06.01.2026., utorak

Ne dam je zaboravu



Jedna pahulja bijela
nježno se na rame spustila
tiho, gotovo nečujno, toplinom me ispunila
toplinom koja nije s ovoga svijeta...

u kratkom trenu,
njezina bjelina nije donijela hladnoću,
donijela je osjećaj mekoće,
poput nježne ruke voljenog
koji me dotakao
baš onda kada mi je bila najpotrebnija....

mala, blistava čestica neba odlučila je postati mojom,
grijući me toplinom uspomene
i sigurnošću poznatog zagrljaja...

trag koji ostaje
baš kao i svaki savršen trenutak,
počela je nestajati...
otopila se polako,
pretvarajući se u prozirnu kap
nestala je s ramena,
ali se duboko u srce ulila....

nije ostavila vlagu na kaputu,
već sjetan trag u duši...
onaj dragocjeni miris prošlosti
koji me tjera da se nasmiješim kroz suzu...

pahulja živi u srcu, živi u sjećanju,
kao neizbrisiv pečat jednog dodira
koji se više ne može ponoviti
ali se zato zauvijek pamti i spominje...

i nema je više,
tek vlažan trag drijema,
tamo gdje ruka je nekada bila,
grlim tišinu jer tebe više nema,
samo je sjeta gnijezdo svila....

ne dam je zaboravu,
tu kaplju čistu,
što kroz sjećanje
i danas me grije,

u svakoj novoj pahulji tražim tu istu,
koja se u mome srcu zauvijek smije.



fotka: moja

- 11:12 -

Komentari (8) -