Rovinj, grad čarolija: u svakom kamenu, u svakoj krivini, u svakom uskom prolazu skriva se osjećaj da si zakoračio u priču koja se još uvijek piše. I da si, makar na tren, postao njezin dio.
Uličice su uske, toliko da ti se čini da bi mogao dotaknuti zidove s obje strane samo ako raširiš ruke. Kuće se naginju jedna prema drugoj, kao starci koji se prisjećaju priča iz mladosti. Svaka fasada nosi trag vremena — malo oguljene boje, malo soli, malo sunca — i sve to zajedno izgleda kao da je netko naslikao grad koji se neprestano mijenja, a ipak ostaje isti.
čini se kao da se grad sužava samo da bi te zagrlio. A kad se okreneš prema moru, sve se otvara — kao da te Rovinj najprije privine k sebi, pa onda pusti da dišeš punim plućima.
To je njegova čarolija: u svakom kamenu, u svakoj krivini, u svakom uskom prolazu skriva se osjećaj da si zakoračio u priču koja se još uvijek piše.

Rovinj često izgleda kao da je izronio iz vlastite legende — grad što se, poput šarenog broda, nagnuo nad more i sluša vlastiti odjek u valovima. Uličice mu vijugaju kao misli zaljubljenika, uske i strme, ali pune topline koja se lijepi za kožu. Kamen je ondje topao poput sjećanja, a zvonik svete Eufemije stoji kao svjetionik duše, pokazujući put i onima koji se nisu izgubili. More pod Rovinjem šapće u metaforama, a svaki zalazak pretvara horizont u platno na kojem sunce ostavlja svoj posljednji, zlatni potpis.

U tim starim, uskim prolazima večer ima poseban miris — mješavinu mora, toplog kamena i nečije večere koja se kuha iza poluotvorenih škura. Zvukovi se stišaju, ali ne nestaju: čuje se tihi žamor s terasa, smijeh koji se odbija o zidove, koraci koji odzvanjaju kao da pripadaju nekoj drugoj epohi..

Rovinjske stare, uske uličice nisu samo putovi — one su vene grada, kroz koje stoljećima teče šapat života.
Svaka je popločana kamenom koji pamti korake ribara,
zaljubljenika, putnika što su u njemu ostavili
komadić svoje tišine.