Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika15
pon
12/25
JOŠ JEDNA PISMA
sewen.blog.hr
Na svitu ima dovoljno tuge za sve.
I jedan lipi bokun mene taka je,
Koliko zna trajat nikad razumit neću.
Čupaju najlipše cviće, a suvo umeću...
Ovdje su svi odnekud, a ja odavde.
Nekad se zatvori krug i nema pravde.
Još uvik se ne dam, a znam da ću se pridat.
I sve će se jednom ugasit, sve se iskidat!
Jel misliš živote samnom u dobre bit?!
Oćeš mi dat da živim il 'vako nastavit?!
Ja ću ti bacit kontru na svaku nevoju.
I dignit bandiru nek vide svi bilu boju!
A nije to pridaja, ovi dribling si falija!
Nit žalim za ičim, niti bi ikad žalija...
14
ned
12/25
Oprosti...
agava505.blog.hr
...pred tišinom na koljena sam pala, po svim šavovima pukla
obgrlila me šutnja, ona sve zna
grudi su kamen, krivnja, hladna, teška, bezimena,
ruke prazne, drhte, svaka linija pamti grijeh
izgovaram ime koje boli, kao da time prizivam bijeg....
ti oproštaj moliš... ne glasno, već duboko, iz dna kostiju,
tamo su sve laži korijenje pustile
dok istina strpljivo čeka svoju sudbinu...
znaš da te ne razumiju, ti i ne tražiš to
ne mogu se tek tako lako tragovi sna izbrisati
srce neka ti oprosti, jer si slaba bila kad si jaka trebala biti....
ako ti je suza pala pusti je, neka ti umiva lice
ona ispire ono što boli, ne optužujući te
želim ti pokazati put bez tame
samo neka započne riječima "oprosti, žao mi je..."
znaj,
oproštaj nije
z
a
b
o
r
a
v,
već je hrabrost da živjeti možeš dalje......
slika: net planeta
STOL
sewen.blog.hr
Imam stol za samca, stol za ilegalca,
Ne volim one za šest.
Jer za njim nema tko sjest!
I da je od srebra i zlata,
Da ima milion karata...
I da je od najboljeg hrasta,
Ne treba mi i basta!
Jer za njim sjedit ću sam
Kao da nikome ne trebam.
Imam stol za maksimum dvoje, bez boje,
Dajte mi pod hitno pilu,
Da bude sve u stilu...
A imat ću i više slobode.
Znam ja gdje veliki vode...
Vode u druženje i gozbu i slavlje
Vode u ralje lavlje...
A ja neću dijeliti sa svima
Mjesto gdje je zima!
13
sub
12/25
Sveta Lucija – svjetlost koja korača kroz tamu
star-rose-bloger.blog.hr
Sveta Lucija dolazi tiho, gotovo nečujno,
kao da se boji probuditi uspavani prosinac.
Koraci su joj od svjetlosti, od one najmekše vrste svjetla
koje ne zasljepljuje, nego grli i smiruje.
U rukama nosi plamen što ne peče, već obasjava put —
onaj unutarnji, skriveni, koji često zaboravimo pratiti
u žurbi svakodnevice.
To je svjetlo koje se ne gasi ni kad se noć najdublje spusti,
svjetlo koje šapće:
„Ovdje sam. Samo pogledaj.“
Lucija je čuvarica vida,
ne samo naših očiju, nego i pogleda na svijet.
Podsjeća nas da vidjeti znači primijetiti dobro,
prepoznati ljepotu u sitnicama
i pronaći toplinu u drugom čovjeku
— ali i u nama samima.
Na njezin dan budimo pšenicu,
malo zeleno obećanje usred hladnog prosinca.
Gledamo kako niče, tiho i uporno,
kao simbol da život uvijek pronalazi put,
pa i onda kada se čini da sve miruje.
U njezinoj blagosti ima nešto starinsko,
nešto što nas vraća korijenima,
u vremena kada je svjetlost bila dar,
a ne svakodnevna sigurnost.
Zato Sv. Lucija nije samo ime u kalendaru,
već prosinačka poruka ispisana svjetlom:
da i najmanja iskra,
ako je nosimo u srcu,
može postati dovoljno snažna
da nas provede kroz najdužu noć.
I to svjetlo može
doći na razne načine,
zato otvorite srce
da ga prepoznate —
u toploj riječi,
u tišini koja liječi,
u pogledu koji razumije
i u nadi koja ne odustaje.
Jer svjetlost ne traži savršenstvo,
samo malo prostora da zasja.
A kad joj dopustimo,
ona nas pronađe
točno tamo gdje smo
i povede dalje,
korak po korak,
prema miru.
MARKO
sewen.blog.hr
Svi znaju da ne pamtim rođendane, a evo tvoga se sićam.
13.12. lako mi je pamtljivo.
Sveta Luca!
Morebit zato jer smo mi dica nekad, dok nije bilo Djeda Mraza, a sveti Nikola nas je zaobilazija, tada dobivali darove.
Stari mi je reka da se Ona provuče kroz onu bužu šta ćiriš s vrata, koga ima u portunu.
Svi znaju i da ne volim rođendane, jer se cili izgubim.
Ne znam ti se ja ponašat dok se crvenim pa mislim da je svakom tako.
A tvoj je danas. A tebe nema!
Ne sićam se koliko ima da si umra, a ka da sam te jučer na konope spustija u greb.
Šiba bura, ledeni prsti, nemamo dah...
Svi znaju da se ne sićam ni smrti. Ničije.
Samo primjetim da nema nikoga. Primjetim da sam tužan!
I svake se godine strahovi povećavaju jer je sve više izgubljenih od onih koji ostaju.
Eto vidiš šta ja brojim....
Ovo me sad ćapalo nespremnog za išta. Ma proće ka šta sve prolazi.
Aj ako ima išta gori, pazi i ti na sve nas. I reci drugima isto.
Ako zbilja ima išta, pozdravi ekipu...
Znaš šta - ja ću se sićat i spominjat našima da si bija velike duše.
Grišan ma dobar!
Neke se stvari srode sa nama pa nemoš nać lik.
Ne pamtim rođendane, a velim ti, tvoga se sićam.
Mora da mi je sveta Luce ostavila najveći dar!
12
pet
12/25
Nevidljivo svjetlo
star-rose-bloger.blog.hr
Na rubu dana, dok se boje stapaju,
nešto tiho svijetli među sjenama i dahom.
Ne traži ime, ni oblik, ni znak,
samo osjeti toplinu koja tiho grije i ostaje.
U svakom smijehu, u svakom šaptu vjetra
ostaje mjesto gdje se svjetlost skriva,
gdje srca razumiju ono što riječi ne mogu dotaknuti.
I kad pogled skrene dalje,
ostaje nevidljivo svjetlo
koje zna samo tko ga traži.
11
čet
12/25
lunjanje kroz ruševine
potok42.blog.hr
ritmu svom vjeran,
povremeno lunjam, promatram grad
iz perspektive besciljnosti:
pse, ulice, kafiće, automobile,
biciklističke staze, prolaznike.
otkrivam nezamijećeno,
slažem slojeve uspoređivanja.
kao walserov helmut halm,
umoran od vječnog ponavljanja istog,
istražujem sebe s distance,
nadajući se promjeni, povratku snazi.
u vrevi tržnice, pored kamenih klupa
prepunih jesenskih boja sočnosti,
susretnem brata flaneura. pita me:
“znaš li koliko su dva i dva?”
odgovara da, kažu židovi,
to ovisi – prodaješ li ili kupuješ.
u kvartovskoj pošti, čekajući svoj red,
ugledah poznanika, virtuoza na harmonici.
on ima apsolutni sluh, radi s djecom koja
nose iskru. kreće se ciljano, ali zaluta
među zvukove koje nitko ne čuje:
kapanje iz slavine, otkucaje sata.
gleda me i kaže: “promijenili smo se.”
uzvraćam: u našim godinama
promjene ne gode.
suprotno od yardbirdsa otkrivao sam
identitet certains girls, pričao o njima,
izgovarao njihovo ime, hvalio se.
i tako sam ih gubio nudeći ih svima.
sada znam da je walter benjamin bio u pravu:
povijest nije put naprijed,
nego niz ruševina koje ostaju za nama.
zato lunjam, potpuno sam na svijetu.
...
sewen.blog.hr
Opet iznajmljuju stan priko puta,
Parni je broj i kuća je žuta!
U sedam miseci, umrlo šest baba,
A dolaze ka da je stanarina džaba!
Sad molim vlasnika, daj brate pronađi,
Ima li iko da doseli mlađi!?
Ne mogu više gledat u sanduke i cviće,
Baba šeta ulicom, i sad gledam di će...
Eto ti đavle i tavu i duzinu jaja,
Jel ovo sedma prid vratima raja?
Odselit ću se svega mi na ovome svitu,
Eto me prvim avionom u Splitu...
09
uto
12/25
RILKE: DER PHANTER
potok.blog.hr
Sein Blick ist vom Voruebergehen der Staebe
so mued geworden,
dass es nichts mehr haelt.
Ihm ist als, ob es tausend Staebe gaebe
und hinter tausend Staeben keine Welt.
Der weiche Gang geschmeidig
starker Schritte,
der sich im allerkleinsten Kreise dreht,
ist wie ein Tanz von Kraft um eine Mitte,
in der betaeubt ein grosser Wille steht.
Nur manchmal schiebt der Vorhang der Pupille
sich lautlos auf-.
Dann geht ein Bild hinein,
geht durch der Glieder angespannte Stile.-
um hoert im Herzen auf zu sein.
Panter
Pod njegovim pogledom rešetke promiču,
obnevidio, umoran drijema.
Kao da ima tisuće rešetki
a iza njih svijeta nema.
Mekani hod snažnih, gipkih koraka
u najmanjem krugu se vrti.
Ples snage oko središnje točke se kreće,
omamljen poriv i volja blizu su smrti.
Tek ponekad nečujno zastor se makne
otkrijuć' njegove zjene,
nenadni bljesak sine,
kroz udove prostruji napaćene,
u pustom srcu umine.
ZADOVOLJSTVO
sewen.blog.hr
Rijedak zrak, kao uspomene koje pamtim,
I plitko dišem, sjedinjujem se zatim,
Nekad sam znao potegnuti,
Oni pametni će odgonetnuti, što...
O kako je znalo biti veselo.
Mislima dodirujem pronicljivost tuđu,
Ponekad u starca neki đavoli uđu
Pa ga pomlade za nekih desetak minuta,
I djeca me ponekad gledaju zabrinuta, ali
Kažem im, ništa mi ne fali!
Sad mi jasnije biva da bez starca nema udarca,
Sad mi jasnije biva da živimo živjeti i nadživjeti,
Sve one besmislice kojima nas umiruju,
Ljudi u godinama se ne dodiruju?! A šta rade...
Ljudi u godinama se glade?!
Nabavio sam odvlaživač u skromnom stanu,
Nabavio sam i navlaživač, trebam ga kao hranu,
I nikad se više nisam smijao,
Nego kada sam s tobom ruke grijao, i grijem,
I opet se smijem i smijem...
07
ned
12/25
kazalište vlastite kože
potok42.blog.hr
u kazalištu, na pozornici stojimo goli,
igramo komad bez generalne probe,
improviziramo, zaboravljamo tekst
po nedovršenom scenariju i uputama.
gledalište je puno najviše prolaznika
koji karte naplaćuju nama, plješću ili
sliježu ramenima dok mi glumimo sebe.
zavjesa će se spustiti prije nego što
stignemo sve reći i zato vrijedi igrati
široko, burno i bez suzdržavanja.
nastojimo ostaviti dojam pred sobom
i tuđim pogledima, dok donosimo dramu
svog života. danas glumimo sebe. i sutra.
mi smo i gledatelji predstava oko nas
koje igraju glumci što imaju svoj nastupe;
oni samo glume u predstavi, a mi ju stvaramo.
JESEN UZ JESENJINA
sewen.blog.hr
Opet čežnja prijanja uz kožu,
Tugaljivo mi sad misli kopa.
Sjeo sam u udaljenu ložu
Da sam bliže oslikanog stropa.
Teatar se sa životom stapa
Ne dobiješ koliko mu daš.
Kupiš novo, a već sutra klapa,
I svega se svijetom nagledaš.
Kupio sam sjever da me hladi,
Godina će nova biti bolja!
Pa se sjetim kad smo bili mladi,
I razvezem misli preko polja.
Opet čežnja prijanja uz mene,
Tiho, tiho, sve se tako slaže...
Napustio sve sam uspomene,
A mene još uvijek tamo traže...
05
pet
12/25
NEMOJ PREVIŠE MISLITI NA MENE
sewen.blog.hr
Nemoj previše misliti na mene,
Ne volim kad te uzme tuga.
I ne volim kad su ti oči zamagljene,
Jer očekivanja su bila druga.
Ja želim da živiš u svojoj slobodi.
Imaš pravo izbora i što želiš radi.
Ne znaš kuda te put danas vodi,
I ako je potrebno krasti, ti slobodno ukradi.
Nije ovaj svijet mjesto koje su opisivali
I nije ovo vrijeme poklonjeno za stajanje.
Jednom smo se kao pravi ljubavnici dodirivali
Što vrijedi disati ako na kraju svega stoji kajanje.
Nemoj previše misliti na mene
Ne zaslužujem sjećanje zbog nekih tuđih ljudi.
Ali možeš ako hoćeš oči uvijek držati otvorene
Nelako al teže je kad se čovjek ne usudi.
04
čet
12/25
Goethe: WANDERERS NACHTLIED
potok.blog.hr
Ueber allen Gipfeln
ist Ruh,
in allen Wipfeln
spuerst du
kaum einen Hauch.
Die Voegelein schweigen im Walde.
Warte nur, balde
ruhest du auch.
PUTNIKOVA NOĆNA PJESMA
Vrhovima pustim
mir vlada.
U krošnjama gustim
čuj sada
tek lahora ćuh.
U šumi ptičice šute,
smirenje slute
i za tvoj duh.
Tren u kojem svijet utihne
star-rose-bloger.blog.hr
Ponekad postoji trenutak u kojem sve utihne,
a ono što osjećamo postane jasnije nego ikad. Ovo je jedan takav trenutak.
Ti i ja, u tišini sna,
svijet nestaje, ostaje samo čar.
Ruke tvoje grle me nježno,
s tobom je svaki tren blag i dragocjen dar.
Ti i ja, pod mjesečevim sjajem,
srca šapću priče što tiho plešu.
U tvom pogledu svijet mi sja,
svaki trenutak s tobom nosi radost i mir u dušu.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr