Jučer me je na netu pozdravila cura koju poznajem, nije dočekala odgovora od mene jer me je moja Opera odvukla u neke druge prozore...
Dok sam se sjetio odgovoriti, ona se već obrisala s tog mjesta. I zahvalila mi jer sam joj (valjda) pomogao savjetom. A savjetovao sam joj da bude hrabra upoznati sebe, iskušati sve što ju kopka... Da bi znala što i kako želi u životu. Zvučala je u poruci jako sretno. I drago mi je zbog toga, osobito kad znam da sam tu nešto i pomogao.
Prijatelj je danas savjetovao mene. Silovao me je savjetima iz svoje perspektive. On smije, on je prijatelj No.1.
Ali njegova perspektiva nije i moja. Ja znam kada i kako ću se mijenjati. Ako. Tu samo ja odlučujem. Možda proživim "od danas do sutra", ovako kako živim zadnjih godina. On mi je jednom pomogao u životu, hvala mu na tome. Dalje ću sam. I jako dobro znam što ću i kako ću.
Da, prijatelju. Ja sam onaj kojeg ne zanimaju auto-revije dok ne kupuje auto. Onaj koji ne čita knjige o unutrašnjoj dekoraciji dok ne kupi kuću. Onaj koji ne voli pravit ražanj dok je zec još u šumi.
Znam što je logično, možda nekad trebam malo kritike. Malo. Za stvari koje su mi logične, ono što se baš mora. Ali ne moš me promijenit iz korijena. Ne dam. Ne siluj me savjetima, imaš svoj život pa ga živi po svome.
Post je objavljen 19.09.2006. u 17:24 sati.