Rovinjska kartulinice

Rovinj, grad čarolija: u svakom kamenu, u svakoj krivini, u svakom uskom prolazu skriva se osjećaj da si zakoračio u priču koja se još uvijek piše. I da si, makar na tren, postao njezin dio. Uličice su uske, toliko da ti se čini da bi mogao dotaknuti zidove s obje strane samo ako raširiš ruke. Kuće se naginju jedna prema drugoj, kao starci koji se prisjećaju priča iz mladosti. Svaka fasada nosi trag vremena — malo oguljene boje, malo soli, malo sunca — i sve to zajedno izgleda kao da je netko naslikao grad koji se neprestano mijenja, a ipak ostaje isti. čini se kao da se grad sužava samo da bi te zagrlio. A kad se okreneš prema moru, sve se otvara — kao da te Rovinj najprije privine k sebi, pa onda pusti da dišeš punim plućima. To je njegova čarolija: u svakom kamenu, u svakoj krivini, u svakom uskom prolazu skriva se osjećaj da si zakoračio u priču koja se još uvijek piše. Rovinj često izgleda kao da je izronio iz vlastite legende — grad što se, poput šarenog broda, nagnuo nad more i sluša vlastiti odjek u valovima. Uličice mu vijugaju kao misli zaljubljenika, uske i strme, ali pune topline koja se lijepi za kožu. Kamen je ondje topao poput sjećanja, a zvonik svete Eufemije stoji kao svjetionik duše, pokazujući put i onima koji se nisu izgubili. More pod Rovinjem šapće u metaforama, a svaki zalazak pretvara horizont u platno na kojem sunce ostavlja svoj posljednji, zlatni potpis. U tim starim, uskim prolazima večer ima poseban miris — mješavinu mora, toplog kamena i nečije večere koja se kuha iza poluotvorenih škura. Zvukovi se stišaju, ali ne nestaju: čuje se tihi žamor s terasa, smijeh koji se odbija o zidove, koraci koji odzvanjaju kao da pripadaju nekoj drugoj epohi.. Rovinjske stare, uske uličice nisu samo putovi — one su vene grada, kroz koje stoljećima teče šapat života. Svaka je popločana kamenom koji pamti korake ribara, zaljubljenika, putnika što su u njemu ostavili komadić svoje tišine. ­.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸.•*¨*••­.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸¸¸.

- 15:05 -

Komentari (6) -

Sretan rođendan, MECIBG blogerici!

...šuma je danas odlučila staviti alarm na “party ročkas” vjeverice piju duplu kavu ptice cvrkuću SRETAN TI ROĐENDAN... blogeri su ispeglali svoje brade a blogerice u minicama Mecin rođendan slave želim ti godinu punu meda bez pčela borovnice bez trnja zimskog sna bez buđenja do proljeća reci svima, neka šuma zna, da si danas puna zaliha sreće pleši cijelu godinu i smij se kao da si pronašla skrivenu kantu meda svaki dan neka ti bude mekan kao najudobniji brlog drveće neka skače, plesnih koraka neka bude sve više smijeh, muzika, veselje neka u šumi caruje jedna MECA danas ima pravi rođendanski spektakl uživaj, medvjedice, blogerice — Sretan ti rođendan danas se slavi tvoja veličanstvenost! ­.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸.•*¨*••­.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸¸¸.

- 09:15 -

Komentari (8) -




20.01.2026., utorak

Samo sam cvijet

samo sam cvijet u kamenu ljepota skrivena u poljupcu sunca... fotka: moja

- 10:24 -

Komentari (8) -




19.01.2026., ponedjeljak

More me ne zaboravlja

…osjećam te, predaješ mi svoja stopala, ja ne perem samo pijesak, ja ti s kože skidam slojeve tjeskobe koju si nakupljala u gradovima punim sivila i betona. Ja sam velika, slana arhiva. U mojim hodnicima od tirkiza i mulja ne trunu samo brodovi. U meni leže tvoji neizgovoreni oproštaji, teški poput olovnih utega, i tvoje nade koje su potonule jer su bile preteške. Ja pamtim. Pamtim okus svake suze koju si sakrila u plićaku, misleći da je tvoja bol premala za moju beskonačnost. Svaka tvoja tuga mijenja moju slanoću. Svaki tvoj jecaj koji si ugušila dlanom, odzvanja u mojim dubinama ja sam pretvorio u eho koji sada udara o hridi. Zoveš me slobodom ali ja sam zapravo tvoja najdublja tamnica. Čuvam sve ono što nisi imala hrabrosti nositi sa sobom gazeći labirintima života Sva ona obećanja koja si šapnula u bonacu, ja sam vezalo u čvorove od morske trave. I dok se ti vraćaš svom malom životu, misleći da si se očistila, ja ostajem pulsirati tvojom istinom. Tvoj mir je moj nemir. Ja ne zaboravljam. Ja samo šutim, ja polako pretvaram tvoje emocije u bisere koje nikada nećeš naći. ilustracija: net planeta

- 11:17 -

Komentari (6) -




18.01.2026., nedjelja

Jedno ime

Jedno ime, u srce utisnuto jedan trenutak u vrijeme urezan jedan uzdah kad godine stanu kad sjaj zvijezde eksplodira u beskrajnim snovima da se vrate u jecaju slapa... pusti moje riječi, neka nemire kriju tjeraju tugu u daleka plava mora srce čisto iz njih zbori svijaju se, lome i liju u stihove nove u tren oka sve promijeni dubine snova govore o nekome tko čezne strasti, osjećaji, želje, tisuću muka, sve na hrpu stane dok samo je jedan tračak nade dobro je što baš ti držiš ključeve mog srca dobro je što su moje želje smjele da cvjetaju kao pupoljci u svitanju jutra učiniti te svojim u vrtlogu strasti poput iskre vatre i svježi cvjetovi šuma umiruju naše brige to su pupoljci života i svježa voda koja hrani našu žeđ tvoje ime na moje srce utisnuto… fotka: moja ¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸.•*¨*••­.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸¸¸.

- 09:17 -

Komentari (9) -




16.01.2026., petak

Stvarnost u invertnim bojama karnevala

Stari šešir, na licu dva brka ugljenom nacrtana, u srcu radost, oko njega šarenilo umjetne stvarnosti, dovoljno za početak maskirane promenade... Ljudi osjećaju potrebu preobraziti se u neki drugi lik, osjećaju potrebu lažirati sebe i bar na kratko pobjeći od sebe, prepuštajući se lavini koja eruptira iz vulkanske nutrina srca, iz podmorja emocija duše i bića. Upoznaju se vedra i bezbrižna lica, sa šljokicama u svim mogućim bojama, karneval postaje jurnjava za čudima trube i činele, bubnjevi i činele čine svoje, misli se okreću, želje obrću, u raskošnom šarenilu sve se kreće... Prolaze vile s štapićima, patuljci s bradom, Snjeguljica s jabukom, vještice prebrojiti ne možeš, svi su spremni, ukrašeni zamršenim draguljima, dame i vitezovi, zečići, mačke crne, šareni leptiri, raznobojni kostimi, nevjerojatni gusari maskiranih očiju, svi s istim naumom, zbrkanim mozgom i porukom da okreću svijet u bajkovitu šarenu lažu... Da li je tako zbog ljudi ili zbog vremena, ne znam, tek znam događa se slatko ludilo. Mimohod je, svekolika maskerada, raskoš kreacije, erupcija veselja, zanosnog plesa, stoljetna tradicija oslikana euforijom, željom i vjerovanjem da mrzlu zimu treba otjerati, prizvati sunce i proljeće... Mnogo se toga u karnevalu krije a još više otkrije, u svijetu maski nađu se Ona i On, ljudski je zar ne, ljudski je odlučiti jedan dan pokloniti sebi, biti u šarolikom metežu noseći u sebi ono nešto što se zove ludilo, strast, želja, nada, svjetlo, mašta... Neki se očima ljube, razgovaraju pogledima bez riječi, duboko u njima sjaji suština neki se ogrću plamenom topline, očarava ih opojno putovanje brzacima karnevalskog plesa u zagrljaj slobode voljenja, u zajedničkom koraku, sljubljuju se s urnebesnom glazbenom dekoracijom... Svega je tu, oko sretne oko, pogled traži pogled u svekolikom metežu, dogodi se njihova šutnja iz očiju se rađaju poljupci...i to je ljudski, jer stvarnost se na karnevalu zrcali u invertnoj boji... *** moj uradak - uvršten u zajedničku zbirku grupe autora Kraljice karnevala u izdanju Udruge za kulturu Ča?, 2021. godine ­.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸.•*¨*••­.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸¸¸.

- 17:48 -

Komentari (9) -




Pod maskama

...čuli ste...ili niste počelo je peto godišnje doba dani maškara i karnevala... *** Kad su podno Učke svjetlucali snjegovi zabijelili kad su bure svoje note zavijale probudili su se dani karnevala dani zbrkanih mozgova to je ono nešto naše što posebno volimo... kako je slađahno bilo otkrivati pod kojom se maskom kriješ... rekao si da sam tvoje najslađe voće u metežu mimohoda tražili smo se u svakom koraku prepoznavali se izdala me jabuka koju sam u karnevalskom mimohodu uz poskočicu grickala... još u meni plamti sjećanje na oči iz kojih je izvirala ljubav na ruke koje su bile toplo gnijezdo zagrljaj i titraj zanosnog trenutka još sad u meni živi osjećaj radost i želja da taj dan što dulje traje... sve prolazi, karnevali ostaju nas tamo nema oči nam sjetom sjaje, ruke drhte vrijeme je obrazima podarilo bore ostao je zagrljaj kojim se sladimo u trenutku slučajnog susreta... ­.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸¸¸.•*¨*••­.¸¸¸¸¸¸.•*¨*••.¸¸.

- 11:12 -

Komentari (7) -




15.01.2026., četvrtak

Ovdje sam

Udaljena od blogerske svakodnevice, odmaknuta od ritma koji me inače nosi, zastala sam u tišini vlastitih razloga i dopustila vremenu da odradi svoje... vraćam se poput jutarnjeg svjetla koje se ponovno probija kroz prozor sa sobom donosim mir kojeg sam pronašla obilazeći neke vrlo važne adrese nastavljam tamo gdje sam stala... sve što je čekalo, dočekat će svoj red sve što je zastalo, opet će teći... vraćam se sabrana i spremna nazočna u tišini koja ne traži objašnjenje, u dahu koji se sam od sebe vraća na početak nazočna sam dok vrijeme prolazi pored mene kao rijeka koja je naučila da ne mora sve odnijeti stojim u ovom trenutku bez želje da ga promijenim, bez straha da će pobjeći ruke su mi prazne, ali srce puno prostora nazočna sam u treptaju svjetla na zidu, u neizgovorenoj riječi koja ipak postoji ne bježim u jučer i ne protežem se prema sutra jer, jučer je prošlost a sutra je neizvjesnost... ovdje sam...opet s vama živa, cijela, tiha, malo snena ali budna i to je dovoljno... slike: moje

- 16:45 -

Komentari (12) -




11.01.2026., nedjelja

***

službeno odsutna na određeno vrijeme pusti moje riječi one neće šutjeti ni pred kim pusti ih da u pjesmama teku kao rijeka ponornica da se vrate u jecaju slapa... pusti moje riječi, neka nemire kriju tjeraju tugu u daleka plava mora srce čisto iz njih zbori svijaju se, lome i liju u stihove nove riječi, kovane u čeliku snova nizane u pjesmu blagoslova pusti moje riječi da opijene blagošću miluju nam srca tvoje u mome u kom stanuje tuga… pusti moje riječi da cvjetaju kao pupoljci u svitanju jutra daj im osmijeh da me snaži novu nadu za sutra moj najljepši san iz kojeg će izrasti san iz jutrenja duše dolinom života u kojoj se rađam

- 16:03 -

Komentari (11) -




Tu je zima, tu je ljeto...eto

Ako opet bude ovako ja znam tko će plakati, majkice mi mile Fontana, nekoć živahna i razigrana, sada stoji nijema pod okovom zime... debeli led obavio je njezine rubove, ugušio šapat vode i zarobio njezinu boju u staklenoj tišini... čak i starinski čajnik, tužan i polegnut čeka proljeće izgleda kao da je zaboravljen u vremenu, kao relikvija nekog toplijeg dana... ljepota fontane sada je skrivena ispod hladne kore, čekajući da se proljeće sjeti njezina postojanja... *** U sivoj zimskoj magli, čežnja za ljeto budi se poput tihog vala koji šapće o toplim danima prošlosti. Slika jedrilice, s vjetrom koji nadima jedra puna sunčane svjetlosti, podsjeća na slobodu valova i miran ples vode pod plavim nebom... na jedrima Vaša blogerica ( montirana namjerno jer voli ljeto) ljetna toplina nije samo sunce na koži, nego duboka glad duše za bojama mora i neba, mirisima cvijeća i beskrajnim satima u društvu kada vrijeme prestaje postojati.

- 09:48 -

Komentari (7) -




10.01.2026., subota

Totalni kaos, moj kaos

Drage moje blogerice/ blogeri i vi, slučajni prolaznici i vi koji ste ovdje samo zato što ste krivo kliknuli dobro došli, danas je Dan smijeha i još jedan moj pokušaj pisanja... da, pokušaj, proba… ovo je objava koja je krenula krivo, a pravi se da je baš tako planirana… ako očekujete remek-djelo, slobodno se vratite na upute za perilicu rublja, tamo je više smisla… post je da je pisan dok sam ja jurila okolo po vašim blogovima bez kacige, bez kočnica i bez ikakvog plana. totalni kaos, moj kaos. *** Moje pisanje je kao moj život: počeo je vrlo ambiciozno, završava zbunjeno… negdje usput se pitam tko je uopće sve ovo naručio. Komentatori su meni kategorija dragih ljudi koje posebno cijenim: jedni me podržavaju jer me vole, drugi jer im je mene žao, treći misle da sam solidna stranica, a četvrti samo dođu napisati “haha” i nestanu kao da su u šou programu hvala pogotovo onima koji komentiraju “bravo” iako je jasno da nisu pročitali ni tri riječi. Svi ste moji tihi heroji skrolanja … Ako vam se sviđa ovo što radim, ok Ako vam se ne sviđa… svejedno je ok smijete se ljudi smijanje je zdravo... fotke mi je posudila net planeta

- 13:35 -

Komentari (8) -




09.01.2026., petak

složi puzlu

klik na sliku složi puzlu... hajde probaj... 24

- 10:40 -

Komentari (8) -




07.01.2026., srijeda

Raport

Raport s bijelih staza jedne @g@ve Za koga je odlično je od koga je još je bolje a moglo je i bolje do noći bit će gotovo ako jedna @g@v@ bude dobre volje sve l i j e v o m rukom čišćeno jer desna još nije u funkciji...

- 10:27 -

Komentari (8) -




proba

pusti moje riječi one neće šutjeti ni pred kim pusti ih da u pjesmama teku kao rijeka ponornica da se vrate u jecaju slapa... pusti moje riječi, neka nemire kriju tjeraju tugu u daleka plava mora srce čisto iz njih zbori svijaju se, lome i liju u stihove nove riječi, kovane u čeliku snova nizane u pjesmu blagoslova pusti moje riječi da opijene blagošću miluju nam srca tvoje u mome u kom stanuje tuga… pusti moje riječi da cvjetaju kao pupoljci u svitanju jutra daj im osmijeh da me snaži novu nadu za sutra moj najljepši san iz kojeg će izrasti san iz jutrenja duše dolinom života u kojoj se rađam

- 10:12 -

Komentari (0) -




06.01.2026., utorak

Ne dam je zaboravu

Jedna pahulja bijela nježno se na rame spustila tiho, gotovo nečujno, toplinom me ispunila toplinom koja nije s ovoga svijeta... u kratkom trenu, njezina bjelina nije donijela hladnoću, donijela je osjećaj mekoće, poput nježne ruke voljenog koji me dotakao baš onda kada mi je bila najpotrebnija.... mala, blistava čestica neba odlučila je postati mojom, grijući me toplinom uspomene i sigurnošću poznatog zagrljaja... trag koji ostaje baš kao i svaki savršen trenutak, počela je nestajati... otopila se polako, pretvarajući se u prozirnu kap nestala je s ramena, ali se duboko u srce ulila.... nije ostavila vlagu na kaputu, već sjetan trag u duši... onaj dragocjeni miris prošlosti koji me tjera da se nasmiješim kroz suzu... pahulja živi u srcu, živi u sjećanju, kao neizbrisiv pečat jednog dodira koji se više ne može ponoviti ali se zato zauvijek pamti i spominje... i nema je više, tek vlažan trag drijema, tamo gdje ruka je nekada bila, grlim tišinu jer tebe više nema, samo je sjeta gnijezdo svila.... ne dam je zaboravu, tu kaplju čistu, što kroz sjećanje i danas me grije, u svakoj novoj pahulji tražim tu istu, koja se u mome srcu zauvijek smije. fotka: moja

- 11:12 -

Komentari (8) -




05.01.2026., ponedjeljak

Nije iz vrta i pitome rose

Jedini si trag nježnosti u grubom zagrljaju oštrog kamena i dubokog plavetnila Jadrana plominske zidine starog Plomina su ti dom... *** dok bura oštri zube o hridi tvrdog krasa ljubičasti zvončić svijetu i suncu ruke širi nije iz vrta, iz pitome rose nije s plominskog dubokog dna latice ponosno nose boju neba podno zidina na kojima obitava cvjetić dimnjak visoki u oblake gleda cvjetić krhak u vječnoj sjeni ljepotu oku dariva ne traži mnogo tek mrvicu nade komadić škrape i beskraja plavog najljepši zvončić priroda nam dade da čuvar bude gradiću drevnom kad utihnu vjetrovi i dan zamre naš uzdah pjesma je koja slavi endemske mu latice Zanimljivost: Plominski zvončić je cvijet, endemska vrsta, u svijetu raste samo na vrlo uskom području, po zidinama starog grada Plomina, u okolici Plominskog zaljeva i na dijelovima istočne obale Istre. fotka : digitalna ilustracija, moja

- 07:57 -

Komentari (14) -




04.01.2026., nedjelja

Kratko, slatko....eto

Ovo nije samo fotka... ovo je jedna lijepa pričica početak priče je proputovanje kroz Sloveniju za Austriju u rutinskoj kontroli tablica slovenske policije podignuta u STOP moja dokumentacija uredna, policajac mi je poželio sretan put provokatorski sam nastupila i dala na znanje da idem do Policijeske akademije, kancelarije gdje radi njegova kolegica, za mene g-đa Deželka( čitaj Modrina neba) od ulaza do kancelarije sam bila štićena osoba i baš mi je godilo pratila su me dvojica policajaca... našla sam se pred Deželkom zagrljaj, zadovoljstvo, smijeh i kratko časkanje zadržala sam se vrlo kratko mene je čekao put a ona je na radnom mjestu gdje posjeta privatnog karaktera baš nije preporučljiva ispratili su me oni isti policajci koji su me dočekali i doveli do Modrinine kancelarije na kraju sam od njih dobila medvjedića, maskotu policajca kojeg još čuvam... kratko, slatko... imam ja ovakvih i sličnih pričica, blic susreta i uspomena jako puno čuvam ih kao moje male slatke tajne... za one koji ne znanju što je bloger/blogerica reći ću da su to ljudi posebnog kova... volim što sam dio tog svijeta...eto.... e da, da ne zaboravim vam i to napisati Modrina uživa u mirovinskim danima a ja sam ostala ona ista mlada, zdrava i poletna još uvijek vozim od mila do nedraga, pretičem, prestrojavam se i parkiram ... naši policajci su me za mog vozačkog staža, koji je duži od radnog zaustavili svega dva puta... jednostavno, nisam im interesantna...:-)))))) fotka: moja

- 09:31 -

Komentari (8) -




01.01.2026., četvrtak

Stigla Nova, pa što....

Još jednom smo zakoračili u takozvanu Novu godinu… bliješteću, varljivu, uz čaroliju vatrometa zavaravajući nas kako je svijet zdrava jabuka i da za trulež ne zna… zavaravali smo se da će novi kalendar konačno misli i snove staviti u red... čaše su zveckale, neki su glumili sreću, neki su lice stavili pod duplu dozu pudera … mreže pune srebrnih želja ozbiljno su upozoravale da o promjenama i odlukama ne treba govoriti ozbiljno jer mamurluk odrađuje svoje…. mamurluk je ona slatka fatamorgana koja će pokositi sve zacrtane ciljeve i poruke… fasade, blještave, svjetlucaju lažnu sreću disfunkcionalne obitelji koja je bar za doček riješila biti sretna u ravnoteži sa svojim obećanjima… slušam, još se vani puca, još se u nebo katapultiraju boje i grmljavina… ispucala se tu hrpa eura pred suznim očima i gladnim ustima… koga je briga, prodaja donosi dobit ali ne gladnima i siromašnima… možemo li odgovoriti što to točno znači Sretna Nova… sretna kome, u čemu, od čega… možda nije sreća nova, nego slučajna, poput kapi koja padne gdje hoće lijepo je vjerovati, makar znamo da nećemo dati odgovor… znamo samo da ljudi vole početke, a da stare izgovore pakiraju u novu ambalažu…. i tako sebe lažu… stigla je Nova… pa što… jedino bitno je sačuvati mrvicu zdravlja, s novim kalendarom i istim rukopisom ispisivati sve ono što oni koji nisu hrabri kao blogeri, na rubu dana mahnuti brizi i ne shvaćati uvijek, baš uvijek sve ozbiljno i sve osobno… slike: moje... tako je bilo kod mene kada se za jednu Novu dogodio valcer pahulja...

- 17:35 -

Komentari (10) -




Evo je!!!

Na dobro nam došla Nova 2026. godina!

- 00:19 -

Komentari (8) -



<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.