Jedini si trag nježnosti
u grubom zagrljaju oštrog kamena i
dubokog plavetnila Jadrana
plominske zidine starog Plomina su ti dom...
***
dok bura oštri zube o hridi tvrdog krasa
ljubičasti zvončić svijetu i suncu ruke širi
nije iz vrta, iz pitome rose nije
s plominskog dubokog dna
latice ponosno nose boju neba
podno zidina na kojima obitava cvjetić
dimnjak visoki u oblake gleda
cvjetić krhak u vječnoj sjeni
ljepotu oku dariva
ne traži mnogo
tek mrvicu nade
komadić škrape i beskraja plavog
najljepši zvončić priroda nam dade
da čuvar bude gradiću drevnom
kad utihnu vjetrovi i dan zamre
naš uzdah pjesma je
koja slavi endemske mu latice
fotka : digitalna ilustracija, moja
|