odmak
nedjelja, 18.07.2010.
Može li se voljeti Domovina iako je to apstraktan pojam
Nesavršeni i nesvršeni odgovor na jedan komentar Peru u šaci
Riječi imaju više od smisla.
Na pr kuća. Kuća nije samo krov na četiri zida, to je reprodukcija njezinog unutarnjeg bića na višoj razini.
Grad ima simboliku kao i kuća. On otkriva mandalu. Građen je u funkciji sunčeva kretanja i usklađenosti voda i vjetrova…
Tako piše Alain Paucard. On razmišlja o arhitekturi.
Trebalo bi nastaviti dalje. O međuodnosu ljudi i ljudi, ljudi i kuća, gradova i odnosa prema svemiru svih skupa.
Taj ogroman prostor u kojem se svi, znani i neznani, nalazimo razdijeljen je na nebeska tijela i na one koji na tim nebeskim tijelima obitavaju.
Kad kažem nebesko tijelo ne mislim na Nebo u smislu vjernika nego mislim na čisto fizički pojam svemira, a činjenica jest da ne sanjamo niti zamišljamo ta tijela, ona se vide i prostim okom.
Možda sanjamo, mnogi umjetnici misle da sanjamo. Tu je ona poznata o kineskom filozofu… koji je sanjao da je leptir i kad se probudio pitao se je li leptir koji sanja da je filozof.
I pračovjek se valjda pitao zašto je tu. I zbijao se u grupe, jer im je bilo lakše preživjeti. Imali su i podjelu rada i to ih je svrstavalo na neki način u misaona bića. I među pračovjecima je bilo onih koji su mislili svojom glavom i nisu bili čopor.
To nije sporno. Vidiš i ja sebe ubrajam u one koji nisu čopor.
Ali .., ima neka pjesma o zavičaju koja počinje sa zavičajem djeteta, ali kako odrasta taj zavičaj postaje premalen i širi se sve više i više.
I Tin Ujević završava jednu od svojih prekrasnih minijatura- sjećanja na male gradove i zavičaj o kojem piše sa nostalgijom sa stihom: Ali mi smo oni koji u svijet idu.
Ali mi smo oni koji u svijet idu.
I ja sam od tih.
Boris Dežulović je rekao: Ja volim ljude iz moje ulice, moje škole, moga kvarta. To su moja lijepa sjećanja i Hrvat sam,ali sama Hrvatska mi ne znači ništa. (možda je mislio na političare- to još mogu shvatiti)
Hrvatska na jednu stranu, a kvart i ulica, Hajduk i pjaca ili 'naše' more na drugu stranu. Ovo volem ono ne volem.
Evo što kaže, tebi vrlo mio, Sloterdjik:
Postoji ideologija ekvidistancije koja hoće da gledatelj, na tribinama arene, bude jednako udaljen i od lavova i od kršćana. Ali postoje sukobi koji nas nukaju da siđemo ravno u arenu i ukinemo to što smo upravo nazvali promatračkim mjestima.
Nietscheova borba bila je borba protiv autoriteta. Borba za čovjeka. ( koliko znam i on je na kraju završio u umobolnici – ne koristim to kao nekakav argument u raspravi, nego čisto kao pokazatelj nesavršenosti ljudskog tijela).
Da, takvi trenuci kad se moramo opredijeliti postoje.
Nije jednostavno jer postoje greške na jednoj i na drugoj strani, ali izabrati treba. Ili ćemo kao u Otoku Aldousa Huxleya mijenjati roditelje jer nam se naši više ne sviđaju.
Znam da sam malo skrenula, ali htjela sam te podsjetiti da Domovina nije samo zavičaj nego i prva sjećanja, prvi mirisi, poljupci roditelja, mirisi kuća i mjesta, škole i gradovi u kojima su u prvim godinama živio. Način življenja i razmišljanja. Osjećaj sigurnosti koji ti je pružala iako je mogao biti posve lažan. Istina to ostaje u tebi kao jedan posve apstraktan pojam, ali možeš ga proživljavati, možeš ga crtati, pisati, skladati o njemu. Možeš se ljutiti, a možeš i preuzimati grijehe i propuste svojih roditelja i nastojati ih ispraviti. Sve je to Dom, Domovina.
Zašto bih zato trebala mrziti neke druge ljude i njihove Domovine, a to je ono što mi se čini da pokušavaš implicirati, uz tvrdnju da je domovina apstraktan pojam kojeg se ne može voljeti.
A dobri stari Platon!? Što bi on rekao na to?
