Ratni sam vojni invalid. Lakši. Imam na tijelu dva ožiljka koji mi ne smetaju i nikakve druge posljedice. Na to sam dobio 20% invalidnosti. Budući da nisam u mirovini, to mi znači nekih stotinjak kuna invalidnine mjesečno.
Od prije 6-7 godina imam i dijagnozu lakšeg PTSP-a. Jednom se nešto pošemerilo kao rezultat nakupljenih životnih nedaća, izliječeno je kraćim bolovanjem i "dogovorom" sa samim sobom.
Dosta radim u životu. Uglavnom sam fizički umoran, ali duhom stabilan. Nemam vremena niti želje živjeti u sranjima i depresijama, ne dozvoljavam si "down" faze.
Često me nagovaraju na borbu za vojnu mirovinu. I sama logika me "nagovara" na to. Jer su vremena zajebana, tijelo pokazuje prve znakove istrošenosti, čovjek koji (npr.) ostane bez posla u četrdesetima malo kome više treba ukoliko nije neki opak stručnjak.
Da bih ostvario vojnu mirovinu trebao bih se isfurati na stalni PTSP. Što mi ne bi bio problem ako bih često čekao u psihijatrijskim čekaonicama, dolazio na dnevne terapije i gledao sve te neradničke, alkoholičarske i možda poneku stvarno sjebanu facu. Razbolio bih se OD TOGA. Na taj način dobio bih možda još 10 ili eventualno 20% invalidnosti. I možda mirovinu u visini trenutne mi plaće. Cca. I sigurnost.
Druga opcija mi je raditi cijeli život. Što mi nije teško, navikao sam raditi. Dvojbe su da li će tijelo izdržati i da li ću nedajbože u četrdesetima ili pedesetima ostati bez posla.
Znajući sebe, vjerojatno će biti ovo drugo. Jer bih se zaista razbolio da negdje idem glumit budalu, nisam takav tip. Pojelo bi me to.
Ali opcija mirovine je nešto što često vrtim po glavi jer je to sasvim sigurno nešto što ima brojne prednosti.
Post je objavljen 02.09.2006. u 13:29 sati.