ponedjeljak, 25.09.2006.

Pismo

Dragi Majmune,

pišem ti ovo pismo jer sam te čuo kako zoveš u pomoć. Jer ti se opet događa loše. A ti, dragi Majmune, opet nisi ničemu kriv.

Nisi kriv jer tapkajući u mraku neshvaćanja tražiš metode uz pomoć kojih bi po vodi hodao. Jer ti si Bezgriješan, a takvi mogu sve. I znaju sve.

A zašto NE IDE, dragi Majmune? Zašto svaki put potoneš preko glave?

Tko je kriv? Uvijek netko drugi?

Nisi naravno kriv jer si bauljao u mraku cijeli svoj život, i sad se osvrćeš na godine koje se ne mogu vratiti i želiš isforsirati i dogovoriti ljubav, shvaćanje, povjerenje?

Nisi kriv jer si (naravno) tako jebeno i uvijek U PRAVU?

Znaš da nisi puno pogriješio do sada. Znaš što hoćeš i što nećeš. No, što se sad događa? Ufurao si se u ulogu sveznajućeg?
Ne treba ti više ni mjesec dana da bi znao na čemu si?

Uspori, Majmune.

Majmunčino.

Daj ljudima vremena, daj sebi šansu. Vrijeme ti je da shvatiš.

Imao si buran život, ne kriješ to. A svi ti trebaju vjerovati automatizmom. Nisi li se malo zajeb'o? Možda se i ti nekome trebaš dokazati.

Hvališ se dobrom komunikacijom? Koliko puta si u zadnje vrijeme zaštekao?
Da, ne želiš prihvatiti neprihvatljivo. Znaš li to REĆI? Ili tebi Bezgriješnom svi moraju čitati misli? Gdje je sada ta tvoja komunikacija?

Ne možeš ubrzati vrijeme, nemaš vremeplov.

Ako i zasereš stvar, nije kraj svijeta. Život ide dalje. Ima još dana za tebe.

Ali... Uspori, Majmune. Uspori. Shvati.

Hodaj svojim putem polagano. Na križanja ćeš naići tek tamo gdje postoje.

Ovako kao da hodaš u rikverc, ne čini li ti se tako?

Budi mi dobar, veseo i opušten.

...

Ovdje je bio post u čijim su se komentarima posvađali dvojeljudi koji se boje.
Jedno se boji dati i prepustiti, drugo se boji hladnoće.

Dvoje glupih ljudi.

Ispričavam se ostalim komentatorima

nedjelja, 24.09.2006.

Fildžan viška

Svatko je sam krojač svoje sreće.
Tako kažu mudre glave.

Nikad, ali stvarno nikad do nedavno nisam sreo osobu čije su misli toliko slične mojima. Zanijelo me to, otvorilo ponovo za snove i nadanja.

I nije krenulo dobro. Zapravo - ništa nije bilo dobro. Odlazio sam nekoliko puta.
Odbijala me stalno. Bolesnom zatvorenošću, totalnim nepovjerenjem, izostankom lijepe riječi, optimizma...
I vraćala. Čime? Ničim. Razmišljam večeras čime me je vraćala.
Samo MOJOM nadom.

Večeras sam shvatio... Ja trebam plaćati tuđe račune. Ništa drugo, samo to. Nekom je bila kokoš, meni će skakat po kičmi.
Svjesno ili nesvjesno - meni to sad nije važno. Ali neće ići.

Ne dam ti da me još jednom NIČIM vratiš u nemir i loš osjećaj. Boli me kurac za tvoje traume. Jer ti ih želiš.

Da bi požnjela moraš sijati. I okopavati.

A meni je već zaista puna kapa ovakvih priča.

DOPIZDILO.

Idemo sad dalje bez očekivanja. Lagodno, od danas do sutra...
Znam - bit ću mirniji na taj način.

utorak, 19.09.2006.

Savjeti

Jučer me je na netu pozdravila cura koju poznajem, nije dočekala odgovora od mene jer me je moja Opera odvukla u neke druge prozore...
Dok sam se sjetio odgovoriti, ona se već obrisala s tog mjesta. I zahvalila mi jer sam joj (valjda) pomogao savjetom. A savjetovao sam joj da bude hrabra upoznati sebe, iskušati sve što ju kopka... Da bi znala što i kako želi u životu. Zvučala je u poruci jako sretno. I drago mi je zbog toga, osobito kad znam da sam tu nešto i pomogao.

Prijatelj je danas savjetovao mene. Silovao me je savjetima iz svoje perspektive. On smije, on je prijatelj No.1.

Ali njegova perspektiva nije i moja. Ja znam kada i kako ću se mijenjati. Ako. Tu samo ja odlučujem. Možda proživim "od danas do sutra", ovako kako živim zadnjih godina. On mi je jednom pomogao u životu, hvala mu na tome. Dalje ću sam. I jako dobro znam što ću i kako ću.

Da, prijatelju. Ja sam onaj kojeg ne zanimaju auto-revije dok ne kupuje auto. Onaj koji ne čita knjige o unutrašnjoj dekoraciji dok ne kupi kuću. Onaj koji ne voli pravit ražanj dok je zec još u šumi.
Znam što je logično, možda nekad trebam malo kritike. Malo. Za stvari koje su mi logične, ono što se baš mora. Ali ne moš me promijenit iz korijena. Ne dam. Ne siluj me savjetima, imaš svoj život pa ga živi po svome.

Thanks :)

Oj, Majo... Žao mi je što se ne javih, odvukli me mnogobrojni prozori koje mi ova moja Opera nudi...
Hvala na lijepim riječima, drago mi je ako sam pomogao. Nismo svi isti, naravno. Možda za nekog drugog ne bih imao upotrebljive savjete.

I ne, nisam izbediran. Samo je bilo nekih previranja lejtli. Ono kad se malo bojiš prepuštanja pa nesvjesno kočiš ne shvaćajući da si činiš zlo... Jer odgovore ne možeš isčupati iz budućnosti. Oni polako dolaze sami i na to ne možeš utjecati.

Nikad optimizam neće nestati, može samo malo posrnuti. Trudiš se sve dok smatraš da je cilj vrijedan truda. A ja još uvijek smatram da je ova moja nevolja vrijedna.

Ona koju će sad ludo zanimati tko si ti. Jerbo sam možda i ja vrijedan truda pa je sve to skroz važno.

ponedjeljak, 18.09.2006.

Kraj jednog puta

Umro je dobroćudni čovjek najluđeg ufrkanog brka koji sam ikada vidio.
Jedan stari rođak.
Rijetko sam ga viđao, moglo bi se reći da ga nisam ni poznavao. Sjećam se kad sam ga jednom poslužio za šankom za kojim sam radio. Nije me se ni sjećao. Nisam mu rekao tko sam. Samo sam uživao skrivećki gledajući to mirno lice koje kao da je pripadalo nekom davno prošlom vremenu ne želeći remetiti tijek misli u koje je očigledno uronio. Razmijenili smo par riječi. O vremenu ili nešto slično, štatijaznam.
Nikad nisam o njemu čuo lošu riječ. Samo dobro. Gospodin starog kova, ali onaj pravi. Uljudan, odmjeren , bez truna bahatosti. Čovjek koga su svi pozdravljali s poštovanjem. Takav je dojam ostavljao, takav dojam su ostavljale riječi drugih o njemu.
Njegov sin me poznaje. Onaj bahati. Onaj o kojem nitko ne govori lijepe riječi. Onaj što jedva pozdravi. Onaj koga ne volim vidjeti. Ni pozdraviti.

Sutra ću otići na sahranu. Ljudi često idu zbog onih koji ostaju. Kao da su se došli prijaviti ("Vidiš, i ja sam došao")...
Ja ću ići zbog onog koji me neće vidjeti.

Zbog najluđeg ufrkanog dobroćudnog brka kojeg sam ikad vidio.

petak, 15.09.2006.

Roba s greškom

Uklet je čovjek koji ne želi potčinjavati ni biti potčinjen. Ne pripada nigdje. Osim možda u čudake.

Razmišljam danas kako mi je nezdrav taj način. Neprirodan. Kad zamislim krdo divljih konja uvijek vidim dominantne mužjake i ženke koje se osvaja i potčinjava. Da li tako treba biti? Treba li se čovjek kao misaono biće razlikovati od divljeg konja?

Možda sam ja slučaj za psihijatriju. Možda je moja fatamorgana o balansu i bliskosti zapravo bolest.

Kad zamišljam eventualnu vlastitu djecu vidim samo cure. Otac mi je bio emotivan i mek, roba s greškom. Skrivao je to. Nesretan čovjek. Ja sam čudak, roba s greškom.
Ne bih znao odgajati sina. Ne bih volio da bude kao ja.

Poče(t)ci...

... su vrijeme suočenja s vlastitim avetima. Ponekad to čovjek ne može sam.

Nekako je bilo lakše prepustiti se struji bez obzira da li je nosila u željenom pravcu. I uvijek se moglo naći opravdanja iako ni jedno nije bilo dovoljno čvrsto.
Ali to prepuštanje bilo je pusto, struja ima svoj tok i uglavnom ne nosi tamo kud bi čovjek htio stići.

Ne znam što dolazi ako potučem aveti. Jednako kao što ne znam ni da li je bolje ako počne mukotrpno ili ako započne glatko.

Možda nisam uzalud tu gdje sam sada. Možda je Gazda napokon složio kockice iako to sad ne djeluje tako.

Bloody instinkt ili samo mix kojeg umor i usamljenost zamiješaju od želja i nadanja?

Ne bulaznim, tučem se s avetima.

Osjećaj nije loš iako baš i nije počelo bajkovito. Dobar je i smiren i to najviše zbunjuje.

A možda su u šumi.

utorak, 12.09.2006.

Neću! :)))))

... reče wwoolf u jednom komentaru...

Ja neću Barbiku. Oćem neku s dušom. A što je kod žena malo teže naći... Neku koja bi se znala nosit sa mnom. Kako reče jedna druga komentatorka.

Gudnajt, Blože.

Gud morning, Šizika.

nedjelja, 10.09.2006.

Bog s joystickom u ruci i anđeli u koje ne vjerujem

Tko zna...


Ovaj post pišem 12.05. 2006. godine. I frknut ću ga u malo dalju budućnost.

Možda slijedeće godine u ovo vrijeme blog bude obrisan i ovaj post se ne pojavi.

Možda mi samo dopizdi pa ga napustim.

Možda mi se nešto dogodi i ovaj blog ostane poput autobusnog stajališta bez autobusa. Nikad se ne zna.



Gornji post napisao sam (kako i piše) 12.05. ove godine, kao datum objave odredih isti datum slijedeće godine.

Noćas ga se sjetih. Ne vjerujem u anđelčiće, ponekad ih spomenem u pričama koje povremeno pišem. Zapravo, ne vjerujem u bilo što nadnaravno.
Možda sam noćas počeo vjerovati.

Jutros sam pomislio da sam možda sve to sanjao, zato sam večeras otišao na vinkovačku obilaznicu i potražio tragove kočenja. Nisam sanjao, tragovi su bili tu.
Nešto me je probudilo, trgnulo... Bio sam na lijevoj traci kolnika, u susret mi je dolazio auto. Golf jedinica. Žuti ili narančasti. S više putnika. Znam jer su ga moji farovi obasjali sprijeda. I bio je veoma blizu. Preblizu. Reakcija koja je uslijedila bila je refleksna, pribrana sigurno nije bila. Stisnuo sam kočnicu snažno i cimnuo volan desno. Vratio sa na svoju traku. Bez gubitka kontrole. Tek zvuk sirene preneraženog vozača govorio je da se ipak nešto dogodilo.

Sister ništa ne bi znala. Tko zna do kad. Spavala je. Netko bi joj rekao jutros. Sjećam se kad sam joj ja nešto slično rekao. Prvo sam ju zgrabio, zagrlio čvrsto. Sad ju ne bi imao tko zagrliti.

Čitali bi o meni u novinama. Direktan sudar na vinkovačkoj obilaznici... Ako sam vozio 80-100 km/h a i Golf također... Ne bih ništa ni osjetio. Otišao bih u snu i poveo sa sobom još nekoliko ljudi.

Golf se nije imao kud skloniti. Desno mu je bila zaštitna ograda, lijevo se u tom trenu ne bi odvažio. Kroz glavu mi prolazi slika zgužvanog lima, razbacanih dijelova po cesti... Jako blizu iza Golfa bio je još jedan par svjetala. Ne bi ni njega promašilo...

Mislio sam da ću izdržati, bio sam već jako blizu. Red Bull je bio popijen, nisam htio popiti dva da mogu spavati kad dođem kući. Povremeno sam otvarao prozor da me osvježi hladan zrak, puštao sam si agresivnu muziku pojačanu do daske... Nije pomoglo.
Ne znam koliko sam prešao u snu. Bit će da nije više od stotinu metara.

Ona mi je rekla da ne bih trebao još spavati kod nje, nije spremna na to. Tako sam ju i shvatio. Otišao sam gore na čašu hladne Cedevite da me malo razbudi. I po još koji poljubac.
I, iako sam se zezao na račun toga, znao sam da ću uskoro voziti doma. Trebao sam ranije krenuti. Ili nisam trebao ni ići gore. Bio sam neodgovoran.

Ne znam što me je probudilo. Možda blic dugih svjetala Golfa kroz još malo odškrinute kapke... Možda netko tko pazi na mene. I znam da ne bih ništa ni osjetio, ali nema veze.
Život je lijep i ja ga želim živjeti. Poklonili su mi još malo. Netko gore tko se igra sa autićima, avionima, puškama i granatama poklonio mi je još malo vremena. Već drugi put.

Ponavljam: Nisam praznovjeran. Niti sam vjernik. Ali možda tu nešto ipak ima.

Još sam pod dojmom te sekunde, cijeli dan mi se to vrti po glavi.
Tako malo treba da se život ugasi. To nije tek vijest u crnoj kronici. Život je ipak puno više od toga i sretan sam što ga imam.

petak, 08.09.2006.

...

Bio je ovdje jedan post... Pomalo o... Hm... Seksu.
Pa je izbrisan.

Ne događa mi se često ali survalo mi se raspoloženje... U ponor.

Kao na klik prekidača... Ne znam razlog.

Nema razloga.

četvrtak, 07.09.2006.

Moje reprezentacije: Zvonko Bogdan & Janika Balaž

Šok?! Nevjerica?

Nisam ljubitelj tambure. Osim pjesama Zvonka Bogdana. I možda svega još nekoliko od svih ostalih.

Zašto ga volim čuti? Čovjek ima GLAS. Boju glasa. I stil.
To je blues tambure.
I sve one stare stvari je izvodio s najvećim tamburaškim virtuozom - Janikom Balažom.



O Janiki sam nedavno pročitao jednu zanimljivost: pravo prezime mu je Rac, a budući da je to na mađarskom uvredljivi naziv za srbina promijenio je prezime u djevojačko prezime svoje majke - Balaž (u medijima je ponekad malo promijenjeno u Balaš).

Našao sam na stranici nostalgija.com nekoliko pjesama ponuđenih za download. Žao mi je što nisam našao neke meni najdraže, npr. "Već odavno spremam svog mrkova", al jebiga... Kog zanima, nabavit će. Zato je tu izvanredna "Ja sam momak siroma"...

Pjesme su kvalitete 128 Kbps, fajlovi teški 2-4 megabajata. Download ponekad ide sporije, vjerojatno zbog opterećenosti servera.

Ja sam momak siroma

Govori se da me varaš
O tebi pevam, najdraži grade
Jedan stari kontrabas
Ej, mati
Beše jedan čovek

P.S. Moramo nečim proslavit adsl, zar ne? A i neke druge stvari sad ljepše i ugodnije teku.

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!

Stig'o adsl!

Ebbote.... Ne mogu vjerovat.


APDEJT: Hm... Imao sam dva umrežena kompa, sad je to drugačije pa ih nekako jedva umrežih ponovo... I oba mogu na net, ali... Svaki posebno.
Mislio sam da jedan može biti spojen, a drugi se samo "pridružiti" na već aktivnu vezu... Možda i može, ali ja to ne znam... HEEEEEEEEEEEEEELP!

utorak, 05.09.2006.

Iz svoje kože...

Htio sam pobjeći danas. Žestoko. Kao da se to može na klik prekidača.

"Bit ću prava svinja, mogu ja to".

Ne moš iz svoje kože. Bar ne tako naglo. Pitanje je koliko se to uopće može.

Što napravit kad iz nekog možeš izvuć komadić duše tek kad ga okreneš naopačke i protreseš?
Jel to dobro?
Nije.

Pustiti da te izjede nečiji odmak, zatvorenost?
Neću to.

Hoću nešto pozitivno.

Neću pisati novi blog.
To je trebao bit pravi svinjski blog, večeras mi se stomak okreće pri samoj pomisli na to.

Ovaj će na pauzu. Barem nekoliko dana. Možda i duže.

Zadnji

Ovo bi otprilike bio i kraj jednog bloga.
Ne kažem da neću pisati drugi. Hoću.

Koliko će biti drugačiji - ne znam.

Ja znam da ću ja dalje drugačije. Ili barem pokušati.

Link drugog bloga pojavit će se ovdje kad ga napravim, bit će to ovih dana. U komentarima ili u desnom stupcu. Hvala.

Trebam novu stranicu. Čistu.

Games

Htio sam napisati mnogo više no što će sad osvanuti ovdje, no nema potrebe. To bi bilo samo ponavljanje već rečenog.

Nasukah se opet na očekivanja. Neutemeljena. Držao sam se za zrak. Opet sam bio samo Mr.Kokoš.

Ne želim čitati poruke i bezuspješno tražiti u njima djelić duše, nešto što je pisano nekom tko je važan. Pogotovo ne od onog tko me čita ovdje već dugo.

Reče ona da sam prenaglio, da "brijem". Pa se zapitam kad sam se zbog nje osjećao DOBRO. I sve mi je jasno. Pogriješio nisam.

Možda nismo u sličnim fazama, aa? Slabo me ta priča zanima.

Prije će biti da nisam dlakav po prsima, da sam predebeo ili premršav. Ili da sam manje obrazovan, da imam lošiji auto, manju plaću, da mi je kurac premal ili pretanak. Ili sve to zajedno.

U sličnim situacijama ja bih rekao "sorry, ali ja ne bih ozbiljno"... Barem toliko. Ipak više fer.

Vrijeme je za okrenuti novu stranicu. Na sasvim drugi način.

Traženje srodne duše seli u ladicu. Od sad me zanimaju samo čupavi trokutići. Možda je to zdraviji način.

ponedjeljak, 04.09.2006.

Ce-ce muha

Hm... Zašto žene ne mogu spavati? Te im je teško zaspat, te se bude na svaki šum, te ondak opet ne mogu nastavit sa snom, pa se bude prije budilice...

Ja spavam kao top. Reklo bi se - snom pravednika. Kako legnem tako zaspem. Ništa me ne budi. Ni budilica. Hrčem, pilim, režem...

Znam zaspati pred TV-om. U fotelji. Sjedeći. S nogama dolje. I tako do jutra.

Volio bih time zaraziti ženski rod. Ili barem neke njegove pripadnice, one koje su mi važne.

Mislim, čemu se trzati noću, buditi se na svaki šum...

Spavajte, za ime boga.

nedjelja, 03.09.2006.

Besposlen pop...

Ovo je naprava zvana Minimoto. Sjedneš na to s koljenima pod bradom i voziš se. Ovo u lijevom donjem kutu je šprica Arfa. Za usporedbu.




Ovo je ista naprava kad se njome poigraju stručnjaci. Sad se zove Honda Racing Replica.

BRRRM-BRRRM!!

subota, 02.09.2006.

Penzija

Ratni sam vojni invalid. Lakši. Imam na tijelu dva ožiljka koji mi ne smetaju i nikakve druge posljedice. Na to sam dobio 20% invalidnosti. Budući da nisam u mirovini, to mi znači nekih stotinjak kuna invalidnine mjesečno.
Od prije 6-7 godina imam i dijagnozu lakšeg PTSP-a. Jednom se nešto pošemerilo kao rezultat nakupljenih životnih nedaća, izliječeno je kraćim bolovanjem i "dogovorom" sa samim sobom.

Dosta radim u životu. Uglavnom sam fizički umoran, ali duhom stabilan. Nemam vremena niti želje živjeti u sranjima i depresijama, ne dozvoljavam si "down" faze.

Često me nagovaraju na borbu za vojnu mirovinu. I sama logika me "nagovara" na to. Jer su vremena zajebana, tijelo pokazuje prve znakove istrošenosti, čovjek koji (npr.) ostane bez posla u četrdesetima malo kome više treba ukoliko nije neki opak stručnjak.

Da bih ostvario vojnu mirovinu trebao bih se isfurati na stalni PTSP. Što mi ne bi bio problem ako bih često čekao u psihijatrijskim čekaonicama, dolazio na dnevne terapije i gledao sve te neradničke, alkoholičarske i možda poneku stvarno sjebanu facu. Razbolio bih se OD TOGA. Na taj način dobio bih možda još 10 ili eventualno 20% invalidnosti. I možda mirovinu u visini trenutne mi plaće. Cca. I sigurnost.

Druga opcija mi je raditi cijeli život. Što mi nije teško, navikao sam raditi. Dvojbe su da li će tijelo izdržati i da li ću nedajbože u četrdesetima ili pedesetima ostati bez posla.

Znajući sebe, vjerojatno će biti ovo drugo. Jer bih se zaista razbolio da negdje idem glumit budalu, nisam takav tip. Pojelo bi me to.

Ali opcija mirovine je nešto što često vrtim po glavi jer je to sasvim sigurno nešto što ima brojne prednosti.