjeti za supruga, oca, djeda i prijatelja. Ne pretjerujem. Žao mi je što ovaj 'hobi' bloga ne dijelim sa drugim prijateljima i da vam i oni kažu istinu o tom našem zajedničkom prijatelju.
No vratimo se na događaj.
Meni nešto toliko važno, bila sam jako uzbuđena i nisam se usudila voziti. Zamolila sam njega da me odvede i dovede.
Na povratku , bilo je negdje oko 21h. Vrijeme ugodno, bili smo u kratkim rukavima, bez čarapa- hoću reći još toplo ugodno vrijeme na povratku sami u autu razgovarali smo o svemu i svačemu, kao i uvijek .
U međuvremenu zvala je njegova supruga da me obavezno dovede na večeru. Upravo smo o tome razgovarali. Mene su doma čekala djeca , nisam mogla toliko biti odsutna.
U jednom trenutku nešto sam ga upitala, nije mi odgovorio. Pogledala sam ga ponavljajući pitanje. Učinilo mi se da prema nama ide ogromna bijela masa, kao da je veliki bijeli kamion. U trenu smo se našli u zraku i za čas ponovo na tlu. Lupala sam glavom onamo i ovamo odmah sam osjetila krv niz lice. Palo mi je na pamet kako u filmu gore automobili, pokušala sam izići kroz vrata, bila su zaglavljena pa sam se iskoprcala kroz stražnji izlaz, staklo je bio razbijeno. Prijatelj se pentrao uz neku strminu. Netko je jaukao. Od krvi više nisam ništa vidjela.
Stigli su vatrogasci i hitna.
Što se zapravo dogodilo. Moj je prijatelj sa autom prešao na drugu stranu pa preko ceste na krov neke garaže i onda preskočio preko potoka dva metra širine i pao u vrt neke kuće sa pet metara visine. Pri tom…. Velika bijela masa bili su nekolicina europskih promatrača (obučenih u bijelo) u posljednjem ratu koji su se penjali ili spuštali puteljkom koji je vodio preko krova garaže.
Dvojica su odmah poginula,jedna od njih bila žena četrdesetih godina koju je jedna druga moja prijateljica vrlo dobro poznavala. Kad je pročitala da je zgažena u saobraćajnoj nesreći rekla je da je proklela onoga koji ju je usmrtio, ne znajući da smo mi umiješani. Jedan od promatrača ostao je bez noge.
Mi smo bili samo ranjeni bez nekih velikih posljedica.
Nepotrebno je govoriti o našim mukama. Osim svega osjećala sam se kriva jer sam ga molila za uslugu.
Što se dogodilo mom prijatelju?
Ima takvih žutih minuta. Malih gubljena svijesti iz raznoraznih razloga.
Nije bježao od odgovornosti, ali medicinski je dokazano da je na tren izgubio svijest- a posljedice su bile više nego strašne.
Jasno je da nije pio i u krvi nije bilo ni kapi alkohola.
Ovaj produženi vikend uzela sam čitati: Udio đavla / Denis de Rougemont.
Već sam ga djelomično čitala preporučam je toplo svakome.
I meni se samoj čini da u nekim stvarima ima pretjeranosti, ali nismo sveci, ljudi smo i griješiti nam je.
Ali i nadati se oprostu.
Pao mi je na pamet ovaj posljednji post i nesreća u kojoj sam bila sudionik te kakvi su mi sve osjećaji prolazili ovom bijedom od tijela koji se brani u samoodržanju i koliko sam potiskivala te smrti i kako se na kraju nisam osjećala krivom i kako sam malo po malo prestala misliti i kajati se, a ljudi su umrli. Moja prijateljica mi je rekla kako je ta djevojka koju smo usmrtili bila vrlo kvalitetna i draga osoba.
Uopće se ne želim pravdati. Činjenice su tu. Krivnja je tu, a ništa nisam ispaštala, bar ne sudski (što znači da ja nisam vozila?). Ne znam koliko me Lion Queen kaznio Bog, jer bilo je ispaštanja.
